Sudba Milanke Opačić na prvi pogled kleta nije kako se čini mračna, odbojna i omražena. Ona je prototip hrvatskog političara. Možda ne fotomodel, ali zasigurno politički i državnički model i paradigma, a evo i kako.

Potpuno je nevažno to što je prema nakaradnom izbornom zakonodavstvu bila višestruko predlagana i birana na listama SDP-a pa čak i prema pravu na zastupljenost Srba u Saboru RH (istih onih za koje se Pupovac brine cijelog života i nakon 28 godina na 5 puta postavljeno pitanje je li poredba RH i nacističke Njemačke štetna ne odgovara i na koncu kaže kako je odgovorio što de facto i semantički nije), jer isto se odnosi i na liste HDZ-a (s kojima spomenuti Pupovac po prvi put tvori odlučujuću saborsku većinu kojom su odjednom iz desetljetnog zimskog sna probuđeni autentično šokirani svi desničari).

Prije spomenuta rođena je 1968. godine i diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih nauka (kasnije znanosti, a prije Višoj novinarskoj školi) na kojem je do 1992. diplomiralo čak 1994 profesora obrane i zaštite (kakvi gorostasni kolege). Danas je stara 50 godina. Učlanila se u SDP još kao studentica, a iz studentskih klupa uskočila je direktno u Sabor RH bez da je barem koju godinu upravljala nekim strojem na nekom poljoprivrednom imanju i u saboru pod okriljem SDP-a ostala do neki dan kad se hrabro osamostalila.

Ukratko, s obzirom da je u Sabor izabrana s 24 godine, 26 godina svog dosadašnjeg života, što je 52% i cjelokupnu karijeru, provela je u Saboru RH (i na još nekoliko minornih izvršnih funkcija). Hrvatska joj je omogućila da do mirovine ne mora prstom mrdnuti i da ima mirovinu veću od trenutačno nekoliko prosječnih plaća u toj istoj Hrvatskoj.

Milanka je prototip, model i ideal kojem teži svaki razuman tuzemni političar a većina ga i ostvari. Dovoljno je učlaniti se u zajednicu/partiju, postupati promišljeno i prefrigano i biti izabran. Ostalo je tehnika. RH će se pobrinuti da svatko tko uspije bude nagrađen za svoj predani rad na boljitku nacije. RH je država i Hrvati su nacija (po novom oni ustavni čija je paradigma prije spomenuti Pupovac zaogrnut u tugaljiv lik samoproglašenog mučenika) koja bira takve. Oni čine barem 2/3 svih saziva Sabora zadnjih 28 godina. Oni su ovdje zato što je neizmjenjeno izborno zakonodavstvo HDZ-a omogućilo prividno višestranačje, stvarno dvostranačje i superstvarno jednostranačje. To su ljudi koji su podizali ruke za zakone prema kojima smo danas ovdje gdje jesmo. Svijet je možda onakav kakav jest (duboka Franjina metafizička misao), ali Hrvatska je onakva kakvom smo ju učinili.

Tko to mi? Ja ne! Niti ja! A ne ne, nitko nije nedužan dok mu se ne dokaže nedužnost, jer u državi koja je na slavodobitnom vrhu EU po korumpiranosti, birokratiziranosti, sivoj ekonomiji, gospodarskom kriminalu itd. pretpostavka nedužnosti gubi dodir sa stvarnošću pa svatko snosi dio odgovornosti, glasujući, neglasujući, čineći izborni listić nevažećim i sl. Tako govore naši čini i njihovi učinci, a po plodu se stablo poznaje.

Sve ovo bilo bi nevažno da RH nije potrošila milijune kuna na Milanku i stotine njoj sličnih. Milanka SDP-ovka je mrtva! Živjela Milanka Neovisna! I tako je svima nama Milanka model, paradigma, prototip i ideal ili bi to bila kad bi imala trunku ustavnog hrvatstva u sebi kao što to ima prije spomenuti.

Kristijan Krkač/À Propos/https://kristiankrkac.wordpress.com/Hrvatsko nebo