Vera Primorac: A Ravno sravnjeno

Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

Uz 18. Rujna 1991.

‒ Kamo to ideš, moja Ivanka? Jadna ti tvoja majka, ne bila!? Gdje ti je pamet? Ti, stvarno, nisi pri svojoj! Pa Ravno je sravnjeno do temelja ‒ upozoravaju me svi redom.

„Ravno je sravnjeno“ –priča mi i Marijo, kolega s posla. I sam rođen u Ravnom.

Odlučio i on poći s nama. Želio je sve sam vidjeti i u sve se uvjeriti pa onda i o svemu  realno izvješćivati. Istina, njegovi su sve to nekako izbjegli i sklonili se na Korčulu, u

njihovu staru vikendicu, pa nije bio toliko opterećen strahom i neizvjesnošću.  

‒Znaš, sve je počelo, pričali su mi moji roditelji, 18. rujna 91.

Jedinice JNA, sastavljena od srpsko- crnogorskih rezervista, krenule su u ofanzivu na Prevlaku, a zatim prema Popovom polju. Kao razlog dolaska, bila je, navodno, vojna vježba. Odmah su po dolasku počeli s ukopavanjem, dok su topovske cijevi okrenuli prema selima oko Ravnog.

I onda… novi Vukovar.

Opet ruševine, palež, klanje i silovanje.

Opet bijeg….

Izbjeglištvo…

A Milan Torbica, komandant Užičkog korpusa, objašnjavao je tada mještanima, kako su oni ovdje samo u prolazu.

‒ Ne treba , bre, da se plašite! Mi smo vaša vojska. Narodna. I došli smo dovde da uspostavimo red i mir.

„Ne trebate da se plašite naše narodne vojske“, ponavljao je k’o pokvarena ploča.

   A, za to su vrijeme, u seoskom kafiću, njegove pijane horde rezervista, pijančili i pjevali iz sveg glasa:

-Oj, Ravnjani,

Je-em li vam Franju,

Klaćemo vas

i noću i danju.

–Eto, moja Ivanka, to ti je taj mir o kojemu je pričao Torbica!

A od te pjesme i od njih, takvi kakvi i jesu, pričao mi je moj otac, krv se svima ledila u žilama.

Od navodne naše vojske, koja je, navodno, došla uspostaviti, navodni, red i mir.

Mogu oni nekome drugom, tko ih ne zna, pričati bajke i prodavati maglu.

„Vojska je nastavila“, nastavljao je priču moj otac „ i krenula iz Ravnog. Onda je jedan dio otišao prema Slanom, a drugi prema Ćepikućama.

I nisu se borbe vodile u Ravnom. Nitko u Ravnom, ama baš nitko, nije ispalio ni jedan jedini metak na vojsku. Oni, po svom starom običaju, i lažu i izmišljaju.

Kao i uvijek dosad.

I tek onda, kada se njihova vojska vratila poražena iz Ćepikuća, i kada im nije uspjelo ući u Hrvatsku, na dubrovačko ratište, u Ravnom i okolnim selima, nastao je pakao. Divljali su i divljački se svima svetili zbog svoga poraza“.

‒A tog istog dana, sjećaš li se, točnije

5. listopada , sarajevski radio i TV,

emitirali su samo vijest o Šešelju i njegovoj smotri, njegovih četnika.

–Pa, naravno, treba tako! Jer, zadatak je izvršen. Vojvoda je završio svoje vojvodsko poslanje.

Sravnio je Ravno. Popalio sve…

I put mu je, za nove zločine, bio otvoren.

     A o zločinu u Ravnom, ni riječi. Samo je naš vrli predsjednik Izetbegović, tom prigodom izjavio, kako ovo nije „naš rat“.

Kasnije sam doznao od jednog svog prijatelja da su seljani iz Ravnog, i iz svih susjednih sela, pokušali pobjeći. Mnogi su se spasili, a neke su uhvatili i ubili.

Pokušao se spasiti i onaj moj prijatelj i njegova žena, ali ju je usput u panici, bježanju i bjesomučnom trčanju po mraku, izgubio. Trčao je on…trčao… Uspaničen i u strahu. Nije gledao ni iza sebe ni ispred sebe. Samo naprijed!!!

I što dalje…

    Znao je on dobro što bi mu slijedilo u slučaju da ga uhvate. Znao je on, iz priča njegovoga oca,  i za sve njihove zločine. Ali, i sve o svim njihovim zločinima, tijekom prošlog rata.

Slušao je on i priče o Daksi, o poklanim i bačenim u jame najviđenijim dubrovačkim intelektualcima,   o izmasakriranom svećeniku…, autoru naših najljepših duhovnih pjesama: „Zdravo djevo“ i „Do nebesa nek se ori“.

Ni sam, jadan, nije znao kako je i kada stigao do Neuma. Sav krvav, sav poderan… izgreben. I napola mrtav.

‒ A što je bilo s njegovom ženom? Je li se jadnica i ona spasila?

‒ Ne znam ti o tome ništa podrobno. Ali, znam da su svi njegovi suseljani, koji su se vratili u selo, bili zarobljeni, Neki i ubijeni. A većina njih su u četničkom zatočeništvu, mučeni, prebijani, gladni i žedni, proveli puna tri i pol mjeseca.

                  ***

–Ivanka, ideš li već jedanput? Požuri, molim te! Vrijeme je. Ljudi nas čekaju. Što radiš više u tom WC-u?

– Ma, što si navalio? K’o da nas tamo čekaju pečene kokoši! Muka mi je!

Ispovraćala sam se. Nešto mi se u želudcu sve prevrće. I duša mi je, od povraćanja, izašla na nos…Evo me!

Evo me, evo odmah!!! Idemo!!!

    I konačno smo krenuli. A u kolima, napeta atmosfera. Puna straha i neke tjeskobe

‒Reci mi, sada, što veliš za onu reportažu iz okupiranog Ravnog, emitiranoj na TV Crne Gore? Jesi li ju gledao?‒obraćam se Mariju.

–Nisam. A ti?

–Jesam, jesam. Zato i jesam maloprije povraćala.

Od straha mi se i sad prevrće želudac. To nisu ljudi, moj Marijo! I ne stide se. Još se i hvale i otvoreno govore o svojim  “junačkim podvizima“. I potpukovnik jugovojske Đuro Komšić, priznaje i priča pred kamerom TV Crne Gore, o svemu što se događa na terenu, tijekom razaranja sela. A nakon što se predstavio reporteru, još započinje razgovor i s borbenog položaja, i dalekozorom promatra Ravno.

– Druže potpukovniče, obraća mu se reporter, recite nam…Ravno je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam, iz kojih se sve oruđa otvara vatra!

– Ovo sada što tuče selo Ravno je  valjevska artiljerijska jedinica, a malo prije je gađala, to ste videli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mere da gađamo selo.

• Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu – zaključuje reporter.

• Znate što? Oni se kriju, po podrumima po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

   –Recite mi šta poslije ovoga slijedi?   

   –Posle ovoga sledi akcija čišćenja. Siguran sam da će naše jedinice potrti i ovo selo –zaključuje razgovor potpukovnik Komšić.

***

  Na putu smo za Ravno. Srce mi se steže od zebnje i straha.

Što li ćemo tamo naći? Što li će nas tamo dočekati? Hoćemo li se izvući živi i čitavi?

Hoćemo li se vratiti   kući…. s glavom na ramenima???

***

Sjedim na sjedištu do vozača. U autu tišina.

Dok ja prebirem po izvješćima koja sam dobila od kolega, ostali…prebiru po svojim mislima.

I po svome strahu… i brigama.

„Sredinom rujna, točnije 18. rujna 1991. godine, neprijateljske postrojbe došle su na područje općine Ravno.

Odmah po dolasku rezervisti su otpočeli s ukopavanjem ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom u općini Ravno, a u isto vrijeme, postavljeni su punktovi s vojnom policijom bivše JNA, koja je kontrolirala skoro sve prilaze Ravnu i okolnim mjestima. Zbog navedenog dolaska velikog broja rezervista, među mještanima, Hrvatima, zavladao je strah.

Takvo stanje bilo je sve do 28.9.1991. godine, kada je Ravno opkoljeno sa svih strana od rezervista bivše JNA, koji su dan kasnije ušli u samo mjesto i…

Dana, 1.10.1991. godine ogromne neprijateljske snage su preko Ravna, i drugih mjesta u tom dijelu općine, krenule ka Republici Hrvatskoj gdje su u mjestu Ćepikuće (Republika Hrvatska), pretrpjeli težak poraz od hrvatskih postrojbi.

Nakon toga 2.10.1991. godine, u samom mjestu Ravno, srbočetnički rezervisti otpočinju, iz osvete i bijesa zbog gubitka, s provođenjem terora nad hrvatskim pučanstvom. Svi mještani, koji do tada nisu izbjegli iz Ravna, su od strane rezervista uhićeni i privedeni pred prostorije bivše željezničke postaje, a u isto vrijeme po Ravnom su vršeni pretresi kuća i oduzimanje oružja (lovačke puške i pištolji koji su kod nekih mještana pronađeni uz određene dozvole i odobrenja za posjedovanje oružja).

    Tom prilikom uhićeno je pučanstvo,odnosno stariji ljudi,  a žene i djeca su pušteni kućama, uz prijetnju da se ne smije kretati po selu, dok je u prostorijama trgovine, pored bivše željezničke postaje, zadržano je 13 mještana.

Trojici od njih Ivi Bukvić, Frani Vlahinić i Vlahi Burić su tada naredili  da moraju otići u Ćepikuća i dovesti mrtve rezerviste, te im zaprijetili da će, u protivnom, cijelo pučanstvo biti pobijeno, a Ravno razoreno, zapaljeno i uništeno.

U tom periodu je zapaljena kuća Bože Barića, a dvojicu uhićenih mještana Batu i Niku Bukvić su odveli u zatočeništvo u logor Bileća. Odmah nakon toga 3.10.1991. godine Ravno se počelo granatirati s neprijateljskih položaja, smještenih u okolnim mjestima Zavala, Mareva Ljut, Veličani i Dubljan. Poslije prvog granatiranja Ravna, hrvatsko pučanstvo iz Ravna i susjednih sela, počelo je masovno napuštati svoje domove i bježati prema Hutovu, Neumu, i dalje prema mjestima u Republici Hrvatskoj.

Prilikom granatiranja, koje se kasnije nastavilo, skoro svakog dana, u Ravnom su oštećeni ili uništeni mnogi kulturno povijesni, gospodarski i obiteljski objekti, među kojima i župna crkva, škola, Dom zdravlja, Dom kulture, Tvornica alata, objekti vodovoda i dr. Nakon svakog granatiranja u Ravno bi dolazile neprijateljske postrojbe, i vršile “čišćenje terena”.

I tada bi maltretirali i zlostavljali mještane, a po mjestu bi vršili pretrese, pljačke i uništavanje hrvatskih kuća. U periodu intenzivnog granatiranju Ravna od neprijateljskih granata smrtno je nastradalo više mještana: Stana Matejić, rođena Blažević, stara 80 godina, Cvijeta Lučić, rođena Radić rođena 1906. godine, Jela Skaramuca kći Nikole, rođena 1912. godine, Stana Skaramuca, kći Vide, rođena 1912. godine i Ivica Vuković, kći Pere rođena 1908. godine, dok je u isto to vrijeme u Ravnom pronađen leš Ivana Maić, sin Petra rođen 1922. godine koji je ubijen iz vatrenog oružja.

U istom tom periodu oko 11.10.1991. godine u Ravnom su od strane………“

***

     Nisam oguglala na patnju. Jer normalan čovjek ne može nikada oguglati na zlo niti na stradanja na koja nailazi, ali sam, prije bih rekla, od tog užasa kojega sam dosad vidjela i doživjela, nekako otupjela.

Ali, ovo…!?

Zar to može čovjek?

Zar to mogu ljudi???

***

‒Što li nas tamo čeka, Bože, moj dragi!? Što li ćemo tamo naći? I kako sada tamo doći?

Hoćemo li imati problema ?

Hoćemo li se vratiti sa živom glavom… na ramenima? –ponavljam, već po stoti put, u sebi.

     Do Trebinja, preko kojega smo

jedino mogli i doći do Ravnog, vozili

smo se satima i satima…

I svako malo stajali i čekali. Jer nas, svako malo, i zaustavljaju i ispituju.

Kamo ćemo,

Zašto ćemo,

S kime ćemo ???

Na kraju smo se uspjeli nekako provući s tablicama „press“, ali dalje od Trebinja, ni makac.

Tu su nam tek nastali problemi i otezanja.   Namjerno.

Vozaju nas…te tamo, te ovamo… Te od Druge operativne grupe JNA za Hercegovinu, pa onda opet…

I konačno smo  uspjeli ući u Ravno, preko nekih veza u Vladi B-H  koja je formirala nekakvu posebnu komisiju- za povratak u Ravno.

Kakvi licemjeri!?

Nakon izjave To nije naš rat, slijedi komisija: Za povratak u Ravno…

A Ravno do temelja…

SRAVNJENO.

Vera Primorac/Hrvatsko nebo