Mile Prpa: Apologija vuka i Vučića

Sve životinje Iz ovog članka spadaju u životinjski svijet; jelen, košuta, lane, divlja svinja,  medvjed, lisica, jež, vjeverica, zec sl. Da bi se u šumi životinje bojale vuka ovisi o njihovoj snazi, poput jelena, srne, srndaća, košute, laneta, divlje svinje, medvjeda, lisice, ježa, vjeverice, zeca i slično, ali i snage  vuka, a nikada se nisu bojali vučića.

U povijesti svjetske politike bilo je više, simbolično kazano, velikih političkih vučina ili vukova poput Aleksandra Velikog,  Hanibala, Julija Cesara, Džings kana, Saladina, Napoleona, Hitlera, Staljina, Mao Ce Tunga i brojnih drugih, ali ni jedan nije bio vučić, već veliki vuk, velika vučina.

Poraženu Srbiju vodi ne vuk, već Vučić, koji je u Glini i drugim mjestima Krajine huškao svoj vlastiti narod, ponajprije sirotinju, u rat protiv vlastitih susjeda s kojima su skoro četiri stotine godina  živjeli u miru i slozi, sa svojim hrvatskim susjedima dijeleći s njima i dobro i zlo.

Kad su rat izgubili, ponajprije na štetu i tragediju vlastitog naroda, ali i drugih naroda koji su na tom tlu živjeli tisuće godina doživjeli tragediju, i tad ih je jedan Vučić istjerivao sa svojih vjekovnih ognjišta. Ako se kome treba ispričati, taj Vučić to bi trebao  učiniti najprije prema prekodrinskim Srbima jer ih je gurao i huškao u rat, u nesreću, u ponor u kojem su i njegovom zaslugom i završili.

Danas, taj Vučić gura i cijelu Srbiju u propast. Srbiju koja je sa svih strana opkoljena snagama NATO saveza, koji su svaki tren spremni, ne samo teoretski, da je izbrišu s lica zemlje, jer se je kao i 1914 godine slizala s Rusijom. Ali Putinova Rusija više nije tako naivna, poput Rusije ruskog cara Nikole II. da  zbog jedne male Srbije, ponovno uvuče kao i 1914.g. Rusiju u najveću tragediju ruskog naroda koju je ikada u svojoj povijesti doživio zbog podške jednoj maloj i podmukloj Srbiji, vođenoj ideologijom nemanjićeve dinastije bolesno opsjednute vlašću.

Neka ne zaborave, što  im je, još prije 170 godina, poručio jedan od najvećih proroka u povijesti, i to njihov,  Mitar Tarabić, da će Srbija morati vratiti sve teritorije koje je otela od drugih naroda bilo silom ili političkom prijevarom. Tuđe je uvijek tuđe, ma koliko ga netko prisvajao sebi – uvijek ostaje tuđe. Narod kaže sve što je oteto to je i prokleto.

Nigdje nema sačuvanog službenog dokumenta kojim bi se Hrvatski sabor odrekao Istočnog Srijema i dao ga Srbiji, kao što jednako nema službenog dokumenta kojim se Boka Kotorska predaje Crnoj gori. Što se tiče Crne Gore, tu je situacija bitno drugačija, ona je danas prijateljska zemlja  Hrvatskoj, i svi njeni sudjedi su joj neprijatelji, osim Hrvatske. Njeno oslonjanje na Hrvatsku je nešto što je najprirodnije i Hrvatska joj je najveća garancija njenog opstanka.

Lajanje Vuka, bolje kazano Vučića na povijest grada Knina je toliko oapsurdno jer taj Vučić ne zna da je grad Knin još prije skoro deset stoljeća bio glavni grad hrvatske države. “Grade kralja Zvonimira, Knine grade, grade nade”. A hrvatska “šahovnica” mnogo je starija i od kralja Zvonimira. Zahvaljujući hrvatskim sportašima, hrvatska šahovnica dominira po cijelom svijetu kao znak, kao brend Hrvatske, po kojim je Hrvatska prepoznata u cijelom svijetu, po vrhunskim rezultatima, ali i kao brend hrvatske jednog visoko moralnog i plemenitog naroda – naroda Hrvata.

Njihova “Velika Srbija” je suludi san njihovih političara od Garašanina i Vuka Karadžića pa sve do jednog Vučića. Velika Srbija je suludi vjetar koji puše dušama srbijanskih nacionalista, ali nažalost taj vjetar proizlazi iz njihove Akademije nauka SANU,  i duša brojnih partrijarha kroz povijest – njihove ideološki nastrojene Srpske pravoslavne crkve.

Dobrota naroda je kao kruh nebeski, i Bogu je mila. Tamo gdje nema dobrote u narodu, nju (nedobrotu) siju politički jahači zla, jahači apokalipse. Pokretači ratova su najveće zlo, koje je Bogu odbojno. Jer Bog je Bog ljubavi i Bog mira.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo