M. Joler: Potencijalni efekti tableta u nastavi

Potencijalni efekti tableta u nastavi

Od 3. rujna ove godine, počela je, u manjem broju škola, eksperimentalna provedba takozvane kurikulne reforme ministrice Blaženke Divjak. Kako na velika zvona navode iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, učenici će s ovom “reformom” dobiti manju težinu knjiga i tablet te učiti gradivo na praktičnim pitanjima, “a ne bubati, štrebati i sl.”….

Budući da je cijeli ovaj proces pripreme “eksperimentalne kurikulne reforme” tekao vrlo netransparentno, tajnovito (osim pretencioznih TV-spotova Ministarstva) i brzopleto, teško je nešto konkretnije u ovom trenutku reći glede kvalitete novih udžbenika, no pošto su udžbenici dobrim dijelom proistekli kao naslijeđe rada radne skupine na čelu s Borisom Jokićem, poznato je već što se od nekih udžbenika može očekivati, poglavito udžbenika za Hrvatski jezik i Povijest…

Manja težina tereta u školskoj torbi je nešto što su roditelji predugo čekali, ali sama manja težina knjiga ne jamči kvalitetu i bolju nastavu jer ovisi o tome što je i kako izbačeno iz ranijih kompleta knjiga da bi se postigla manja težina… Tabletima i “pametnim pločama” se, međutim, svakako “kupilo” simpatije učenika jer doista će im isprva biti zabavnije klikati po tabletu i odgovarati na razne kvizove učiteljica i nastavnica, nego pisati u bilježnici, čak i ako bi za to vrijeme više napravili na klasični način – pišući. Ali, ovo su generacije koje vole klikati po digitalnim dlanovnicima pa im je takav oblik interakcije psihološki lakši i probavljiviji, čak i kada je zapravo vremenski rastrošniji i manje učinkovit za usvajanje gradiva. Doista je pitanje, u ovom (pre)kratkom roku, kakve su se aplikacije za nastavu mogle pripremiti da bi uporaba tableta imala puni efekt. Ukoliko su se tiskani udžbenici tek prebacili u digitalni formatu i učitali u tablete, te time “olakšali” torbu, onda je malo sreće u tome jer takvi su udžbenici, bili oni u PDF, ePUB ili nekom trećem formatu, za učenika manje pogodni nego tiskani udžbenik u kojem učenik brzo može dodati vlastite bilješke, potcrtavati tekst i dr. – za puno manje vremena nego li je za iste radnje potrebno na tabletu. Da bi uporaba tableta imala pravoga efekta, nije dovoljno tiskani udžbenik prebaciti u digitalni format, već se udžbenici moraju obraditi na puno interaktivniji način, a to zahtijeva i  posebno pripremljene mobilne aplikacije aplikacije za tu svrhu. Uz moj nedostatak informacija, ipak sam skeptičan da se takvo što u ovom slučaju pripremilo.

Također je pitanje jesu li tableti posebno pripremljeni za svrhu osnovnoškolske nastave na način da na sebi imaju samo one aplikacije koje će učenicima omogućiti efektno sudjelovanje u nastavi i onemogućiti nesvrhovito trošenje vremena na aplikacije koje nisu predviđene za nastavni sat i koje bi samo učenicima odvlačile pažnju od nastavnoga sadržaja (npr. needukativne i nasilne igre, zabava na društvenim mrežama i sl.). Tipični komercijalni tableti većinom dolaze već opremljeni takvim aplikacijama, a u ovom slučaju tableti bi upravo trebali biti očišćeni od takvih aplikacija, a ujedno i bez omogućavanja učeniku da ih naknadno samostalno instalira (ukoliko je škola vlasnik tableta, što pretpostavljam da jest). Također, budući da za istraživačku nastavu ili logiranje na web stranicu predmeta tableti moraju imati instaliran nekakav web preglednik, školska mreža ili/i tableti bi trebali imati postavke kojima onemogućavaju surfanje po nepoželjnim stranicama društvenih i inih mreža koje nisu svrhovito vezane uz nastavni sat. Ni za to nisam siguran da je tako ugođeno, a niti da će uskoro biti. U tom slučaju, riskira se da učenici za vrijeme sata surfaju po nesvrhovitim internetskim adresama, razmjenjuju si instant-poruke koje nisu vezane uz nastavno gradivo i sl. Ovo nisu tek spekulacije jednoga skeptika – to je već viđeno u informatičkim kabinetima u kojima su monitori okrenuti suprotno od nastavnika, ali razlika je kada je to u kabinetu u kojemu nastavu pohađaju punoljetni studenti u odnosu kada to rade osnovnoškolci koji tek trebaju upijati osnovna znanja i vještine.

Eksperiment

Zatim je zanimljivo vidjeti i način na koji će se učenički tableti spajati na internet i slati svoje podatke učiteljici za vrijeme tih kvizova… Ako je bežično, preko WiFi mreže, što bi za veći broj polaznika predmeta i školu bilo praktično, da se učionica ne zaguši velikim brojem kabela, onda je zanimljivo vidjeti koliko će vremena proći prije nego roditelji i novinari postave pitanje o možebitnoj štetnosti zračenja svih tih mobitela i rutera na zdravlje male djece. Pred nešto godina, kada su škole imale tek pokoji ruter, znali smo na TV-u gledati priloge u kojima se spekuliralo o možebitnoj štetnosti zračenja rutera na djecu. A sada smo u pojedinu učionicu ubacili 15, 20 ili više komada radio-odašiljača koje će djeca imati u rukama, pred licem – no u hipu kvazi-reformske pomodnosti, za sada to ni novinari ni roditelji ni učiteljica ne propituju. Ni to što će djeca zbog obilne uporabe tableta vjerojatno lošije pisati rukom i kasnije razviti svoj rukopis, te možda imati još više pravopisnih pogrešaka u rukopisu, također nitko ne spominje…za sada. Jer oni su “generacija budućnosti” koja će većinu vremena raditi za računalom, zar ne?

Sve u svemu, ovaj eksperiment vjerojatno neće napraviti puno štete, a hoće li napraviti dovoljno koristi, vrijeme će pokazati i potrebno nam je uskoro više pouzdanih informacija da se vidi što je djeci servirano i kako će to funkcionirati. Osobno, prije nego bih se razmetao tabletima, radije bih te novce iskoristio da što prije nekim školama u zemlji osiguramo dostojanstvene uvjete za izvođenje i pohađanje nastave i ujednačimo uvjete prema drugim školama u zemlji. Dok se na jednoj strani snimaju pretenciozni prilozi o školama s “pametnim pločama”, školu u Vukovaru, Đakovu ili drugdje, godinama “krase” rupe od ratnih gelera. Škole imaju potrgana vrata na kabinama toaleta. Škola u Babinoj Gredi nema školske dvorane (javnosti već poznata saga o propalim radovima i nizu ministara obrazovanja koji su ih uvjeravali “da će se za njihova mandata to riješiti” (Jovanović, Šustar, Barišić, Divjak)).

Dva scenarija

Ono što također ovih dana u prigodničarskom raspoloženju nitko ne spominje (da ne kvari zabavu) jest kako će izgledati nastava u tim “pametnim” školama kada se uređaji pokvare. I koliko će proći vremena do prvih kvarova odnosno do popravka nakon kvara? Imamo dva scenarija.

Scenarij 1: U prvom scenariju se na pametnoj ploči koju koristi nastavnica nešto poremeti i onesposobi ju u izvođenju nastave toga dana. Npr. poremeti se neki driver (nužni pogonski program, nap.a.) ili nastavnik nehotično promijeni neke postavke i više ne zna to oporaviti, što se nerijetko dogodi kod ljudi koji nisu sasvim vješti s informatičkom opremom u takvim okruženjima, a poglavito ako učionicu koristi više nastavnika. Nastavnik dođe držati nastavu i ostane bez alata – pametne ploče. Ne zna sam to na brzinu popraviti i nema vremena jer mu curi vrijeme za nastavu. Nema ni nekog školskog servisera koji bi se tu stvorio u 5 minuta i to otklonio….Eto nas već nazad na klasično pisanje. Nakon prijave kvara, rijetko će se to otkloniti istoga dana, već će u najboljem slučaju potrajati do kraja tjedna. U lošijem, ali realnom slučaju, programe može ponovo instalirati ili kvar otkloniti tek prodavatelj te opreme, koji nerijetko ima podizvođača. Jednom kada su opremu školi isporučili, njima se nerijetko “fućka” više za održavanje te opreme. A ako se i odazovu, mogu vas financijski guliti koliko žele jer se neće imati dovoljno izbora u odabiru servisera.

Scenarij 2: pojedinom učeniku se pokvari tablet. Prvo se sam čudi što je to i pokušava se snaći. Za to vrijeme nastava odmiče, on je dekoncentriran, svi oko njega tipkaju po svojim tabletima, a on ne može. Pada već u laganu paniku jer mu predavanje odmiče, a on nema uvjete za praćenje kao drugi kolege. Nekada prije, u onoj “primitivnoj” školi, učenik bi jednostavno uzeo drugu olovku i nastavio pisati, jer svi nose barem 2-3 olovke, ili bi ju posudio od kolege. Tablet ne može posuditi kada svatko ima samo jedan tablet. Potom će se požaliti kolegi/ci do sebe – pa i njega/nju početi ometati. Zatim će reći nastavnici da ne može odgovarati na interaktivna pitanja jer mu tablet ne radi. Možda će i nastavnicu pitati za pomoć – i time i nju ometati. Ona će mu reći da se priključi kolegi/ci do sebe dok se tablet ne osposobi. I sada je još pitanje tko će tablet nositi na servis radi popravka – škola ili roditelji? Ako su tableti vlasništvo škole, onda će škola, ali to tipično neće ići toliko brzo koliko bi išlo da je roditelj zadužen za to. Kako god bilo, učeniku će trpjeti praćenje nastave barem tjedan dana, a s našim servisima, lako moguće i nekoliko tjedana.

Premda se ovim tekstom uvlačim u rizik da mi se predbaci krajnji skepticizam ili defetizam, tko se dovoljno koristio informatičkom opremom, poglavito tabletima, zna da su ovo realne bojazni. U redu, možda za vrijeme nastave neće biti potrebno stalno nešto klikati, ali baziram se na onome čime nas u TV-prilozima iz tih eksperimentalnih škola i Ministarstva pokušavaju impresionirati ovih dana. Vrijeme će pokazati, a mi si svi samo možemo poželjeti dobar rad nastavnika i učenika te u konačnici pozitivne učinke ovih noviteta na obrazovni proces naše djece!

prof. dr. sc. Miroslav Joler/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo