Luka Modrić

Dugo je nad našom nogometnom javnošću visjelo pitanje s različitim odgovorima o tome tko je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Spominjali su se Ico Hitrec, Bernard Vukas, Vladimir Beara, Dražen Jerković, Joško Skoblar, Ante Žanetić, Ivica Šurjak, Zvone Boban, Davor Šuker…

Teško je, naravno, biti objektivan jer se radi o različitim ulogama i o različitim vremenima, koja sa sobom nose različite stilove i zahtjeve. Ipak, dilema je riješena. Apsolutno je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, i to bez premca, Luka Modrić, koji još nije otišao u legendu i koji još uvijek igra na vrhunskoj razini.

Osvajao je s Realom naslove europskog klupskog prvaka, s reprezentacijom je osvojio srebrenu medalju na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je proglašen najboljim igračem, a ovih je dana ubrao titulu najboljeg nogometaša Europe, s dobrim izgledima da uskoro bude proglašen i najboljim svjetskim igračem. Šezdeset tisuća navijača slavnog madridskog kluba mu je na nogama pljeskalo, pozdravljajući i čestitajući mu titulu najboljega.

Ako nogomet ima ikakve veze s umjetnošću, onda tu vezu na najbolji način demonstrira naš slavljenik. Kao da ima radar u glavi, uvijek je nepogrešivo na pravome mjestu na igralištu i uvijek izabere najbolje rješenje driblingom, udarcem, kratkim ili dugim dodavanjem.

Dječačkog izgleda, krhak i malen, po čemu je sličan Vukasu, ustvari je vrlo čvrst u duelima sa suparnicima. I ono najvažnije i možda presudno što ga izdvaja od drugih jest silno samopouzdanje. Respektira protivnike, ali vjeruje u sebe i u svoj talent.

Bistar, skroman i nesebičan na terenu i izvan njega, toliko je različit od egocentričnog Ronalda, koji nije došao u Monte Carlo na proglašenje najboljih jer nije mogao otrpjeti da netko drugi umjesto njega, koji je toliko puta prije proglašavan najboljim, bude nagrađen.

Primajući priznanje UEFA-e kao prvi igrač kontinenta nije zaboravio spomenuti svog oca, svoje suigrače u klubu i u reprezentaciji, posebno izrazivši ponos što ima čast biti kapetanom hrvatske vrste.

Zadivljujući je taj put onog malog dječarca što se za kozama vere po obrovačkom kamenjaru preko prognaništva, drugoligaških klubova, bosanskohercegovačke lige i Dinama do Reala i velike pozornice, od sirotinje do bogataša, od borbe za život do bajke iz snova, i to sve u kratkom vremenu.

Put koji zavrjeđuje divljenje i priznanje, put koji može ohrabriti mladost ove zemlje u kojoj nije sve tako beznadno i prokleto kako nam razni desperadosi i vjesnici apokalipse sugeriraju. I nije Luka jedini, ima i drugih poput njega, i ne samo u športu, nego i poduzetništvu, znanosti i umjetnosti.

Istovremeno, taj je put praćen poslovičnim jalom i osporavanjem u obliku pitanja – a gdje plaća porez, koliko zarađuje, zašto je branio Mamića i doveo Thompsona, itd, itd. No, to su samo konjske muhe na repu plemenitog lipicanera.

Josip Jović/Slobodna Dalmacija