Srpski antisemitizam

Srpski su lobiji uspjeli u svijetu i u Srbiji nametnuti sliku o Srbima kao „do­brim momcima“, prijateljima Židova kroz povijest, zapravo sličnima Židovi­ma po Božjem izboru i po statusu žrtve, kao naciji koju su ugrožavali i napa­dali gotovo svi okolni narodi. Njihove su političke elite povijest tradicionalno pretvarale u mit umjesto da se pošteno s njom suoče. Tako su očistili i sjećanje na zlo koje je i Srbiju omamilo u Drugom svjetskom ratu, tamnu antisemitsku prošlost i povezanost s fašizmom, pa su došli do rehabilitacije četničkog voj­vode Draže Mihailovića i četništva. Trenutno vode postupke za rehabilitaciju Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, predvodnika u suradnji s Hitlerovom Nje­mačkom, kako bi zaokružili priču i cjelovito prekrojili povijest. Istovremeno se svim silama po svijetu trude proširiti svoju percepciju ratnih užasa što su ih kao agresori na Hrvatsku i BiH činili pred licem cijeloga svijeta pri raspadu Jugoslavije, a sve zato da bi ostvarili svoj stoljetni san o homogenoj Velikoj Srbiji. Negiraju, prešućuju, preuređuju i uljepšavaju, izbjegavajući katarzu koja bi ih oslobodila tereta laži i obmana, a pridonijela boljim odnosima s na­rodima s kojima Srbija dijeli granice. Zato podsjećamo na neke činjenice koje su spretnim, osmišljenim i podmuklim zataškavanjem pale u zaborav.

[1]. Nakon osvajanja Beograda 1806. iz Beograda i iz Srbije Karađorđe pro­tjeruje Židove zajedno s Turcima. Židovi su u srpskoj tradiciji bili oličenje zla, čemu svjedoči srpska narodna priča „Opet maćeha i pastorka“ iz zbirke Srpske narodne pripovijetke V. S. Karadžića (1853.), u kojoj se Židove („čivute“) prikazuje poput zle vještice u Grimmovoj bajci o Ivici i Marici – kao kanibale.

2. Poslije razdoblja vladavine Miloša Obrenovića, koji je Židovima dopustio naseljavanje, pa su u Beogradu imali geto („Ćifutana“), Aleksandar Karađorđević im je ograničio prava, kao i prostor za življenje, a Milošev mlađi sin Mihailo nastavio je sličnu politiku, tako da su se Židovi brojnim međunarod­nim ustanovama žalili na svoj položaj građana drugog reda.

Suradnja oficira Trećeg Reicha sa srpskim četnicima

3. Prvi su put Židovi zakonski postali ravnopravni s drugim narodima u Srbiji nakon Berlinskoga kongresa 1878., na kojem je Kneževini Srbiji priznavanje građanskih prava Židovima postavljeno kao uvjet za njezino međunarodno priznanje.

4. Antisemitizam se tijekom 19. stoljeća, nakon oslobođenja Srbije od Tura­ka i formalnog priznanja građanskih prava Židovima, i u prvoj polovici 20. stoljeća stalno pojavljivao i utiskivao u svijest srpskog naroda, što dokazuju brojni pamfleti, knjige, časopisi i novine tog vremena. Evo samo nekih pri­mjera: Vjerozakonsko učenje Talmuda ili ogledalo čivutskog poštenja Vase Pelagića (1879.), O Jevrejskom pitanju u Srbiji Nikole Jovanovića – Ameri­kanca (1879.), Kako zao upliv stvara čivutska vera i moral u ljudskom društvu Sime Stanojevića (1880.), Ne dajmo Srbiju Čivutima grupe srpskih rodoljuba (1882.), Jevrejsko pitanje Jaše Tomića (1884.) [Usp. tekst Jovana Byforda od 17. studenoga 2008. Antisemitizam i jevrejsko pitanje Jaše Tomića (https://pescanik.net/antisemitizam-i-jevrejsko-pitanje-jase-tomica/ ) „Ifraim Zurof, direktor jerusalimskog Centra Simon Vizental, odbio je titulu počasnog građanina Novog Sada, koje mu je ovaj grad dodelio kao priznanje za dugogodišnje zalaganje da se Šandor Kepiro (jedan od ljudi odgovornih za Novosadsku raciju januara 1942) izvede pred lice pravde. Kao razlog za svoju odluku Zurof je naveo činjenicu da se u centru Novog Sada nalazi spomenik Jaši Tomiću, ‘poznatom antisemiti, uz to još i osuđenom ubici.’ (…) Ova tvrdnja o Jaši Tomiću odnosila se, pre svega, na njegovo delo Jevrejsko pitanje (1884) ali i na činjenicu da je Tomić 1890. osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu za ubistvo novosadskog novinara Miše Dimitrijevića.“], politička i druga glasila s antisemitskim člancima: Balkan, Zastava, Srpstvo, pa čak i crkveni listovi SPC-e donose antisemitske članke: Hrišćamki vesnik i Glasnik, Službeni list Srpske pravoslavne crkve.

Četiri antižidovske poštanske marke izložene na Antimasonskoj izložbi koju su u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. organizirale srpske vlasti.

I srpski tisak u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća stalno je antižidovski obojen. Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter. List Vrač pogađač, koji je izdavao jedan od glavnih ideologa te stranke Sima Lukin Lazić, objavljivao je karikature Židova prepu­ne optužbi i mržnje, kao i poruge Hrvatima. O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena: „Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. / Nema više car Davida, nema više Solomuna. / Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; / Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, 1896.). Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam. Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije.

Srpski novinar iz Bjelovara Milan Obradović napisao je cijeli niz protužidovskih pamfleta: Izvadak iz Talmuda (Židovsko evanđelje) (1907., u 50.000 primjeraka), Kako su židovi varali 40 godina jadne i neuke Hrvate, da su oni Hrvati Mojsijeve vjere i time ih podjarmili, politički onemogućili, materijalno isisali, strpavši sav hrvatski novac u svoje kese i džepove (1909.), Zašto smo mi antisemiti i što hoćemo mi (1909.), a sve sljedeće brošure objavio je 1910.: Zakonom zabraniti židovima stanovanje i varanje po selima, te protjerati ih u za njih određene gradove, Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Pitomači, Evo što su i kakvi su židovi, Iseljeničko pitanje i židovsko pitanje ili dva najvažnija naša pitanja današnjeg vremena i Židovi u tajnim društvima i udruženjima (po Dr. Theodoru Fritschu). Godine 1911. objavio je još sedam brošura: Prva poslanica Milana Obradovića svome krštenom narodu u Gjurgjevcu (Podr.) i njegovoj okolici, Sram vas bilo kršćani, Kako je i kada otkriven – Talmud?, Tragična smrt Milana Obradovića, Moje dvodnevno tamnovanje u zatvoru kr. Kotarskog suda u Zagrebu ili zemlji tmine, nečistoće, nesređenosti, kalambura kupiklasovića, Kršćanski nemar i nehaj – propast Hrvatske i Slavonije, Slavonski silnici ili prva moja sve­ta antisemitska poslanica krštenom mome narodu u Slavoniji (1912.), Prva poslanica braći Srbima u Bjelovaru i njegovoj okolici, Myšpoka rodoslovlje odabranoga naroda od Isusa do danas (1914.), Kako da riješimo židovsko pitanje (1920.), Židovi u bibliji ili stavci u bibliji, vrijedni spomena za antise­mita, Židovi i tajni im planovi kojima misle podjarmiti sav svijet i sve narode na zemlji, Dolje obrazinu, prefrigani Izraele.

5. U Ljubljani je 6. siječnja 1935. organizirana Jugoslavenska akcija pod nazivom „Zbor“, a prvi i jedini predsjednik postao je odvjetnik iz Smedereva Dimitrije Ljotić po kojem je nazivan i Ljotićev zbor. Ljotićev Zbor je od 1935. otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam, a njemačka in­dustrijska poduzeća i njemačke obavještajne službe Zbor financijski pomažu. Članovi Ljotićeva Zbora bili su mnogi svećenici SPC-e, a glasoviti srpski episkop Nikolaj Velimirović, duhovni ideolog Zbora, 2003. proglašen sveti­teljem (svecem) SPC-e, napisao je tekst Nacionalizam Svetog Save (1935.), u kojem se pohvalno izrazio o Hitleru usporedivši ga sa sv. Savom, najve­ćim srpskim svecem i utemeljiteljem Srpske pravoslavne crkve, koja njeguje svetosavlje, oblik iskrivljenog pravoslavlja u kojem se spajaju sakralizacija nacije i nacionalizacija religije u kultu države. On piše: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo, on (Hitler) je u 20. veku došao na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao koji priliči jedino sveti­telju, geniju i heroju.“ (Episkop Nikolaj, Nacionalizam Svetog Save, Udruže­nje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, Beograd, 1935., str. 27-28). Velimirović je zajedno s patrijarhom Gavrilom Dožićem krajem rujna 1944. u Dachau zatočen s mnogim europskim crkve­nim velikodostojnicima kao „počasni zatočenik“. Oni su bili potrebni Nijem­cima radi propagande. Tamo je proveo više od dva mjeseca u „posebnom odjelu“, gdje je napisao djelo Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor iz logora Dachau, iz kojeg se može iščitati, nakon svih strašnih patnji židovskog naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, isti antisemitski duh koji je te patnje uzrokovao: „…U toku vekova oni koji su raspeli Mesiju Gospodina Isusa Sina Božjega stvorili su od Evrope glavno bojište protiv Boga, a za đavla. To je danas glavno bojište Židova i oca židovskog đavla. To Evropa ne zna i u tome je sva očajna sudba njena, sva mračna tragedija njenih naroda.“ Patri­jarh SPC-e Varnava (Petar Rosić) za njemački list Völkischer Beobachter 4. siječnja 1937. godine hvali Hitlera, koji se, po njemu, bori protiv boljševizma, „koji je podjarmio ruski narod, iz idealnih motiva, što nema nikakve veze s imperijalističkim ciljevima (…) Fürer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu. Ranije sam s teškom mukom mogao stajati u obranu Rusije protiv komunizma i internacionalnih Jevreja. (.) Bio sam upućen sasvim sam na sebe. Ali Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Fürera, koji zastupa isto mišljenje koje sam i ja mnogo ranije stvorio u sebi. (.) Mi Füreru verujemo i njegovoj iskrenoj reči“ (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 1. i 2., 2. II. 1937.). Rusku vladu naziva „židovsko varalačka banda“ u govoru u Bitoli 7. studenoga 1936. (Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, br. 3. i 4., 2. III. 1937.).

No vratimo se na vrijeme pred početak i za trajanja Drugoga svjetskog rata. Knjižicu Jevrejsko pitanje Jaše Tomića iz 1884., u kojoj se pokušavalo znan­stveno obraniti antisemitizam, ponovno je tiskao 1940. fašistički Jugoslaven­ski narodni pokret Zbor, čiji je vođa i ideolog bio Dimitrije Ljotić, zato što je ona, po mišljenju ljotićevaca, kako stoji u predgovoru, „najbolji dokaz da je jevrejska opasnost od naših eminentnih nacionalnih predstavnika već u ono doba jasno uočena i pravilno shvaćena“ (T. Vuković; E. Bojović, Pregled srp­skog antisemitizma, Zagreb, Alatir, 1992., str. 37).

Zbor je izdao 1941. godine i brošuru pod naslovom Srpski narod u kandžama Jevreja. Ona slijedi orijentaciju knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, dok je antisemitizam izrazito naglašen u glasilu Zbora, koje se zvalo Naš put.

Povodom ulaska njemačke vojske u Čehoslovačku u glasilu je Zbora Ljotić objavio članak pod naslovom „Iza tmastih oblaka sija zlatno Božje sunce“, u kojem piše: „Istina je da smo prijatelji velikog nemačkog naroda. Zašto nisam potišten? Hitler je oruđe promisla Božjeg. Ali oruđe koje se već više zaustaviti ne može do potpunog ispunjenja postavljenog mu zadatka.“ (Naš put, br 4, 26. III. 1939.).

A taj zadatak je za Ljotića i srpsku vlast i pojedine srpske episkope, ali i SPC-u: uništenje boljševizma, komunizma kao židovskog proizvoda protiv kršćanstva.

Treba dodati da je Ljotić od 1938. do 1940. putovao Srbijom i održavao „znanstveno-političko“ predavanje pod nazivom „Drama savremenog čovečanstva“ Predavanje je očito bilo popularno, pa je objavljeno i u tiskanom obliku. Go­vori o ratu i nevoljama, koje režira prijetvorni, zlobni Redatelj, pun mržnje i licemjerja. Identificira ga jednom riječju: Židovi. Po Ljotiću, oni su naumili zavladati svijetom i sve zlo (materijalizam, kapitalizam, komunizam, ateizam, masonstvo…) dolazi od njih i njihova plana jer se taj jevrejski duh uvukao u sve pore, u sva područja ljudskih djelovanja: „Veliki Reditelj je dobro spleo zamke propasti hrišćanske. I posao mu je po lukavoj zamisli dobro počeo. I sve ide za sad kako on hoće. Ali eto, mi mu igru otkrivamo. Ono što smo videli iza kulisa, javljamo da se zna, pozivamo ljude da izigraju satanske planove nesrećnog Velikog Reditelja. Vi pitate: ‘hoće li se ispuniti namera Reditelja?’ Mesto odgovora, mi vam govorimo što treba raditi da se planovi Reditelja izigraju.“ (Dimitrije Ljotić, Drama savremenog čovečanstva, Beograd, 1940., str. 111).

6. Ovdje moramo upozoriti na licemjeran i nepravedan odnos današnjih čel­nika SPC-e prema blaženom Alojziju Stepincu, tadašnjem nadbiskupu zagre­bačkom, a potom i kardinalu. Njemu oni zajedno s komunistima (koji su ga u namještenom procesu optužili i osudili te trovanjem ubili jer nije pristao formirati nacionalnu crkvu odvojenu od Rima, a bio je protivnik jednako komunizma kao i fašizma te hrvatski domoljub) pripisuju „ustaške“ zločine. Ne žele priznati činjenicu da je Stepinac, za razliku od tadašnjih njihovih velikodostojnika, jasno i glasno propovijedao protiv rasne teorije i progona drugih naroda te protiv komunizma, a također i aktivno djelovao pomažući u spašavanju Židova, Srba, Roma, komunista i svih progonjenih te na to poticao svoje svećenike, što je sve dokumentirano. A znalo se to i u ratno vrijeme, ne samo u Hrvatskoj. Tekst pod naslovom „Hrvat napao Nijemce“ objavljen u The New York Timesu od 8. srpnja 1943. govori o Stepinčevoj propovijedi u kojoj osuđuje rasnu teoriju. Riječi iz te propovijedi najbolje svjedoče tko je i kakav je bio blaženi Stepinac: „Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast … svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka“. Ipak, dokumenti su o njemu skriva­ni, kao i njegova djela, a promicane klevete po svijetu unatoč činjenici da je o njegovoj pomoći Židovima svjedočio tajnik zagrebačkoga glavnog rabina, koji je bio veza između rabina i Stepinca, te da je spašavao i Srbe, i da su i jed­ni i drugi htjeli svjedočiti za njega na komunističkome namještenom procesu poslije rata, u čemu su ih komunisti spriječili.

7. Ljotićevci su vjerovali u novi poredak koji gradi Hitler i gledali su isko­ristiti priliku za stvaranje Nove (Velike) Srbije na tim osnovama. U komu­nizmu su vidjeli također židovsku zavjeru i prvog neprijatelja srpske države. Ne čudi stoga što je Ljotić aktivno sudjelovao u pregovorima s Nijemcima i uspostavio vlasti nakon okupacije (Komesarsku upravu i kasnije civilnu vladu pod vodstvom Milana Nedića, kojeg je i predložio na to mjesto), a iz njegova Zbora proizašao je Srpski dobrovoljački korpus, koji su plaćali i naoružavali Nijemci, a koji se borio zajedno s četnicima Koste Pećanca i žandarmerijom pod njemačkim zapovjedništvom protiv partizana, ali služio i Nijemcima te hvatao Židove zajedno s Folksdojčerima.

Svima je njima bio isti cilj: homogena Velika Srbija. Četnici su radili za Veliku Srbiju, jednako kao i Nedić, koji ih je opskrbljivao i naoružavao, a surađivali su sa svima s kojima im je to odgovaralo u pojedinim fazama, mjestima i okolnostima na putu do tog cilja, a ubijali su i Srbe koji nisu bili na toj liniji.

8. Intelektualne elite i SPC nisu se odviše odupirale ni njihovim ni fašistič­kim nastojanjima. Štoviše, podržali su takvu njihovu politiku suradnje, što svjedoči „Apel srpskom narodu“ objavljen u listu Novo vreme 13. kolovoza 1941., kojim srpski intelektualci i uglednici pozivaju narod na pokornost oku­pacijskim vlastima i suradnju s njima. Taj je poziv potpisalo 546 uglednih osoba, među prvima tri episkopa, a i neki akademici koji će poslije rata nasta­viti svoje djelovanje u SANU.

9. U Nedićevoj su Srbiji, u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. srpske vlasti organizirale Antimasonsku izložbu na kojoj su bile izlo­žene, tom prigodom tiskane, četiri antižidovske poštanske marke, jedinstve­ne u svijetu. U povodu te izložbe objavljeno je 98 članaka, tiskano 207.017 raznih vrsta brošura, 60.000 raznih vrsta plakata, 100.000 letaka u bojama, izdano je 108.000 primjeraka devet vrsta dopisnih karata. I „Apelom“ i ovom izložbom Srbija se hvalila u medijima, koji su sustavno i oštro širili anti­semitizam i podržavali „Vođu Reicha“ iščekujući Novu Europu i radeći na njezinoj uspostavi. Dovoljno je pročitati sljedeće naslove da se vidi kakav su duh i kakva propaganda prevladavali: „Evropski blok od 350 miliona u borbi protiv jevrejstva, plutokratije i boljševizma – govor pretsednika vlade Kvislinga“, Obnova, 19. maj 1943.; „Kaluđeri u Svetoj Gori mole za pobedu nemačkog oružja“, Obnova, 20. jun 1943.; „Krvožednost jevreja“, Obno­va, 21. maj 1943.; „Državna hipotekama banka preuzela jevrejska imanja u Vršcu“, Obnova, 21. maj 1943.; „Sloboda svakog naroda leži u uništenju je­vrejstva i masonstva. Jedno uspelo predavanje u okviru kursa za nacionalnu propagandu“, Obnova, 22. maj 1943.; „London misli glavom međunarodnog jevrejstva“, Naša borba, 1. februar 1942.; „Jevreji su i velike kukavice“, Naša borba, 8. mart 1942.; „Jevreji posle Berlinskog kongresa“, Naša borba, 12. april 1942.; „Isterivanje jevreja – spas Evrope“, Naša borba, 26. april 1942.; „Sveta stolica jevrejske krvi“, Naša borba, 31. maj 1942.; „Jevrejski bog i jevrejski moral“, Naša borba, 28. jun 1942.; „Komunizam i jevrejština u Srbiji“, Obnova, 8. april 1943.; „Katinski zločin – delo Jevreja“, Obnova, 18. april 1943.; „Ministar Rozenberg o razornom dejstvu jevrejstva u svetu“, Ponedeljak, 19. april 1943.; „Raspućin i jevreji“, Obnova, 22. april 1943.; „Po­kušaj ubistva u Sofiji izvršio je jedan jevrejin“, Obnova, 12. maj 1943.; „Slo­bodu kontinenta brani Veliki Nemački Rajh“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Nemački vojnik je uvek spreman“, Srpski narod, 22. jul 1944.; „Snaga Nemačke“, Srpski narod,, 29. jul 1944.; „JEDAN MILION MARAKA VOĐI RAJHA OD RADIO BEOGRADA, POKLON ZA ROĐENDAN OD ‘MLA­DOG BEOGRADSKOG STRAŽARA’ – U emisiji povodom druge godiš­njice vojničkog radia Beograd objavljeno je, da su ’Mladom beogradskom stražaru’ stigli prilozi, iz kojih je Vođi Rajha za njegov rođendan stavljen na raspoloženje iznos od jednog miliona maraka za potrebe vojnika. Time je iznos, koji je ’Mladi beogradski stražar’ do sada predao Vođi Rajha, povećan do 2,5 miliona nemačkih maraka“, Obnova, 23. april 1943.; „VOĐA RAJHA ZAHVALJUJE VOJNIČKOM RADIJU BEOGRAD“, Obnova, Uskrs 1943., i tomu slično.

10. Jedna knjižica koja se sastoji od šest slika, tiskana 1941. pod naslovom Provokatori na delu, govori sama za sebe. Sličice prati tekst koji objašnjava ilustraciju: „Gadni Jevrejin huška narod na nemačkog vojnika koji prolazi. I gord pobedilac (njemački vojnik) pada od ‘junaka’ čija se hrabrost skriva iza plota. Za mučko ubistvo strašna je odmazda: plamen liže kuće zavedenih Srba… Do neba dostižu oblaci gustog surog dima, iznad predela zasutih leševima. Tada gadni huškač nema drugog posla do da pokupi plodove svoga rada. Ali, svest Srbina vraća se ponovo! On sam sudi krivca za svoj zli udes.“ (Zadnja slika pokazuje kako petorica tuku Židova.)

11. Nedić je u svojim govorima također otvoreno iskazivao antisemitizam, a radio je zajedno s Nijemcima na istrebljenju Židova u Srbiji. Ne samo da su ih ubijali u beogradskim logorima Sajmište (Judenlager) i Banjica, u logorima Topovske šupe, Crveni križ (Lager Niš), nego su ih ubijali i po ulicama Beo­grada u „dušegupkama“, posebno napravljenim vozilima u koje bi ih utrpali i onda pustili ugljični monoksid, ugušili ih te otpremili u masovne grobnice u Jajince, selo podno Avale. Prvi su tako ubijani pacijenti i osoblje dviju židov­skih bolnica, a onda i zatočenici sa Sajmišta, većinom starci, žene, djeca. Iz logora Banjica nije izašao nijedan živi Židov, a strijeljana su i djeca do sedam godina i majke s djecom u naručju: do 7 godina 22-oje djece, do 14 godina 26-ero djece, do 17 godina 76-ero djece.

12. Upravo zahvaljujući ovakvoj suradnji sa srpskim vlastima, esesovac Harald Turner već je 29. kolovoza 1942. godine izvijestio generala Alexan­dra Löhra: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana rije­šeno.“ Također je Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova 29. svibnja 1942. zabilježio: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više aktualno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine.“ A riješeno je tako da je imovina pripala državi Srbiji. Emanuel Schäfer, vrhovni šef Službe sigurnosti u Srbiji, sljedećom je izjavom rekao sve: „Beograd – jedini veći grad Europe očišćen od Židov, postao je Judenfrei.“

13. Holokaust nad Židovima u Srbiji kao da se nije dogodio jer imena naj­većega koncentracijskog logora u Srbiji, Sajmišta, nema na popisu europskih koncentracijskih logora u Jeruzalemu, a nema ga u takvom značenju ni u me­moriji srpskog naroda.

Iako je Sajmište bilo jedini logor isključivo namijenjen za Židove („Juden­lager Semlin“), i svi Židovi iz Beograda i Srbije koje su tamo zatočili (njih oko 7000 ) pogubljeni su, a o njegovu je postojanju izbrisan trag povezan s Beogradom. Sajmište je jedini logor u Europi koji se nalazi unutar grada, ali tu nije izgrađen memorijalni centar, a židovske žrtve bile su memorirane u duhu komunističke ideologije kao „žrtve fašizma, Narodnooslobodilačke borbe i Socijalističke revolucije“, da bi padom komunizma Sajmište počelo u okviru velikosrpske ideologije dobivati ulogu simbola stradanja srpskog na­roda u Drugom svjetskom ratu u NDH, tako da je bila pokrenuta inicijativa da ono postane „Srpski Yad Vashem“. Žrtve sa Sajmišta pripisivane su ustašama, Jasenovcu, jer je Sajmište, s lijeve strane rijeke Save, udaljeno tek nekoliko stotina metara od centra Beograda, tada formalno pripadalo NDH. Ali Nijem­ci su bili glavni gospodari na obje strane, a u Sajmištu nisu ustaše bili njihovi suradnici, nego Srbi, dok im je Beograd dostavljao hranu i ostale potrepštine. Jasenovac je sam po sebi težak uteg krivnje i tragedija hrvatske povijesti, no on je višestruko preuveličavan u broju žrtava i okrutnostima. Poslužio je za omrazu Hrvata u svijetu, za skrivanje istine o antisemitskoj i velikosrpskoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata, za „pranje“ od vlastitih zločina, i Srba nad Židovima, i četnika i jugokomunista partizana nad Hrvatima, i tre­nutno ta istina izlazi na vidjelo zahvaljujući povjesničarima koji su se dali na istraživanje dokumenata po arhivima, iz čega je jasno da je logor Jasenovac bio aktivan i od 1945. do 1952., kada su komunisti u njemu ubijali one koji su bili nepoželjni za njihov sustav i proglašeni krivima bez suda i suđenja.

14. Ipak, Srbi i dalje pokušavaju pridobiti simpatije svijeta prikazujući Hrva­te genocidnima (izložba u UN-u 2018.), služeći se opet falsifikatima, na što je reagiralo i Ministarstvo vanjskih poslova RH, primijetivši da je to potvrda kako srpska namjera nije komemoriranje holokausta i odavanje počasti žrtva­ma, nego antihrvatska propaganda.

Američki povjesničar Christopher Browning kaže da je ubijanje na Sajmištu u proljeće 1942. bilo „začetak“ šireg plana da se unište europski Židovi. Taj je plan donesen tri mjeseca prije nego što su Židovi u Srbiji pobijeni. Pri­mjećuje da su konstruiranje plinskoga kamiona i njegova uporaba u ubijanju Židova na Sajmištu „nagovijestili efikasnost i rutinsku hladnokrvnost koja će kasnije biti usavršena u logorima smrti“. Zar može biti slučajno, u svjetlu svih nabrojenih činjenica, da se upravo sa srpskim poduzetnikom pregovara­lo o izgradnji krematorija i krematorijskih peći za Sajmište, o čemu su saču­vani i nacrti? Kako je moguće da se sve ovo zataškalo i da se danas vode procesi za rehabilitaciju nacističkih suradnika kao srpskih rodoljuba i da istovremeno Srbi slove za rijedak slučaj naroda u kojem nije bilo antisemitizma? Ključ je u tome što su četnici u velikom broju na kraju rata ušli u partizanski pokret i djelomično uspjeli „očistiti“ svoje krvave tragove i tragove ostalih kolaboracionista: ljotićevaca i žandarmerije, policije Dragog Jovanovića.

Naime, sve do 1944. partizanski je pokret u Srbiji bio pasivan (22.000 partiza­na), da bi naglo narastao nakon što je Tito zatražio četničku pomoć i ponudio amnestiju 17. kolovoza te godine, a ponudu ponovio između 21. studenoga i 15. siječnja 1945. godine. Prelazili su u partizane osobito nakon što su pod sovjetskim vodstvom u listopadu 1944. partizani osvojili Beograd. Tako su imali cijelih šest mjeseci prije završetka rata priliku utjecati na politiku uklju­čujući se u komunističke strukture u Beogradu, koji će kasnije postati glavni grad SFRJ, ali i ostvariti utjecaj na ono što će se događati kasnije u Hrvatskoj i kako će se Hrvate predstavljati u svijetu. A što je najvažnije, jugoslavenski komunizam im je bio sredstvo u promicanju velikosrpske ideologije, koja je izašla na vidjelo u vrijeme raspada Jugoslavije, kad su uglavnom Srbi bili na pozicijama koje su im dale moć da koriste zajedničke financije, vojsku i oružje za svoje ciljeve.

U vremenu od 1941. do 1945. u Srbiji je tiskana 51 brošura s antisemitskim sadržajem, po riječima židovske povjesničarke Esther Gitman, koja se bavi proučavanjem poslijeratne povijesti na području bivše Jugoslavije.

Posebno su poznati sljedeći autori i njihova djela iz tog vremena: Srpski narod u kandžama Jevreja Milorada Mojića (1941.), Ko su oni? i Jevreji u Srbiji Laze Prokića (1941.) i Pod šestokrakom zvezdom Georgija Pavlovića (1943.). Mojić u knjizi Srpski narod u kandžama Jevreja (Beograd, 1941., str. 40) poručuje srpskom narodu: „Jevrejstvo je najveće zlo sadašnjice. Ono je najpodmukliji i najopasniji protivnik sviju hrišćanskih naroda. Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta. Presudna borba za rešenje tog pitanja je u jeku. Od ishoda te borbe zavisi i budućnost naše Otadžbine. I zato u ovoj borbi moraju svi istinski patrioti dati sve od sebe da se pobeda nad Jevrejstvom što pre i što efikasnije izvojuje. Inače je i naša propast neminovna“.

15. Koliko je antisemitizam ukorijenjen u Srbiji govori i činjenica da se u njoj od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća taj trend antisemitske literature nastavlja u nevjerojatnom obimu: više od 150 naslova s takvim sadržajem. Uz to, prema riječima književnika Filipa Davida, „većina tih knjiga su reprinti literature iz vremena nacističke okupacije Srbije“, iako je danas u Srbiji samo nekoliko tisuća Židova. Neke su izdavačke kuće specijalizirane za antisemit­sko štivo, npr. Ihtus – Hrišćanska knjiga i Klub nacionalnih knjiga Velvet. Zlo­glasni pamflet Protokoli sionskih mudraca tiskan je od 1990. do 2001. godine u 12 različitih izdanja. Evo još nekih naslova, koji su opasniji i od Protokola sionskih mudraca: Jevrejska zavera protiv Srba, Srpski narod u kandžama Je­vreja, Pod šestokrakom zvezdom, Zašto se divim Adolfu Hitleru, Mrtve krave protiv šest miliona mrtvih Jevreja, Zašto je rasizam ispravan, Vladika Nikolaj o Judejcima, neprijateljima hrišćana i hrišćanstva, Zli i prokleti, Zavera nad zaverama, Zlotvori čovečanstva, Satansko-judejsko porobljavanje čovečanstva, Judejska zavera protiv Boga i čoveka. Pored toga, može se na internetu naći i drugih materijala koji na srpskom jeziku prezentiraju tekstove koji su antisemitski nadahnuti („Dostojevski o Jevrejima“, „Martin Luther o Jevrejima i njihovim lažima“ Hitlerov „Moj politički testament“, „Komunizam je jevrejska tvorevina“).

Zato treba uzeti ozbiljno ono što je srpski akademik Dobrica Ćosić, iako par­tizan i srpski nacionalist te jedan od autora Memoranduma SANU, a potom (1992. – 1993.) i prvi predsjednik Miloševićeve tvorevine („krnje“) Savezne Republike Jugoslavije, napisao u svom romanu Deobe, koji govori o Drugom svjetskom ratu u Srbiji:

„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).

„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćo­sić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).

Stipo Pilić, prof./HKV/https://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo