Dačić je slavistički kongres sveo pod socijalističku Jugoslaviju

U Beogradu je održan 16. Međunarodni kongres slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Kongres su organizirali Međunarodni komitet slavista, Savez srpskih slavističkih društava, Međunarodni slavistički centar i Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu. Održan je pod pokroviteljstvom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatskoj poznatoga kao četnika u novije vrijeme nametnutoga kao „europskoga Vučića“. Na kongresu je sudjelovalo oko tisuću znanstvenika iz četrdeset i tri države. Kako pišu srbijanski mediji „Kongres je u značajnoj meri posvećen lingvisti Aleksandru Beliću“.

Jesu li od srpskoga nastali svi jezici u „vasioni“?

Prema dostupnim srbijanskim informacijama može se zaključiti kako je Kongres unatoč dobroj organizaciji, visokom pokroviteljstvu i brojnim sudionicima podbacio budući da nije eksplicitno naglasio kako je u početku svijeta postojao samo srpski jezik iz kojega su nastali svi drugi „varijateti“, više-manje „veštački“. Stoga je ministar vanjskih poslova Srbije, kako bi se izbjeglo daljnje „komplikovanje“ na kraju Kongresa morao intervenirati.

Mali Slobo, ministar Ivica Dačić, naime, uzeo je slavistiku u svoje ruke i rekao okupljenim znanstvenicima: “Situaciju na prostoru Balkana dodatno komplikuje stalni proces fragmentacije srpskog jezika, gde se od zajedničkog i jedinstvenog jezičkog korpusa, političkim i državotvornim razlozima opravdava stvaranje novih jezičkih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju, ali na političkoj ravni dobijaju osobine drugačijeg, nacionalno-državnog i vrlo često svoj identitet grade poricanjem svog jezičkog originala”.

Dačić je politolog velikosrpske orijentacije, nije jezikoslovac. Sudionici Kongresa su pak znanstvenici, kojima je održao lekciju iz imperijalnoga programa “Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića. Kad vožd Socijalističke partije govori o „fragmentaciji“ srpskoga jezika, on misli na „fragmentaciju“ SFRJ zamišljene kao paravan velike Srbije. I kao što je hrvatski fragmentiran dio srpskoga jezika, tako je i Hrvatska „parče“ Srbije. To je njegova „znanstvenost“. Iz nje proizlazi da Hrvati nemaju svoj identitet, prema tome ni jezik, niti pravo na državu. Sve što u tom pogledu imaju nastalo je od Srba. Hrvatski jezik, međutim, odavno je izgrađen sa svim funkcijama koje standardni jezik mora imati.

Srpski nije engleski, Srbija nije Velika Britanija

Dačić se pred slavistima proslavio i novim spoznajama o tome da SAD u borbi “za nezavisnost od Britanske imperije” nisu “ni jednog trenutka” sporile “svoj engleski jezik, bez pretenzija da postane američki, dovelo je do toga da danas i SAD, Velika Britanija, Kanada Australija i Novi Zeland, ne samo da govore istim jezikom, već i svet i pojave u njemu gledaju istim zajedničkim očima”.

Dačiću, Srbija nije Velika Britanija. Engleski je u navedene države došao na drukčiji način, a hrvatski i srpski su se razvijali neovisno jedan o drugome. Istina, višekratno se nastojalo od dva jezika napraviti jedan. U tome se nije uspjelo, kao što se ni od dva naroda nije uspjelo napraviti jedan, niti od dvije države jednu. Usporedba s engleskim ne funkcionira. Engleski je premješten u druge zemlje. Hrvatski se pak do ulaska u zajednicu sa Srbijom (1918.) razvijao samostalno. Hrvatski, dakle, nije „fragment“ srpskoga jezika.

I u nastavku govora Dačić se proslavio ponavljanjem teza Vuka Stefanovića Karadžića, kojima ne negira samo jezike, već i cijele narode. Kako bi se stekla opća (jugoslavenska) dimenzija srpskoga jezika, Dačić se sa sudionicima Kongresa fotografirao ispod plakata na kojemu na ćirilici piše „Socijalistička Jugoslavija“ što se vidi u foto prilozima službene stranice Ministarstva vanjskih poslova na poveznici ( http://mfa.gov.rs/sr/index.php/pres-servis/saopstenja/20116–16-?lang=cyr ) na kojoj je objavljen cjeloviti Dačićev govor.

Dačićev je govor zapravo veliki škandal na koji hrvatske ustanove nisu reagirale. On predstavlja i uvrjedu i provokaciju i nastavak srbijanske agresije. Od mjerodavnih hrvatskih ustanova, međutim, dobili smo samo ovu informaciju: „Institutski znanstvenici i članovi Terminološke komisije Međunarodnoga slavističkog komiteta dr. sc. Lana Hudeček, dr. sc. Kristian Lewis i dr. sc. Milica Mihaljević sudjelovali su na zasjedanju Komisije 23. kolovoza 2018. u Beogradu. Zasjedanje Komisije održano je u sklopu XVI. Međunarodnoga kongresa slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Članovi Terminološke komisije prihvatili su prijedlog znanstvenika iz Instituta da se sljedeći sastanak Terminološke komisije MSK-a održi 9. svibnja 2019. u Zagrebu. Nakon sastanka održat će se znanstveni skup E-rječnici i e-leksikografija (10. i 11. svibnja 2019.)“.

Ideolog lingvounitarizma: Naš jezik Aleksandra Belića

Dačićevo jezikobulažnjenje vodi prema Pravopisnom uputstvu Bože Maksimovića Kundaka iz 1929. i sličnim jugounitarističkim rješenjima kakvih smo se nagutali u posljednjih sto godina srbijanskoga jezičnoga, političkoga, diplomatskoga, pravosudnoga, žandarskoga i svakoga drugoga terora. Srbijanski žandari su, naime, postajali ministri prosvjete. Aleksandar Belić (1876. – 1960.), kojemu je Kongres „u značajnoj meri posvećen“, nije bio žandar. Ali je bio najznačajniji ideolog lingvounitarizma u „socijalističkoj Jugoslaviji“, pa i „pre“.

U Kraljevini SHS, osobito nakon što je Vidovdanskim ustavom službenim jezikom proglašen nepostojeći „srpsko-hrvatsko-slovenački“, srpski je (i u Hrvatskoj) postao službeni jezik u državnoj upravi, vojsci, školstvu, željeznici, novinskim agencijama… a ćirilica je počela potiskivati latinicu. Sve je to pouzdano i „stručno“ servisirao Aleksandar Belić sa svojim hrvatskim „saradnicima“ i istomišljenicima kroz časopis „Naš jezik“. Kroz njega su hrvatske jezične, posebice leksičke značajke proglašavane provincijalnima, dijalektalnima, nepravilnima i suvišnima.

I u komunističkoj Jugoslaviji (Dačićevoj socijalističkoj) srpski je nametnut u vojsci, upravi i novinskoj agenciji Tanjug. „A onda opet anketa…, nakon nje (opet!) pod Belićevim organizacijsko-stručnim vodstvom i jakom političkom paskom novi dogovor (u Novome Sadu, 1954.), obvezatan dvodijelni naziv jezika (hrvatskopsrpski-srpskohrvatski), potom ‘zajednički’ pravopis (1960.)…“ (ak. Marko Samardžija, „Hrvatski? Da, ali srpski!“, Zagreb, 2006.).

Škola za život bez svijesti o realnim prijetnjama s istoka

Srbija koristi svaku prigodu da se u „punoj meri“ vrati na velikosrpske kolosijeke podmazujući pritom unitarističke osovine Vuka Stefanovića Karadžića, Kundaka monarhističke Jugoslavije, obnoviteljske Komunističke partije Jugoslavije (nije važno je li grah ili pasulj, važno je da ga ima), „naš jezik“ Aleksandra Belića i Srpske akademije „nauka i umetnosti“.

Hrvatske političke i stručne strukture i ustanove prave se da ne vide obnovu velikosrpskih teza koje u konačnici vode u novi rat u državama koje Srbija još nije „oslobodila“ zbog neprihvatljive „fragmentacije“ i uvođenja „varijeteta“. One se bave fragmentiranjem hrvatskoga društva i države: Politstabilnošču, inkluziviranjem, „školom za život“, krivopisima, e-leksikografijom, eksperimentalnim školstvom, tabletima i svojim (nimalo nacionalnim) najvažnijim strateškim ciljem – ulaskom Srbije u Europsku uniju, odvračajući time pozornost hrvatskoga naroda od realnih i povijesno dokazanih prijetnji s istoka. Pritom im je, što se jezika tiče, jedino važno da „komšije“ razumiju susjede, te da susjedi ne skuže što im pripremaju komšije i njihove sluge u Hrvatskoj.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo