T. Sunić: Ministarstvo vanjskih poslova ili kako spojiti obiteljsko ognjište na 10.000 eura mjesečno

Poslali su Joška Paru za veleposlanika u Bruxelles iako je revizija utvrdila da je pronevjerio gotovo dva milijuna kuna u hrvatskome veleposlanstvu u SAD-u

Misterij Međugorja predstavlja važan euharistijski temelj hrvatskih katoličkih hodočasnika. No dokučiti misteriozna uzašašća hrvatskih diplomata ostaje nedokučiva enigma za proročicu iz antičkoga Delfija, ali i veliki rebus za porezne obveznike današnje Hrvatske. Nedavno imenovanje Joška Pare, donedavnoga veleposlanika Republike Hrvatske u Washingtonu, na mjesto današnjega veleposlanika u Bruxellesu, u Belgiji, samo je jedan u moru čudotvorstava hrvatske diplomatske dramaturgije. Ona prelazi maštu starogrčkih augura, zagorskih gatalica, kaptolskih kapelana, ali, bogme, i gričkih vještica. Budući da je Parina supruga HRT-ova dopisnica u Bruxellesu, lakše je dijeliti troškove obiteljskoga ognjišta sa zajedničkom državnom plaćom od desetak tisuća eura novca hrvatskih poreznih obveznika nego solirati kao ćato na minimalcu u zrinjevačkome uredu ili Prisavlju. Parini problemi također su i kaznene naravi jer po Izvješću Ureda državne revizije RH za MVEP iz listopada 2017. stoji da je Paro ilegalno zapošljavao ljude u veleposlanstvu RH u Washingtonu, i to uz debeli novac. U Izvješću Revizije stoji: „Za razdoblje od 14. kolovoza 2016. do 13 svibnja 2017. navedenoj lokalno angažiranoj osobi je bez zaključenoga ugovora isplaćeno 28,000 US dolara.“ Po Pravilniku o unutarnjem redu MVEP-a „lokalna osoba ne smije imati pristup klasificiranim podatcima“. Kao nagradu za svoje malverzacije, premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović šalju danas Paru za veleposlanika u Bruxellesu.

Parine pronevjere i rasipanje novca hrvatskih diplomata u biti su novac hrvatskih iseljenika ili tzv. ustaške emigracije u Americi koja je, gledajući u povijesnoj retrospektivi, od 1991. do 1995. skupljala novac za spašavanje stražnjica svojih bivših jugo-komunističkih progonitelja.

Caco ergo sum

O tobože „povjerljivim“ kadrovskim ukazima MVEP-a niti ministrica vanjskih poslova Marija Burić Pejčinović, niti njezin nadređeni, premijer Andrej Plenković, ne vole mnogo govoriti. I to s razlogom. Kadroviranje hrvatske diplomacije funkcionira od početka hrvatske države po načelu ravnoteže zaraćenih, rođačkih, partijskih, klanskih i jugoslavenskih krugova uz, dakako, gomilu preplašenih klimavaca koji po potrebi pjevaju svaki ideološki napjev. Jer svaki djelatnik MVEP-a, od vratara do ministra, a kamoli tek pretendent na mandat u Ženevi, New Yorku, Beču ili Washingtonu, mora ima svoga kuma, budući da i kum traži dio klanskoga kolača. O navodnim povjerljivim odlukama, kojima se čelnici MVEP-a vole dičiti, ili o kićenju MVEP djelatnika sumnjivim ho-ruk jugoslavenskim diplomama, prije se može doznati iz inozemnih agentura nego iz domaćih medija ili iz Dorhovih izvješća. Svaki „povjerljiv“ detalj MVEP-a ionako drugi dan ispliva u inozemnim agenturama. A kako i ne bi ako se uzme u obzir da veliki broj nelustriranih Lončar Budinih špiclova, bilo bivših jugo-novinara, bilo bivših jugo-diplomatskih cinkaroša (V. Senker, S. Berković, D. Javorski, D. Žirovčić, F. Krnić, ex- I. Maštruko, ex-S. Nick, Lj. Alajbeg, V. Drobnjak etc.), uz stotine bivših jugoslavenskih službenika dandanas primaju plaće u „hrvatskome“ MVEP-u. Ne trebaju srpskome predsjedniku Vučiću mirakuli srpskih vračara kako bi doznao što se zbiva u Hrvatskoj. Niti je potrebno njegovu ministru Dačiću čitati srpskoga pisca Radoju Domanovića i pripovijetku „Razmišljanja o jednom običnom srpskom volu“. Volova Sivonja ima u Zagrebu više nego u Beogradu no ta hrvatska pasmina nije u stanju prikriti niti svoju provincijsku niti svoju jugoslavensku volovštinu.

I strani obavještajni centri i srpski eksperti ne trebaju tajne prislušne naprave da bi doznali što se zbiva u Zagrebu. O podmitljivoj i korumpiranoj hrvatskoj diplomaciji oni dobiju informacije gratis i na pladnju. Hrvatska vlada živi u ozračju samozavaravanja, tj. u projekciji sebe same u nadrealni „lala-land“ Euroslavije – tvorevini sličnoj Jugoslaviji – koju zamišljaju da će trajati stotinama godina. Službene ispraznice o „tranziciji“ i „integraciji“, „transparentnosti“ samo su novi jezični kognati za stare jugokomunističke krilatice o “bratstvu-jedinstvu-samoupravljanju.“ Koreografija ukupne hrvatske diplomacije idealna je za prikazivanje antičkoga komediografa Aristofana i njegovih likova koji žive u oblacima. No za hrvatske diplomatske oblake hrvatski porezni obveznici plaćaju grdne sume novca, dočim SOA, DORH i pravosuđe plešu sukladno libretu vladajuće garniture.

Umjesto mrcvarenja stranih diplomata svojim teškim balkansko-engleskim jezikom, preplaćeni hrvatski diplomati i njihovi ministri i doministri, kao i sijaset pročelnika, načelnika, začelnika i učelnika, mogli bi jezično više naučiti od kvalitetnih zagrebačkih prostitutki koje dežuraju na križanju Savske i Deželićeve. Njihovo poznavanje engleske sintakse i tvorba riječi bez suvišnih dentalnih zahvata ili uporabe nazalnih suglasnika prilikom artikuliranja „blow job“, daleko je bolja od kilavoga engleskog jezika hrvatskih diplomata.

Nije problem u provincijalcu Pari, partiji, pa čak niti u priučenim pejčinovićkinim partiturama. Problem je u predsjednici i premijeru Hrvatske. Oni su stavili paraf na Parino poslanstvo. Oni, dakle, snose pravnu odgovornost pred hrvatskim narodom i poreznim obveznicima. Još nekako, kod naivnoga hrvatskog puka, predsjednica Kitarović prolazi sa svojim facijalnim grčem priučene američke mimikrije samoprozvane „državnice “, premda dobar promatrač vidi da je Grabar-Kitarović falša: od glave do pete. Bilo fingiranom oktavom glasnica u svojim javnim nastupima, bilo lošom bijelom maskarom, bilo umjetnim trepavicama ili botoksiranim bedrima. Doduše padat će ona u zagrljaj ustašama u Ognjenoj Zemlji, no kad zatreba zaplesat će Kozaračko kolo sa svojim mentorom, provjerenim udbogenim kadrom Granićem, tj. bivšim medikusom bivše hrvatožderke Milke Planinc. Malo Ljubice bijele, malo Rajske Djeve – sve pragmatički i državnički. Sutra, što je vrlo vjerojatno, kada Salvinijevi arditi uđu ponovno u Rijeku, marširat će Grabar-Kitarović od Grobnika do Korza pjevušeći Giovenizzu. A njezin kolega, vrli katolik Plenković, kojega je njegov bivši drug Zoran Milanović, po zajedničkoj partizanskoj genealogiji, nazvao „dete vojne lekarke,“ nakon vjerojatnoga pade Merkelice pjevat će u horu Horst Wessel Lied na Trgu svetoga Marka.

Caramba i Lambada povratnici

Jad i bijeda hrvatskih povratnika koji rade na visokim položajima u državnoj službi Hrvatske leži u tome što se nitko od njih nije vratio u Hrvatsku kao gotov čovjek u svojoj profesiji. Svi odreda došli su na improvizirana doškolovanja ili pravljenje karijere u hodu. Stoga se oni ne mogu oduprijeti medijskim ili političkim ucjenama i pritiscima bivših skojevaca i titoista koji još drmaju i oblače. Moraju zanijekati svoje hrvatstvo, pognuti glavu i vrtjeti svoj film u glavi. A lijepi novac i dnevnice čine ostatak. I velehrvati u Odboru za hrvatsku vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, počevši od Mire Tuđmana pa do Davora Stiera i Mire Kovača nisu dignuli ruku protiv Pare i bezbrojnih sumnjivih diplomatskih imenovanja, navodno su bili suzdržani, a kamoli su voljni javno kritizirati stari jugoslavenski kadar u MVEP-u. U stranim medijima redovito se Hrvatska prikazuje kao ustaška i fašistička zemlja premda je i slijepcu vidljivo da te veleizdajničke informacije pretežno dolaze od „hrvatskih“, tj. ex-post-jugoslavenskih diplomata na mandatu u inozemstvu.

S povratničkim likovima hrvatska diplomacija prelazi u vrhunac groteske. Bivši ministar Davor Stier, na hrvatskome „bik“, zna da ako stvarno digne glas protiv HDZ-ove sirovine, morat će natrag na svoju pampu, i kao gaucho krotiti lipicanere, a ako ne njih, onda bikove i ostalu rogatu marvu. Bez sadašnje funkcije (a koja je to njegova misteriozna funkcija ?) on je ništa i nitko. Miro Kovač voli se kititi domoljubljem kada je u pitanju hvatanje glasova branitelja ili političkih zatvorenika, ali u javnosti podvlači rep pred HDZ-ovom kamarilom i ne želi napasti javno capo di tutti capi, Plenkovića. Razumljivo. Ljepše je imati šofera i dolaziti u Sabor audijem nego ići cipelcugom ili tramvajem na posao. Primjera povratničkih sitnih karaktera i kukavičluka ima napretek: od doministrice Zdravke Bušić do Plenkovićeva vanjskopoličkoga suflera Frke Petešića koji viri zastrašeno iz svojih dioptrija na kamere s leđne strane svoga šefa prilikom njihovih važnih inozemnih sastanaka. Zna on da za moguću kritiku svoga kape može dobiti nogu. A tada izbora ima malo: ili saditi maćuhice na Zrinjevcu ili natrag u svoj HLM (državno subvencioniran stan namijenjen sirotinji) u sumnjiv okrug Pariza gdje svaki dan ima frke s nekim egzotičnim Ali Babom s čakijom u ruci. Ovako veliki anarho-nacionalistički romanopisac L. F. Céline opisuje predratnu francusku liberalnu diplomaciju, a koju danas u Hrvatskoj simbolizira dvojac Plenković- Petešić: „”Ils sont tout juste bons à enculer les mouches”. („ Sve što znaju je kako guziti muhe“).

Nakon završetka Domovinskoga rata više od 3 000 hrvatskih branitelja u Hrvatskoj i Bosni počinilo je samoubojstvo. To je otprilike trećina od ukupnoga broja poubijanih hrvatskih vojnika tijekom Domovinskoga rata. Samoubojstva branitelja prvenstveno su odgovor na nenarodne, neučinkovite, korumpirane i kriminalne vlade u Hrvatskoj od 2000. do danas. Današnju nenarodnu vladu u Hrvatskoj, njezine jatake, njezine kimavce i prodane duše, treba rušiti svim raspoloživim pravnim i demokratskim sredstvima. Čim prije to bolje.

dr. sc. Tomislav Sunić/Hrvatski tjednik/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo