Franjo Džidić o Lukinim počecima u Mostaru: “Bilo mi ga je žao na nekim utakmicama, ubiše ga boga ti!”

Franjo Džidić ostat će upamćen kao trener koji je donio Zrinjskom prvu titulu prvaka BiH, ali i trener koji je prvi dao priliku u seniorskoj karijeri najboljem igraču današnjice.

Te, sada već davne 2003. godine u Mostar je stigao Luka Modrić. Došao je na ‘čeličenje’ u Premijer ligu BiH da odradi svoju prvu seniorsku sezonu. Plemići te godine nisu imali neki visok imperativ, te se mostarski klub činio kao idealna destinacija za mladog Zadranina da juniore Dinama zamijeni seniorima Zrinjskog. Trener je bio Franjo Džidić, provjereni stručnjak koji je ime izgradio vodeći Velež i koji je znao kako postupati s mladim igračima.

„Luka Modrić i dva brata Džidića su te godine bili posuđeni Zrinjskom. Luka je još bio junior, igrao je za juniorsku reprezentaciju Hrvatske i s njima je bio u Japanu kada smo mi na Kupresu počinjali pripreme. U Mostar je stigao pred kraj priprema, vidio sam kako je premorem i da se ne može odmah uključiti našem ritmu. Dobio je vremena da se odmori i nakon toga sam ga počeo polako uvoditi u momčad. Vodio sam brigu da ga ne opteretim, da ga ne slomim i u prvim utakmicama sam njemu na volju dao da igra koliko može. Kada se umori neka digne ruku da ga izvedem.  Želio sam ga sačuvati jer je odmah pokazivao da je izuzetan nogometni talent, ali i izuzetan čovjek“, započeo je Franjo Džidić razgovor, te nastavio:

„Godina dana u Zrinjskom mu je sigurno bila velika škola. Prije svega, naša liga je agresivnija, oštrija i bezobraznija. Luka je ovdje naučio da brzo igra i da se brzo oslobađa lopte, a njegove misli su bile fenomenalne. Ono što on zamisli, to je sigurno bilo i najbolje rješenje, u sekundi bi shvatio što treba učiniti i napravio bi najbolji potez. Kao kreativni vezni igrač imao je u sebi i ono za oduzimanje lopte. Bio je ‘šmeker’ i teško da je Luku itko mogao prijeći. Vraćao se za loptom, oduzimao ih, kreirao igru i nudio najbolja rješenja. To radi i dan danas, a sve te manire je pokazivao i u Zrinjskom. Kakvu je tehniku udarca imao, to nisam do tada vidio, i vanjski i unutrašnji i lob…, to je bilo nevjerojatno. Ali, ono po čemu je danas prepoznatljiv, ono otkrivanje i brzo rješavanje lopte, to je naučio u Zrinjskom. U ovoj ligi mu je bila škola jer svaki put kada bi zakasnio, našao bi se na stazi pored terena. Bilo mi ga je žao na nekim utakmicama, ubiše ga boga ti. Ovdje se ulijeće u igrača bez pardona, s obje noge i ako zakasniš s rješavanjem lopte, gotov si.“

Je li bilo teško tada 17-godišnjaku da se snađe u novoj sredini, u Mostaru?

„Ma kakvi, Luka je bio lijep momak, pristupačan i brzo se uklopio kao da je rođen ovdje. Najveća stvar za mladog igrača je kada te sredina primi onakvog kakav jesi. Ma, on je Dalmatinac, nije to daleko od Hercegovca. Isti smo ljudi, volio je šalu i brzo se uklopio u mostarski mentalitet. Lagan čovjek koji nije opterećen s ničim. Imate momaka koji se nakon par golova odmah napušu, ne možeš im prići, ali on je imao tu vrlinu skromnosti. Luka je jedna VELIČINA. Ali i jedan momak izuzetno skroman, nije nametljiv, on ne boluje od tih nekih visina. Njega skromnost drži i dan danas i zato i jeste najbolji. Uopće ga ne zanose ni novci, ni neka popularnost, on ostaje na toj jednoj visini skromnosti i to ga čini jednom ogromnom veličinom. O Luki se može danima pričati, ali nema, to je talent, nogometaš i čovjek koji se jednom rađa. Sve ovo što se sada oko njega događa, to mene ništa ne čudi. Sve ove nagrade i priznanja on je zaslužio radom i zalaganjem. Jedan izuzetan sportaš. Nema kod njega života van terena, njega nikada niste vidjeli na ulici izvan dozvoljenog vremena. Živi, odmara se i hrani se kako treba. To su preduvjeti za sportaša koji želi imati jednu bogatu i finu karijeru.“

Može li se naći neka zamjerka u njegovoj igri?

„Jedina zamjerka koju Luki nikada nisam oprostio, a vjerojatno su mu to zamjerali i svi njegovi treneri, je to što radije asistira nego daje golove. Ima izvanredan udarac, ima sve, a on opet radije gura loptu suigraču da i njega obraduje. Sjećam se, igrali smo gore protiv Modriče. Povedosmo 1:0, Luka zabi gol, lagano prođe i gurnu loptu u mrežu. Nakon toga, pet puta ista situacija, može čovjek dati gol, ali jok, on gura suigraču, a ovaj nabije pored gola. J.bote život, pa zabij gol čovječe! Na kraju završi 1:1, a trebali smo ih lagano dobiti. Ajde, u p… materinu, pa daj gol Luka šta filozofiraš! Bio sam ljut… Ali, džaba, on je takav, on uživa u tome. On svakog igrača uz sebe želi učiniti boljim.“

Franjo Džidić je trenirao Luku Modrića prvi dio sezone 2003/04, a u drugoj ga je polusezoni naslijedio Stjepan Deverić koji s Plemićima zauzima sredinu tabele. Početkom sezone 2004/05 Džidić se ponovno vraća na klupu Zrinjskog koji te godine prvi put postaje prvak BiH i to na svoju 100. godišnjicu.

Te šampionske sezone Luke Modrića više nije bilo u dresu Plemića, vratio se u Dinamo iz kojeg je posuđen u Inter Zaprešić. Franjo Džidić nam govori kako bi da je on ostao trener drugi dio te prošle sezone, Luka ostao u Mostaru i naredne postao prvak BiH. No, možda je bolje da se sve tako završilo. Ustvari, sigurno je bolje jer je Zrinjski osvojio naslov, a Luka Modrić više nije morao strepiti hoće li se susresti s nekim ‘mesarom’ iz bh. lige.

Iako je imao samo 18 godina kada je nastupao za Plemiće, njegov talent i požrtvovnost za momčad su prepoznali i navijači Zrinjskog Ultrasi koji su mu te godine uručili nagradu Filip Šunjić – Pipa, nagradu koju na kraju svake sezone uručuju igraču koji se istaknuo svojim zalaganjem i borbenošću na travnjaku, ali prije svega korektnim odnosom prema navijačima izvan terena.

Franjo Džidić ističe kako se još jednom čovjeku treba odati priznaje za Lukinu uspješnu karijeru:

„Treba odati i priznanje gospodinu Zdravku Mamiću koji je u njemu prepoznao jednog dijamanta. On ga je odveo na pravi put tim zdravim odnosom s mladim igračem. Čovjek daje priliku djeci, dovede ih, omogući im školovanje, to se ne smije zapostaviti, daje im ugovor. Kasnije, normalno svakome ide svoje. Dinamu njegov dio, Luki njegov, menadžeru menadžerov dio i državi njezin dio. Sada kada slušam te optužbe na Luku i na Mamića, ljuti me to. Oni nisu svjesni da Mamić ima 30-40 tih talentiranih momčića koje on odgaja, plaća im školovanje i sve živo i od njih na kraju krajeva stvori ljude. Ako od tih 30-ak dječaka, njih 5 uspije, on je na dobitku i svi su na dobitku. Kamo sreće da je više takvih ljudi koji daju novce u te svrhe.“

Za kraj, što mislite koliko Luka Modrić još može igrati profesionalni nogomet s obzirom da će uskoro napuniti 33. godinu?

„Ma može on sigurno još nekoliko sezona, pa čak i preko pet. On sportski živi, nema grama viška. I sada kao dječačić od 18 godina izgleda. Kad ga pogledaš misliš da nema života u sebi, ali ima on i snage i damara da je to nevjerojatno. Nije bitno koliko je tko star već koliko tko može. On će i u tim poznim godinama isto vrijediti za svoju momčad. Isto se zalagati i biti izuzetan igrač jer je pravi sportaš. Nema star – mlad igrač, već samo dobar i loš, a Luka je najbolji.“

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Šport/Hrvatsko nebo