Najveća i najstrašnija sramota mirovnih snaga UN-a i EU

Za odluke britanskih političara često su vrlo važna bila mišljenja različitih vojnih i političkih stručnjaka i analitičara. Dobar je primjer Johna Zametice, kojega je britanska vojska početkom rata u bivšoj Jugoslaviji zaposlila kao „nezavisnoga stručnjaka” za pitanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije je John postao Jovan Zametica i pojavljivao se kao savjetnik Radovana Karadžića!

Nakon Tuđmanova otkazivanja mandata snagama UN-a, radi nametanja svojih interesa sile Zapadnoeuropske unije bez mandata UN-a poslale su u BiH i Hrvatsku Snage za brzo djelovanje (RRF – Rapid Reaction Forces). Odmah po dolasku u Hrvatsku u lipnju 1995. godine, Snage za brzo djelovanje Zapadnoeuropske unije, čiju su glavninu činile britanske i francuske snage, ponovno, bez mandata UN-a, počele su iz Splita i Ploča svoje nasilno razmještanje po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada pod krinkom izvođenja vježbi. Dio britanskih snaga za brzo djelovanje već se nalazio na području Herceg-Bosne i prije 16. lipnja 1995, tj. prije no što je uopće donesena rezolucija koja im to omogućuje (inače, rezolucijom 998 UN-a predviđen je dolazak 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga). Te su snage trebale oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde, a, zanimljivo da su se razmještale samo na mirnome području pod kontrolom hrvatskih snaga i snaga Armije BiH, izbjegavajući raspored na područja koje je okupirao srpski agresor.

Dok su se do zuba naoružani Europljani samozadovoljavali vježbama, čekajući „prave zadatke“, srpski je agresor u BiH kao taoce držao veliki broj vojnika Ujedinjenih naroda. Još od 26. svibnja bosanski Srbi uzeli su za taoce više od 300 pripadnika mirovnih snaga UN-a, nakon napada NATO-a na skladišta strjeljiva bosanskih Srba u blizini Sarajeva. Fotografije poniženih UN-ovih vojnika vezanih lancima za jarbole u kompleksima srpskih skladišta strjeljiva obišle su svijet. Zbog nesposobnosti zapovjednika snaga UN-a, francuskoga generala Bernarda Janviera, srpski general Mladić imao je potpunu kontrolu. Klasičnim srpskim metodama, slijedeći upute iz Beograda, Mladić je jednom odbijao svaki sastanak s Janvierom, onda bi postao kooperativan postavljajući mu svako malo neke nove uvjete, da bi ga zatim optuživao da laže… Taj vješti srpski igrokaz pred međunarodnom zajednicom ne bi bio moguć da nije postojalo jedinstveno stajalište između Pariza i Londona. Podsjetimo, to stajalište, koje će slijediti i Snage za brzo djelovanje, iznio je francuski Predsjednik Mitterrand kada je ranije tijekom rata javno rekao da Francuska nikad ne bi išla u rat sa Srbima. Iako su Srbi držali vojnike UN-a kao taoce, od kojih su mnogi bili Francuzi, pozicija francuskoga generala prema Srbima ostala je ista, a njegova pogodba sa Srbima otvorila je put masakru u Srebrenici.

Tajni dogovor francuskoga generala Janviera sa Srbima

Kako bi riješio krizu sa zarobljenim vojnicima UN-a, general Janvier u hotelu Vidikovac u Zvorniku dana 4. lipnja 1995. održao je tajni sastanak s Ratkom Mladićem na kojemu mu je obećao obustavu zračnih udara po srpskim snagama i skladištima u zamjenu za oslobađanje vojnika UN-a. Taj je dogovor potvrdio sedam dana kasnije javnom izjavom u Splitu Yasushi Akashi, koji je zapravo bio Janvierov „civilni šef“ i specijalni predstavnik glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Ghalija, rekavši da će se “Ujedinjeni narodi striktno pridržavati principa očuvanja mira i nemaju namjeru za zračne udare”. Nakon toga taoci su oslobođeni do 18. lipnja, a Srbi su, računajući da ne će biti zračnih udara, mogli nesmetano nastaviti svoj krvavi pir i koristiti se svim snagama na raspolaganju od Vojske Jugoslavije do tzv. Vojske Republike Srpske Krajine u narednim napadima. Na redu su bile zaštićene zone UN-a na istoku Bosne i Hercegovine od kojih će Srebrenica doživjeti najstrašniju sudbinu.

Gledajući sa srpske strane, ratovanje za strateške ciljeve srpske politike približavalo se kulminacijskoj točki u srpnju 1995. U tome trenutku imali su zeleno svjetlo od međunarodne zajednice da se pod pokroviteljstvom UN-a obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni pa je ostalo samo još pitanje zauzimanja područja Zapadne Bosne i grada Bihaća. Realizacijom dogovora srpskoga generala Mladića i francuskoga generala Janviera, Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim „zaštićenim zonama UN-a“, od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Osim sramnoga dogovora s Madićem, general Janvier tjedan dana prije početka srpske ofenzive na Srebrenicu, kontaktirao je s generalom Smithom, zapovjednikom snaga NATO-a, što je vrlo indikativno, konstatirajući „da će i pored toga što je čitava kriza s taocima završena, naredba od 29. svibnja ostati na snazi i da RRF ne smije postati instrumentom za nametanje mira”, drugim riječima, rekao mu je da RRF ne smije intervenirati u predstojećoj srpskoj ofenzivi na zaštićena područja UN-a. Isto tako, Janvier je rekao Smithu kako „on predano proučava nove opcije što se tiče nazočnosti UN-a u istočnim enklavama”, odnosno sigurnim zonama Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni. O kakvim je opcijama bila riječ, govori srpska ofenziva u istočnoj Bosni: Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u „zaštićenim zonama“ dovoljno oslabljeni, krenuli su u napad, a da UN nije ni na koji način spriječio genocid. Dakle epilog toga generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. Srbi su neometeno izvršili genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubojstava zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina, protjerivanja cijeloga stanovništva, planskoga uništavanja njihove imovine, planskoga prikrivanja, a zatim i sustavnoga srpskog negiranja toga strašnog zločina do današnjih dana. Podsjetimo, ubijeno je više od 8300 ljudi, od maloljetnika do staraca. Istodobno, dok traje obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, u Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća. Ti su tragični događaji oko Srebrenice imali značajnu ulogu i za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, ali i za dalji razvoj političkih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Događaji koji će uslijediti, odredit će sudbinu zaraćenih strana.

Za vrijeme pokolja slavili

Vodeće svjetske sile, uključujući i sve članice Europske unije, raspolagale su s podatcima o napadu na Srebrenicu, „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih naroda, o tome su ih obavijestile i hrvatske obavještajne službe, međutim, nisu ništa poduzele da to spriječe – ništa nije učinjeno da se obrani „zaštićena zona“ Ujedinjenih naroda, niti spriječi genocid. Dogodilo se upravo onako kako je Janvier dogovorio s Mladićem, nije razmatran nikakav plan obrane Srebrenice, a više zahtjeva za zračnu potporu i napad na agresorske srpske snage odbijeno je na raznim razinama u sustavu zapovijedanja Ujedinjenih naroda. Dok je krv tekla u potocima na istoku Bosne i Hercegovine, Snage za brzo djelovanje kod Tomislavgrada bile su u slavljeničkome raspoloženju, slavile su nacionalni praznik, poznat kao Dan Bastilje!

Maske su pale nakon Srebrenice, Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19. srpnja 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnoga mandata UN-a. Njihove „vježbe“ oko Tomislavgrada bile su priprema za raspored na prorijeđene srpske položaje zbog angažmana srpskih postrojba oko Bihaća želeći time stvoriti situaciju da Hrvatska vojska zapravo mora napasti Snage za brzo djelovanje (RRF) ako želi bilo što poduzeti. Zamislite, ista ta formacija koja se nije pomakla ni centimetar za vrijeme pokolja u Srebrenici, sada je žurno planirala helikopterima prebaciti šest (6) haubica 105 mm na Dinaru kako bi topničkom vatrom mogla „sprječavati širenja sukoba” u slučaju hrvatskoga napada na Knin! Dok su britanski vojnici neuspješno pokušavali ući u Livanjsko polje – HVO je odlično obavio posao sabotiranja njihova pokreta – Hrvatska vojska upravo u tom dijelu duž Dinare planirala je izvesti operaciju „Ljeto-95“ i doći Kninu i 7. korpusu Vojske Srpske Krajine iza leđa. Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari zaustaviti operaciju „Ljeto-95“, spasiti Srbe i spriječiti „Oluju“.

Ono što moramo zapamtiti, svakako je sramotna činjenica da je general Janvier, s francuskim i britanskim časnicima koji su bili najbrojniji u UN-u, pokušao prikriti svoju ulogu u zločinima u Srebrenici i poslije, tako da je onemogućio neovisno izvješćivanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti. Uveo je praksu izvješćivanja preko svoga zapovjedništva (što je izravno protivno pravilima UNMO) kao i posve kolonijalno načelo da bez obzira na čin, britanski ili francuski časnik mora biti na čelu svakoga tima UNMO. Tim protuzakonitim potezom omogućeno je da zapovjednici vojne komponente misije kao izravni sudionici događaja prepravljaju informacije radi prikrivanja ili pogodovanja određenoj strani u sukobu. Ta je zapovijed imala devastirajuće posljedice za Hrvatsku jer je u operaciji „Oluja“ prvi put u povijesti UN-a vojnim promatračima UN-a bilo onemogućeno neovisno izvješćivanje. Da zapovjednici borbenih snaga u središtu UN-a u Zagrebu nisu zabranili vojnim promatračima UN-a izravno izvješćivanje Vijeću sigurnosti UN-a, optužnica protiv hrvatskih generala vjerojatno nikada ne bi bila napisana. I na kraju, da hrvatske obavještajne službe nisu uspješno djelovale i protiv snaga UN-a i RRF-a te njihovih komunikacija, krivotvorine iz izvješća UNMO bilo bi vrlo teško osporiti na haaškome sudu.

Sporazum između generala Mladića i Janviera zapravo je sporazum UN-a i Vojske Jugoslavije!

Tajnim dogovorom u Zvorniku između Ujedinjenih naroda i Vojske Jugoslavije, odnosno komandanta UNPF-a (francuskog generala Bernarda Janviera) i komandanta Glavnoga štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije i Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” (generala Ratka Mladića), omogućen je genocid u Srebrenici. Tijekom ratova Vojska Jugoslavije sve srpske vojske vodila je kao svoje dijelove pa je tako tzv. Vojska Republike Srpske vođena pod tajnim nazivom 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tzv. Vojska Republike Srpske Krajine pod tajnim nazivom 40. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije. To je izravni dokaz o odgovornosti tadašnje Jugoslavije, Crne Gore i Srbije za ratove, zločine i štetu koja je prouzročena tim ratovima. Posve je nevjerojatno da se ta činjenica o izravnome vođenju zločinačkih srpskih vojska u Hrvatskoj i BiH od strane Vojske Jugoslavije gotovo nikad ne spominje. Za svaku tužbu protiv Jugoslavije, danas Srbije, to je jedan od najjačih dokaza (uz dokaze o ulozi MUP-a Srbije – ne Jugoslavije, nego Srbije – u organiziranju “pobune” u Hrvatskoj.

Nepobitan dokaz odgovornosti Srbije

Ova zapovijed, koju su presrele hrvatske obavještajne službe, a koja se koristila u Haagu u predmetu Martić, nepobitan je dokaz da su Srebrenicu napadali i srpski teroristi iz Hrvatske. Štoviše, iz nje je vidljivo da je postojala „združena“ četa specijalnih jedinica MUP-a Srbije, tzv. MUP-a Republike Srpske i tzv. MUP-a Republike Srpske Krajine. Predsjednik srpskoga entiteta u BiH, Republike Srpske (RS), Milorad Dodik zatražio je ovih dana od zastupnika u parlamentu toga entiteta da izvješće vlade RS iz 2004. o genocidu u Srebrenice i odgovornost vojske i policije bosanskih Srba za pokolj nad više od 8 300 bošnjačkih muškaraca i dječaka nakon pada te enklave pod zaštitom Ujedinjenih naroda proglase ništetnim! Na ovako sramotno i razbojničko srpsko ponašanje reagirale su samo Sjedinjene Američke Države, optuživši srpski entitet Republiku Srpsku za pokušaj negiranja ovoga strašnog zločina. Kao i uvijek do sada, iz nama neznanih razloga nije se oglasilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske! Koliko se o tome ministarstvu zna, vjerojatno zato što dijele Dodikove ili Vučićeve stavove. Neshvatljivo je kako institucije hrvatske države, koje u svom posjedu imaju nepobitne dokumente, poput ovoga, ne poduzimaju ništa da Srbija prije ulaska u EU plati Hrvatskoj ratnu štetu. To bi sigurno moglo urazumiti razbojnike kakvi su Vučić i Dodik. Dodik se sad očito vješto koristi savezništvom s Hrvatima protiv Bošnjaka za svoje ciljeve od kojih je jedan i revizija povijesti grada Srebrenice. Ako smo toliko pragmatični i ne diraju nas stara neprijateljstva, kakva je korist za Hrvate i Hrvatsku od takva savezništva? Što to tražimo zauzvrat? Znajući kakvi su naši političari kad se radi o nacionalnim interesima – ništa.

Joško Buljan/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo