Razgovor: Bum-bum Valdec (II. dio)

Razgovor s novinarom Robertom Valdecom (II. dio)

Glumio sam i psihički oboljelog – grozno iskustvo koje ne bih ponovio

Slična novinarska iskustva i događanja?

Pa bilo ih je. Recimo, zbog reportaže, ali i novinarske istrage, glumio sam psihički oboljelog da bi me hospitalizirali u Vrapče. Grozno iskustvo koje ne bih ponovio. Svojevremeno sam se na nekoj listi kandidirao i za izbore za Gradsku skupštinu, znajući unaprijed da nemam šanse, no zanimalo me kako to izgleda iznutra, s druge strane. Premda je bila riječ o maloj stranci, mogu reći da je rezultat bio očekivan – prljavo. Kako je tek u velikim strankama… teško mi je i zamisliti. I danas ponekad koristim trikove transformacije u nekog drugog, ne u novinara, no ne kod nas. Tu me ljudi, prvenstveno zbog ‘Istrage’ poznaju. Odglumim da sam netko drugi bilo da bih vidio kako se, na primjer, osjeća prosječan bijeli Francuz u arapskoj četvrti ili pak odglumim da sam netko drugi iz posve praktičnog razloga – golog preživljavanja.

Tako sam se na Kosovu, rat još nije posve završio, našao na albanskoj strani. I po savjetu znanca, cijelo vrijeme glumio francuskog novinara. Čak sam s onima koji nisu govorili francuski govorio engleski s francuskim naglaskom, kao oni iz serije ‘Allo! Allo!’. Jer, znanac, Albanac mi je prije odlaska dao zlatan savjet – nemoj slučajno pokušati govoriti hrvatski, premda bi te svi stariji od 30-ak godina dobro razumjeli. Ali tenzije su još uvijek izuzetno visoke, puno je „prolupalih“ naoružanih ljudi, bandi, a progovoriš li hrvatski svakome će biti prva pomisao da si Srbin. I dok ti objasniš da si Hrvat iz Hrvatske – ode glava. Slično je bilo 2004. godine kada su, prvo na Kosovu, ali i u Beogradu, izbili nemiri – na Kosovu su krenuli paliti srpske manastire, u Beogradu izbile demonstracije, zapalili su džamiju, američko veleposlanstvo i kamenovali hrvatsko. Ti su me događaji zatekli u Beogradu i uvukao sam se među demonstrante doživjeti tu atmosferu. Čak sam dobio policijskim pendrekom ispred, zamislite, hrvatskog Veleposlanstva koje je policija štitila.

Odmah potom sjeo sam na kasnovečernji autobus i zaputio se u Kosovsku Mitrovicu. Stigli smo pred zoru, autobus su odmah okružili već dobro rakijom zagrijani civili, svi naravno, naoružani, pa krenuli ispitivati. Bio sam u to vrijeme dopisnik Večernjaka iz Beograda. Na pitanje – od kuda si – odgovorio sam: Iz Beograda, trudeći se što više navlačiti beogradski akcent. Rekao sam i da sam novinar, što je uostalom bilo očito po opremi koju sam imao sa sobom. Na pitanje – za koga radiš, promrmljao sam: Za Večernje… ispravno se nadajući kako će pomisliti da radim za beogradske Večernje novosti. Odgovor ih je zadovoljio tako da sam, ne mogavši odbiti nagovaranje, a nisam se do svitanja imao niti gdje skloniti od hladnoće, završio s njima u nekoj birtiji. Kada je svanulo, iskrao sam se van, nekako u cik – cak šetnji došao do mosta preko Ibra na kojem je bilo nekoliko oklopnjaka francuske Legije stranaca u sklopu KFOR-a. U tom trenutku začuo iza sebe psovke i repetiranje, pa potrčao preko, lovio zaklone iza oklopnjaka i prešao na drugu stranu, upao u zgradu s Francuzima – KFOR-ovcima, krenuo s njima u priču, odmah našli neke zajedničke znance… Okrijepio se, pa, opet kao ‘francuski novinar’, nastavio za Prištinu.

Jedan od vaših životnih novinarskih „pikova“ – „istraga“ NovaTV

Jedan od vaših novinarskih, ali i životnih „pikova“ bilo je vođenje kriminalističkog magazina „Istraga“, na televiziji NovaTV. Jeste li prijelaz s pisanog „papirnatog“ medija, na elektronski doživjeli kao šok?

Moram priznati da i nije bio neki šok, nije me baš tako lako šokirati. Imao sam i ranije televizijskog iskustva, ne tako intenzivnog, no za TV sam izvještavao iz rata u Iraku i to sam – najavu i odjavu priloga – snimao tako da bih namjestio kadar, pritisnuo gumb za snimanje, pa otrčao ispred kamere i izrecitirao svoje. Off tonove sam snimao u WC-u jer nisam imao off kabine kao velike televizije. Ali ‘Istraga’ je bila prvi veliki i za sada jedini TV projekt u kojem sam sudjelovao. A do svega je došlo prilično čudno. Bilo je ljeto 2005., bavio sam se nečim posve drugim i bio na najboljem putu napokon se maknuti iz novinarstva, no zazvonio mi je mobitel i Vladimir Šelebaj, s kojim sam se površno poznavao od ranije, vlasnik producentske kuće koja je proizvela ‘Istragu’ za NovuTV pitao me bi li došao na jedan večernji sastanak, da se sprema TV projekt i da sam im ja pao na pamet kao netko tko bi u njemu mogao sudjelovati. Nisam baš posebno bio zainteresiran, ali, znatiželjan po prirodi, otišao sam.

Urednik Andrej Rora je nekolicini kolega koje sam površno poznavao, kao uostalom i njega, neko vrijeme izlagao koncepciju emisije – kriminalističkog magazina. Pristojno sam slušao, no nisam se vidio u tome budući da sam u to vrijeme radio neki posve drugi, dobro plaćen i perspektivan posao koji mi nije bilo na kraj pameti odbaciti zbog trčkaranja po terenu, moljakanja izjava, neizvjesne budućnosti projekta koji bi se, ako gledanost ne bi bila zadovoljavajuća, ugasio za nekoliko mjeseci. Na kraju svog izlaganja Rora je rekao: ‘Roberta Valdeca većina vas zna i on će, ako pristane, biti voditelj emisije!’. E, to je bio šok. Kratkotrajni. Objasnio mi je da bi, u početku, moja obveza bila jednom tjednom, kada prilozi za emisiju budu montirani, doći na snimanje najava. To se nije ‘tuklo’ s mojim tadašnjim angažmanom, štoviše, moglo je samo pomoći, a meni dići cijenu kod poslodavca. Pristao sam. Međutim, ubrzo se opet novinar probudio u meni, onaj perspektivni posao pokazao se ne baš perspektivnim i ja sam se potpuno posvetio ‘Istrazi’, te osim samo jednotjednog snimanja najava počeo samostalno raditi priloge, aktivno sudjelovati u kreiranju emisije, tragati za temama…

Emisija je bila vrlo gledana,očekivala se s nestrpljenjem. Imala je svoj stav i sadržaj koji ste vi realizirali vrlo plastično, sugestivno, dokumentarno i ozbiljno?

Gledanost je kontinuirano rasla i ubrzo je postala prvo jedna od najgledanijih, pa onda i najgledanija emisija na televizijama u Hrvatskoj. Ali i u BiH, Makedoniji… Pritisaka je, naravno, bilo. Tipa, nemojte to, nemojte ono, no barem koliko ja znam, nikakvim se pritiscima nije popuštalo. Glavni gromobran tu je bio urednik. Ja sam, kao voditelj, dakle kao zaštitno lice emisije, imao određenih problema, ali ne takvih koje ne bih znao sam riješiti. Sve sam se više reporterski uključivao i tu sam doista stekao dragocjena znanja i iskustva učeći od kolega koji su cijelu karijeru bili TV novinarima, od snimatelja, montažera.

Jeruzalem, bombaš samoubojica koji se razvalio 50 ak metara od mene

Koliko smo bili gledani govore i nagrade – ‘Istraga’ je osvojila dva Večernjakova Zlatna ekrana, najveće TV nagrade, za najbolju emisiju magazinskog sadržaja, a ja sam jednom bio u finalu, a drugi put i osvojio Zlatni ekran za najpopularnije TV lice godine. O tome koliko se ljudima ‘Istraga’ urezala u sjećanje dovoljno govori i to da me i danas, desetak godina od kada se ne emitira, ljudi na cesti zaustavljaju, želeći se samnom fotografirati, ispituju zašto nas više nema, kada ćemo i hoćemo li opet biti u eteru…

Je li objavljen predviđeni i očekivani broj emisija, ili je, ne sjećam se više, bila prekinuta prije predviđenog završetka?

Koliko znam, a mislim da znam dovoljno, nije postojao ‘predviđeni broj emitiranja’. Nova TV je komercijalna televizija i emitira sadržaje koji imaju dobru gledanost. A te, posljednje sezone, definitivno smo postali najgledanija emisija uopće, „tukli“ smo i dnevnik, osvojili nagrade… Razmišljali smo o tome kako biti još bolji, uvesti neke nove formate, a kako smo postali iznimno popularni, više nismo trebali ni tragati za temama. Ljudi su nam javljali sami. Pa ipak, u veljači te 2009. godine NovaTV nam je, jednostavno, javila da prestajemo. Neuobičajeno, nisu nam dali niti da završimo sezonu, što bi bilo logično. Samo je rečeno da se montira još jedna, posljednja emisija, ali ne od novih, već od starih priloga, dakle svojevrsni ‘bestof’. Bez suvislih objašnjenja.

Ako netko suvislim ne smatra objašnjenje da se emisija ukida upravo sada, kada je na samom vrhu. Otprilike kao da je Zlatko Dalić, nakon pobjede nad Engleskom na SP-u raspustio prvu momčad s objašnjenjem da se raspuštaju sada, kada su najbolji. Ali, kao što rekoh, riječ je o privatnoj televiziji, a to funkcionira po principu ‘moja roba – moj dućan’. Montirali smo tu posljednju, oproštajnu emisiju koju smo svi skupa odgledali u nekoj birtiji i razišli se. I bez objašnjenja, znao sam, pouzdano, da je emisiju, zapravo, s TV ekrana maknula – politika.

Nakon gašenja „Istrage“ – bez stalnog zaposlenja

Poslije toga ste mi kao redovnom čitatelju medija – Vjesnika ranije, i Večernjeg lista, i HRT, nestali. Gdje?

Nakon gašenja ‘Istrage’ bio sam uvjeren da ću, s obzirom na popularnost, iskustvo i znanje, brzo dobiti neki drugi angažman. Krenuo sam pisati svoje vlastite projekte i nuditi ih, zivkati svoje prijatelje u pisanim medijima, no prolazili su mjeseci, a ja kao da sam bio kužan. Ne bih ni o tome previše da ne zvuči kao moje cendranje, ali imao sam osjećaj, koji se kasnije, s godinama sve više, iz samo osjećaja, pretvorio u čvrsto uvjerenje, da me se naprosto želi potpuno eliminirati iz medijskog prostora. Nekako u to vrijeme, moja supruga, poznata ruska novinarka Daria Aslamova i ja, kupili smo jednu staru kuću s povelikom okućnicom na selu. Kako nisam imao posla, dakle ni prihoda, bio sam prisiljen prodati stančić na Trešnjevki i odseliti na selo. Vjerovao sam da ću, kada za pola godine, godinu, uredim do kraja kuću, lako pronaći posao u nekom lokalnom mediju s obzirom na svoj minuli rad, no pokazalo se da stvari ne funkcioniraju baš tako. Krenuo sam stoga, uglavnom u tandemu sa suprugom, opet putovati, ovaj put kao njen snimatelj, fotoreporter, ponekad i urednik, prevoditelj, budući da govorim nekoliko jezika – engleski i francuski odlično, a služim se i ruskim. Krenuli su i angažmani o kojima sam ranije govorio, za strane TV kuće koje dolaze u Hrvatsku i od onda tako krpam kraj s krajem. Paralelno neprestano nudeći nove i nove TV projekte, novinske projekte… Bezuspješno. Omerta traje i danas.

Pakistan, Pešavar 2001., demonstracije

Najtvrđa kora, zubolomna, od svih novinarskih kruhova. Vraćamo se natrag, na početak. Opet će biti vaš „mrmlj.“, ali ne mogu izbjeći, reći RRR, ratnom reporteru Robertu. Dakle, RRR, što to znači biti – RRR?

Ovom – RRR – trebali ste ispred dodati i jedno slovo N. Za – Nezaposlen, Bez radnog odnosa.

Teško je povjerovati da je novinar reporter s tolikim iskustvom i uspješnim radom nezaposlen. Čudno da naša medijska scena nije u mogućnosti i nema želje zaposliti takav format novinskog kadra?

Ne prepuštam se kukanju, radim što stignem, brinem se koliko stignem, mogu i znam o imanju – voćnjaku, okućnici, pišem stalno. Pa brišem. Pa opet pišem… Radim, naime, na knjizi, nakon što sam 2010. izdao svoju prvu knjigu ‘Deadline’ o svojim iskustvima sa svjetskih ratišta. Po njoj se sada zove i moja nova mala tvrtka koja će, nadam se, preživjeti ove najave novih poreznih pravila. I dalje smišljam projekte, nudim ih, ne odustajem.

Koliko uspijevam pratiti, danas naša uredništva nemaju stalnih dopisnika ni ratnih reportera s bojišnica. Večernjak, na koji sam pretplaćen vrlo rijetko šalje svoje novinare na putovanja?

S dopisnicima je stvar nešto drugačija. Redakcije, u pravilu, koriste novinara koji ionako živi u nekom gradu. Nema više one stare prakse da pošalješ dopisnika negdje na pet godina, pa negdje drugdje opet na pet, kao što „seljakaju“ diplomate. Nema novca, a iskreno, nema baš ni potrebe jer putovanja su sve jeftinija, komunikacije sve jednostavnije. Davati svaki mjesec francusku plaću dopisniku u, npr. Parizu, plaćati mu stan, režije, možda i školu za djecu, troškove… Redakcije to više ne mogu. Naklade su smiješno male, novine već jako dugo ne žive od prodaje, naprosto je nemoguće s dnevnom prodanom nakladom od 15 – 20 tisuća primjeraka preživjeti. Ali zato i izgledaju, kako izgledaju. I sadržajno.

Promocija moje knjige skupa sa suprugom

Čitatelje će vjerojatno zanimati kako to „naš dečko“ putuje na zadatak u ratne zone. Što vidi i prati čita se ili gleda u mediju, bilo kojem, koji objavljuje. Kako se osjeća novinar na zadatku tehnički. Jel’ to ono, kako narod kaže – ja došao…?

Različito je od terena do terena, od reportera, do reportera. Velike svjetske TV ekipe dolaze svuda organizirano, smještene su u luksuznim hotelima, imaju svoje osiguranje (umirovljeni pripadnici SAS-a i SBS-a, britanskih specijalnih postrojbi, imaju kompaniju specijaliziranu upravo za štićenje TV ekipa), a štite ih i domaći.

Svjetske tv-ekipe u luksuznim hotelima, mi freelanceri svakako se snalazimo…

Često iz tih sigurnih hotela niti ne izlaze. Kako imaju velike proračune mogu si priuštiti da jednostavno unajme lokalne snimatelje koji odu na teren i vraćaju se s atraktivnim materijalima, naprosto kupe snimke, njihova novinarska zvijezda u svom apartmanu ili u hotelskom baru prima sugovornike, pa kada se tako ‘informira’, navuče pancirku, na glavu nabije kacigu, popne se liftom na hotelsku terasu i u kameru daje izvještaj. Mi smrtnici, freelanceri ili reporteri nekih redakcija koje te pošalju u neki rat s novcem koji ovi drugi potroše za jednu večeru i noćenje, snalazimo se svakako.

Mogu pričati o sebi – prije puta se detaljno pripremim, čitam sve o sukobu iz kojeg ću izvještavati iz svih dostupnih izvora, paralelno tražim kontakte, domaće ljude koji tamo žive. Tehnologija ovisi od terena do terena – gdje je neophodno, radiš sve po PS-u (pravilima službe), gdje ne, improviziraš. Obično spavam u jeftinijim hotelima, pancirku i kacigu ne nosim i to iz više razloga. Teško je tegliti tu opremu sa sobom, a treba ju i imati, skupe su to stvari. Drugo, ne bih od srama to navlačio na sebe dok ispred mene idu u borbu, na primjer, kurdske djevojke i mladići u majicama kratkih rukava. Treće, često treba dati petama vjetra a to je puno lakše ako nisi dvadesetak kilograma teži. Četvrto, tako ‘oklopljen’ upadaš u oči, odudaraš previše, a to ne volim. Znam, da to ponekad može spasiti glavu, no ovi drugi razlozi su ipak jači.

Što se opasnosti tiče, jasno mi je da idem u ratnu zonu. Ali, i tamo žive ljudi. Žene. Djeca, starci… Uzdam se u sudbinu. Uostalom, eto, nogu sam slomio u vlastitom vrtu, a ne u Alepu pretrčavajući brisani prostor. U Siriji je ozbiljan rat, frontalni sukobi, ustrojene vojske i valja se akreditirati, od strane legalne sirijske vojske moraš imati i svog pratitelja kojeg ti dodijele i koji je stalno s tobom. S jedne strane pazi da se ne uvališ u neku nevolju, prevoditelj ti je, organizator, a s druge pazi da ne radiš nešto protiv njihovih interesa, snimaš što ne bi smio i sl.

Iz Damaska ima jedna anegdota. Tamo je naš „fikser“ (pratitelj op.p.) bio Nazir, odličan tip, šezdesetak godina, ali u odličnoj kondiciji, rano umirovljeni pukovnik koji je vojnu akademiju završio u bivšem SSSR-u i oženjen je Ruskinjom, poznaje sve živo i ima naravno odlične veze u vojsci tako da nam je to uvelike olakšavalo posao. A volio je arak, to je arapska žestica, njihova inačica makedonske mastike, grčkog ouza ili francuskog pastisa, alkoholno piće na bazi anisa uobičajeno u mnogim mediteranskim zemljama. Zgodno je ispalo kad nas je Nazir vodio u jedan odličan restoran, morali smo se posebno naručivati i rezervirati stol. Restoran je doista bio izvrstan, hrana, vino, ugođaj, i pun k’o šipak, a uz samu liniju, na rubu Damaska. Kada sam ga pitao u čemu je tajna posjećenosti odgovor je bio – ovi drugi su tu na 400, 500 metara. Ali kada se naši i njihovi krenu međusobno „rokati“ minobacačima, ovo je najsigurnije mjesto u gradu jer preko nas prebacuju i jedni i drugi.

Sahrana Yassera Arafata, Ramallah

Poprišta terorističkih napada – reportažica u sklopu intervjua

Često nazočite i na poprištima terorističkih napada bilo na Bliskom Istoku, bilo u Europi. Posjećujete neke gradske četvrti u europskim metropolama, gdje ni policija ne ulazi? Je li vas strah?

Naravno da me je strah. Mislim da je strah pokazatelj da sam još uvijek koliko toliko normalan jer, onaj koga nije strah, ima ozbiljni psihički poremećaj. Stvar je u tome da svoje strahove držiš pod kontrolom, da ne pokazuješ da si ustrašen jer onaj ili oni s druge strane to će odmah iskoristiti protiv tebe. Evo reportažice u sklopu intervjua. Prošle godine supruga i ja bili smo u Stockholmu, u četvrt Rinkeby koju zovu i ‘mali Mogadishu’ jer je nastanjena većinom došljacima iz Somalije i u koju ne zalazi baš ni policija, u kojoj vlada šerijatski zakon, bande nesmetano operiraju, kada im je dosadno nazovu hitnu pomoć ili zapale nekoliko automobila i čekaju vatrogasce, pa onda u čoporu napadaju – jer to su im simboli švedske države koju mrze iako im je dala utočište, mrze bijelce, mrze ‘nevjernike’, mrze svoje sunarodnjake koji se pokušavaju integrirati u švedsko društvo.

Na glavnom trgu, odmah kod postaje metroa je i džamija i islamski centar u kojem se propovijeda čak i da se djevojčicama prije puberteta mora kirurški odstraniti klitoris, što se organizirano i radi i na što liberalne švedske feministice zatvaraju oči jer bi sprječavanje toga bilo ‘zabranjivanje tradicije i narušavanje ljudskih prava’, koliko god vam to idiotski zvučalo. Dakle stigli smo tamo oko podneva. Namjerno jer sam mislio da oni najluđi i najagresivniji, mladi, još spavaju nakon što su noć probančili drogirajući se, pljačkajući, paleći… Ušli smo u jedan lokal pun Somalijaca planiravši odigrati igrokaz.

Kao par „glupih turista“, uzet ćemo dvije kave, sjest na terasu, ja ću neprimjetno snimati, upijati ćemo ozračje i otići. No dok sam ja s dvije plastične čaše pune vruće kave izlazio na terasu, moja ženica je odlučila improvizirati, promijeniti strategiju, pa kamerom stala snimati lokal i krcate stolove iznutra. Nisam stigao ni položiti vruće čaše vani na stol kada je nastao kaos. Izgurali su je van, ja sam stao ispred nje, no u trenutku nas je okružilo bar pedesetak bijesnih ljudi vičući. To su trenutci kada ne smiješ pokazati strah. Da smo počeli panično bježati, loše bi završili. Ona je demonstrativno sjela za stol dok sam ja stajao kraj nje i odgurivao najnasrtljivije. Srećom, kao što rekoh, oni najagresivniji mladi su još spavali, ovo su bili ljudi od 30-ak i više godina. Unatoč tome situacija je postajala sve užarenija. Nisam imao iluzija da imam ikakve šanse protiv bijesne rulje, ali isto tako nisam imao namjeru jeftino prodati svoj „skalp“. Jedan od njih, čovjek mojih godina, očito normalniji, prišao mi je i rekao na engleskom da je bolje da se polako i bez panike maknemo, prevodeći nam što rulja govori, kakve su im namjere. A nisu bile dobre, vjerujte.

I dalje se naguravajući s njima, polako smo se evakuirali, u pratnji tog čovjeka, dopratio nas je do postaje metroa i ispričao svoju priču. Riječ je bila o učitelju u lokalnoj školi. On je s obitelji odselio u drugi kvart, no i dalje je nastavio raditi u Rinkebyu. Objasnio nam je da smo dobro prošli i imali ludu sreću, te kako, da smo ovdje došli pred večer, iz ovog incidenta možda ne bi izašli živi. Iz Francuske smo izvještavali, radili reportaže, puno puta – od pariškog atentata na redakciju CharlieHebdo, pokolja u Nici kada je terorist kamionom pobio stotinjak ljudi, marsejskih predgrađa…

Kada su prošle godine u Francuskoj bili predsjednički izbori, skupa s aktivistima Front Nationale, desne stranke čiji je kandidat bila Marine LePen, lijepili smo noću njihove predizborne plakate, a bila nas je mala ekipa – mladi odvjetnik – aktivist FN-a koji je lijepio, moja ženica koja je snimala, te Dragan, Srbin i bivši legionar koji je štitio ovog prvog, te ja koji sam se skupa s Draganom našao u ulozi tjelohranitelja. Lijepili smo upravo po predgrađima u kojima je većina useljenika, visoko da ih ne mogu skinuti. Razlog tome nije, naravno, bio pridobiti arapske ili afričke useljenike da glasuju za Marine Le Pen, već ohrabriti autohtone Francuze koji prolaze u automobilima Periferiqueom, obilaznicom oko pariške gradske jezgre izvan koje su u pravilu emigrantski kvartovi u koje se i policija boji ulaziti.

Srećom nije bilo napada na nas veće mase, brzo smo mijenjali pozicije pa se valjda nisu stigli organizirati. Bilo je nekoliko grupica, troje, petero njih koji bi se zaletjeli, no shvativši u trenu da je Dragan bivši legionar (po stranom naglasku, a i sam im je rekao da je ‘Francuz po krvi koju je prolio za Francusku’ – to je fraza kojom legionarima kada za to steknu uvjete, nakon 5 godina službe, dodjeljuju državljanstvo), a i ja sam se potrudio da ne djelujem bezazleno, sve je ostalo samo na galami sa sigurne distance.

Restoran u Damasku pun gostiju, preko njega lete mine suprotstavljenih strana

Na kraju pitanje očevidcu koji dugo prati zbivanja na Bliskom istoku, što je za nas obične smrtnike velika i teško razumljiva nepoznanica, gdje su na djelu politike i interesi velikih sila, ali i brojnih lokalnih političkih i drugih organizacija koje se bore za nešto što je teško prepoznati i definirati, molim formulirajte na temelju vaših iskustava objektivno, novinarski, što se tamo u stvari zbiva?

Novinarska objektivnost nije nešto posebno, drugačije od generalne, opće objektivnosti. Da bi bio objektivan, bar što je više moguće, moraš imati što je više moguće informacija, ne biti površan. Eto, sada su aktualne Venezuela i Demokratska narodna republika Koreja, mediji donose šokantne priče o tome kako ljudi pate pod diktatorima, kako umiru od gladi… I još nigdje nisam imao prilike pročitati malo dublju analizu zašto je to tako. A tako je zbog tehnologije svrgavanja neposlušne i postavljanja poslušne vlasti u te države. Venezuela grca u siromaštvu ne zato jer je Maduro danas ili prije njega Chavez, diktator. Radi se o jedoj od naftom najbogatijih država na svijetu, i po toj bi logici trebali živjeti kao arapski šeikovi, a ne umirati od gladi. Ali, ta je država pod žestokim američkim sankcijama, kao i DNR Koreja gdje bi, bez obzira na to je li Kim Jong Un diktator ili demokrat, mogli normalno živjeti od svog rada kada tih sankcija ne bi bilo. Eto primjera ‘objektivnosti’ i objektivnosti.

Došao sam u Bagdad netom prije američke okupacije te države i svrgavanja Sadama Huseina. Odveli su nas, skupinu novinara, u jednu bolnicu. Potresne scene na dječjem onkološkom odjelu – djeca koja umiru od leukemije i drugih karcinoma jer nema lijekova. Majke plaču pokraj njihovih krevetića. Užas. Slušam navečer američku kolegicu s jedne TV dok s krova Press centra u kameru govori svoj izvještaj za taj prilog. Oni koji su to gledali uvjereni su da ta djeca umiru jer je Sadam Husein zao diktator koji proizvodi oružje za masovno uništenje umjesto da ulaže u zdravlje svog naroda, posebno dječice. Na stranu što se na kraju ispostavilo da je to ‘oružje za masovno uništenje’ izmišljotina, kako bi se dobilo moralno opravdanje za okupaciju te države.

Da bi vidio cijelu sliku moraš posložiti sve puzzle, i u Venezueli, i u Iraku, i u Siriji…

Ako si daš malo truda, saznaš da je većina te djece oboljele od raka iz područja koja su u prvom Zaljevskom ratu Amerikanci gađali streljivom s osiromašenim uranom, dakle zauvijek ga kontaminirali (isto je i na Kosovu i jugu Srbije). I da je to glavni uzrok ogromnog broja oboljele djece. Onda tome dodaš činjenicu da su i lijekovi bili na popisu, sankcijama zabranjenih proizvoda, dakle zabranili su im da kupe i uvezu lijekove kako bi liječili tu djecu, koju su sami otrovali. I odmah slika izgleda nešto drugačija, zar ne? Slično je u Venezueli. Na popisu proizvoda obuhvaćenih sankcijama su i lijekovi za rak, dijabetes… Dakle, da bi vidio cijelu sliku moraš posložiti sve puzzle. I u Venezueli i u Iraku ključ nisu kršenje ljudskih prava, nedostatak demokracije, diktatura, već crno zlato – nafta.

Naime, vidio sam Irak za vrijeme Sadama. Jest, bila je to policijska država. Istina, oni koji su se suprotstavljali režimu nisu dobro prolazili. Istodobno bila je to Švicarska u odnosu na ono u što se pretvorila ta zemlja nakon intervencije i uvoza ‘demokracije’. Niti Rusija nije intervenirala u Siriji jer iz altruističkih pobuda pomaže sirijskom narodu. Riječ je ostvarivanju ruskih geopolitičkih i geostrateških interesa. Sirija je trebala pasti kako bi se nesmetano preko tog teritorija povukao plinovod iz zaljevskih zemalja, uspostavila komunikacija tog energenta preko, već ‘riješenog’ Iraka, kooperativne Turske, do Europe, a sve kako bi se neutraliziralo Rusiju, odnosno, ruski plinovodi prema EU. Rusima to, naravno, nije odgovaralo, Asad im je saveznik koji je tom planu bio smetnja i htjeli su ga maknuti i Rusi su ušli u rat na njegovoj strani.

K tome, u Siriji su im i morske baze na Mediteranu kojih se nisu imali namjere odreći. Svaka je priča vrlo kompleksna, nikada ne postoji samo jedan razlog, povod ili jedan interes. Uvijek se posloži puno interesa koji su kompatibilni. Žrtve su uvijek obični ljudi i ja se trudim uvijek, nakon što sagledam cijelu geopolitičku i geostratešku sliku, spustiti dolje, gdje su ti obični ljudi, i promatrati stvari iz njihovog kuta.

Navlakuša „bijelih udovica“

Za novinare se kaže da o materiji o kojoj pišu znaju deset puta više nego što to objavljuju. Je li to stvarno tako?

Pa trebalo bi biti tako iako sve više vidim da neki pišu ili pričaju o nekoj temi, a znaju o njoj deset puta manje. Ali to je njihov i problem, ali postaje i problem onih koji ih čitaju ili gledaju. Osobno, ne pada mi na pamet pisati ili pričati o nečem ukoliko, osim iznesenog, u pričuvi još imam puno ‘streljiva’ koje ne ispucavam na prvu. Isto tako, putujući posljednjih desetak godina nagledao sam se stvari koje nisam objavio nigdje, eventualno na svom Facebook profilu, jer ih, naprosto, nisu željeli objaviti u medijima (i to platiti), a događaja koji niti nisu za javnost bilo je napretek.

Novinar prije odlaska na teren trebao bi znati unaprijed puno više nego što će mu, možda trebati, jer nikad ne znaš što će ti trebati u nekom trenutku. Eto, jedna zgodna anegdota. Nedjeljno popodne u mojoj trešnjevačkoj „gajbi“ (stanu, op. p.) ja za kompjutorom, zvoni mobitel. Pozivni 051 – dakle Primorsko-goranska. Zove čovjek koji se predstavi kao predsjednik Turističke zajednice Cresa, besramno me nahvali i zamoli da dođem o njihovom trošku na Cres kako bih, uz honorar, predstavio prvu knjigu poezije lokalne perspektivne i iznimno talentirane lirske pjesnikinje. Dok on blebeće, ja na internetskom telefonskom imeniku ukucam broj s kojeg me zove i zaključim kako, zapravo, zovu iz Rijeke, s TV postaje Kanal RI. „Bijele udovice“, tada vrlo popularne, između ostalog i zbog takvih telefonskih ‘navlakuša’.

Pristojno ga saslušam do kraja i kažem kako, nažalost, neću u to vrijeme biti u mogućnosti, no da im je puno bliže Davor Jurkotić iz „Bijelih udovica“, te kako bi se on sigurno volio ‘ogrebati’ za besplatan vikend na Cresu. I honorar. Prvo muk, pa smijeh. Jurkotić je bio začuđen kako sam ih odmah „provalio“ i ja mu objasnim da me nije trebao zvati s registriranog broja svoje TV, pa ih možda ne bih odmah ‘skužio’. Odmah me zamolio da sljedeći tjedan kad dođu u Zagreb, navrate na Trešnjevku i sa mnom snime neku humorističnu reportažu u svom stilu. Pristao sam.

Dogovorenog dana u dogovoreno vrijeme čekam ih u lokalnom kafiću na Trešnjevci, oni kasne, no tamo je moja ‘škvadra’ pa se raspričasmo. I čim sam rekao da čekam „Bijele udovice“, jedan od dečki kaže: ‘Joj, ja znam brata od jednog od njih (neću namjerno spominjati ime), taj je to i to, napravio to i to…’, ukratko, ništa baš afirmativno. Uskoro ekipa stiže, snimamo. Kamera ide, mi hodamo Remizom i u hodu Jurkotić spomene kako sam ih prozreo i ironično upita provjeravam li uvijek svakog s kim imam posla. Ja „mrtav hladan“ odgovorim kako provjeravam, pa nastavim: ‘Na primjer brat od tvog kolege (koji hoda ispred kamere skupa s nama). Prije X godina je… Pa onda…’. Obojica su se „smrzli“. Eto, jedan od primjera nečega što nisam do sada objavio, ali i primjer kako je dobro uvijek znati više jer si automatski korak ispred, imaš uvijek aduta za štih mač…

Hvala na ovom mega razgovoru Bum Bum Valdec.

Razgovor vodio: Antun Drndelić
Fotografije: Robert Valdec

P. S. Tijekom realizacije intervjua skinut je gips sa slomljene noge, tako da je zdravstveno stanje g. Roberta Valdeca poboljšano.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo