Preseljeno jednoumlje glavna je medijska struja u Hrvatskoj

Da svijetom pušu novi vjetrovi nije nikakva tajna osim u Hrvatskoj čije političke i medijske glavne struje drže Hrvatsku podalje od svjetskih gibanja. Tako, primjera radi, već skoro dva desetljeća u dnevnome tisku (osim rubrike „kultura“) nema ni rubrike „vanjska politika“. U svijetu se događa samo ono što nam prenose stari komunistički novinski kadrovi, vječni „dopisnici“ poput Inoslava Beškera, Mirka Galića, ili Silvija Tomaševića. Mijenjaju se vlasničke strukture medija, ali ovi ostaju. Ostaju jer su iznad medija i vlasničkih struktura.

Hrvati ne samo da nisu u dovoljnoj mjeri informirani o svjetskim gibanjima, oni su i sustavno dezinformirani. Neprestano su pod paljbom agitacije i propagande. Informativno smeće dobiva daleko veći prostor od istinite informacije, koja se tek tu i tamo pripusti u javni prostor. Neinformirani, a dezinformirani, ne mogu se uhvatiti u koštac s problemima ni na lokalnoj razini, kamoli na nacionalnoj, europskoj ili globalnoj. Niti mogu relevantno komunicirati sa svijetom. Hrvati, dakle, reagiraju refleksno, budući da drukčije u rezervatu mentalnoga komunizma jednostavno ne ide. A i taj refleks je u mnogočemu zakočen strahovima različitih vrsta, uhljebničkim mrvicama, kalkulantsvom, podrepaštvom i običnim kukavičlukom. Informativna izolacija vodi sve do odustajanja od vitalne formule „odlučimo sami o svojoj sudbini“ (F. Tuđman).

Informativno neojugoslavenstvo

Godine 1991. u Hrvatskoj je izlazilo 7 dnevnih novina, a 2007. ukupno 16. Od 40 radio postaja u 1991. eter je 2007. ojačao na 162 postaje. Mnoge od njih podigao je na noge Sorosev kapital, a mnogi urednici i novinari bili su njegovim stipendistima. Hrvatski je medijski prostor zahvatila trivijalizacija, banalizacija, tabloidizacija, komercijalizacija, vulgarizacija i nasilje (uz permanentnu regionalizaciju – informativno neojugoslavenstvo). Ove su negativne pojave odlično zamijenile medijsko jednoumlje iz doba komunizma. Informativna dimenzija medija pala je u drugi, treći i četvrti plan. Čak se i javni informativni servisi u sadržajnom pogledu natječu s komercijalnim standardima.

Ključni mediji su u stranom vlasništvu. Dolazi do izrazite potplaćenosti novinara i drugoga novinskoga osoblja (lektora, redaktora…), te do nevjerojatne privilegiranosti „podobnoga“ kadra. Tako, primjera radi, gl. urednik prohrvatskoga tjednika radi za plaću manju od 1.000 eura, dok privilegirani kolumnisti u dnevnim novinama, koje državi godinama ne plaćaju porez, primaju mjesečnu plaću i do 10.000 eura, a neki i preko 100.000 kuna! Istodobno, režim sramotnim mrvicama dotira listove za kulturu, a enormnim iznosima Novosti (moderni Srbobran) koje državi rade o glavi.

Jedno istraživanje iz 2007. provedeno na tematskim člancima četiri vodeće dnevne novine, pokazuje kako među tri najzastupljenije teme spada kriminal. Kultura je na začelju. A vanjska politika – svijet, dakle – uopće ne postoji među 10 tematskih kategorija. Desetak godina kasnije situacija je još gora. Profesionalni novinski standardi dosegnuli su samo dno. Na dalekovidnicama s nacionalnom koncesijom rade „reporteri“ s oskudnim znanjem hrvatskoga jezika. Mjerodavnim tijelima zaduženima za elektroničke medije šefuju osobe koje se opravdano sumnjiči da su radile za represivni komunistički aparat.

Hrvati su medijski tretirani kao i predsjednik Trump

Doba komunikacije u hrvatskom je medijskom prostoru iskorišteno kao proteza jednoumne medijske scene pomoću koje je ušla u 21. stoljeće s istim ciljevima i zadaćama. Kontrolirati a ne informirati. Odsjeći od svijeta a ne biti dio njega. Učinjen je i korak dalje. Glavna struja medijske scene iskrivljuje savjest. Izravno utječe na odluke čitatelja/slušatelja/gledatelja. Uvjerava da je crno zapravo bijelo i obrnuto. Ne bistri, ali sluđuje. Nameće, ali ne argumentira. Monolog, a ne dijalog. Pravovjerje, a ne pluralizam mišljenja.

Vodeće političke stranke u proteklih 28 godina nisu uspostavile medijsku ravnotežu. Držim kako to nije slučajno, već namjerno proizvedena situacija. U suprotnom, stranke bi u svoje programe uvele i načelo medijske ravnoteže. Ne postoji jednoumno zdravo društvo. U tom pogledu kao poticatelj jednoga sasvim novoga, pa i originalnoga, pokreta okrenutoga hrvatskoj budućnosti, primjećujem kako se on nije medijski dogodio ne samo u režimskim medijima, već i onima koji ne slove kao režimski. Istodobno medijski se prate svi događaji koji Hrvatsku vraćaju u „bolju prošlost“. U svijetu medija, da ne velim u medijskome ratu, prešućivanje je isto što i bjesomučan napad.

Kako je Hrvatska pretežito katolička, postavlja se pitanje – što na tom planu rade katolici i njihova Crkva. Kako to da nemaju katolički dnevni list? Ili snažnu dalekovidnicu? Jesu li tomu krive samo „komunjare“? Ako je već Katolička Crkva nespremna dočekale velike demokratske promjene 1990., jer je u jugokomunizmu bila pod trajnom prismotrom, kako to da u proteklih 28 godina nije napravila dovoljno na planu vlastitih sredstava društvenoga informiranja? Pritom mislim i na hijerarhiju i na laike – obje su skupine suodgovorne za jednoumno medijsko stanje, koje ide na ruku ideološkoj manjini, a katoličku većinu već skoro dva desetljeća tretira kao više-manje nepismenu „marginalnu skupinu“. Onako kako američki mediji glavne struje tijekom kampanje i osobito poslije izborne pobjede tretiraju predsjednika Trumpa zbog njegove politike „Prvo Domovina“.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo