PRIČE IZ DIJASPORE KATICE KIŠ: Život u dijaspori

Odmah po završetku srednje Ekonomske škole  u Osijeku 1966. godine, biro rada me je poslao u tvornicu čokolade Trumpf u Aachenu. Posao u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji  Hrvati nisu mogli lako dobiti, jer su na vodećim mjestima u administraciji sjedili Srbi koji su prvenstveno zapošljavali pripadnike svojega naroda.

U Aachen sam došla sa svojim kolegicama, Marijom i Slavicom.  Bile smo smještene u tvorničkim stanovima, prijašnjim vojničkim kasarnama sa po 4 – 6 žena u jednoj sobi. Željezni kreveti na kat i željezni giteri na prozorima, podsjećali su više na zatvor nego na stanovanje.  Došle smo subotom, a već u ponedjeljak počele smo raditi. Radovale smo se čokoladi i čokoladnim bombonima. U toj kasarni Talbot stanovalo je oko 500 žena iz Hrvatske, Španjolske, Italije i Grčke. Grkinje su svakim danom jele mnogo bijelog luka pa su ih  Njemice daleko zaobilazile. Posao na pokretnoj traci nije bio težak, ali prljav. Temperatura u prostoriji bila je oko 30 stupnjeva jer je tekla lijevana čokolada. O, kako smo slasno jele ove slatke čokoladne proizvode! No, to nas je ubrzo zasitilo, te nakon nedjelju dana, više nismo mogle ni vidjeti čokoladu. Plaća je tada iznosila netto oko 300 njemačkih maraka. Za stan smo plaćale po 30,  te nam je za život ostajalo samo 270 njemačkih maraka. Dvije kolegice iz smjene, rado su kupovale novu odjeću, odmah po primitku plaće, te nisu imale dovljno za hranu. Kako su bile gladne, često je sa pokretne trake kod njih nestajao čokoladni uskrsni zeko.

„Pa gdje su ti zečići?“ – pitala bi kontrolorka.

Izgovor im je bio:

„To su bili polupani i oštećeni čokoladni proizvodi.“

Po isteku Uskrsa preostale zeke su bile pretopljene, te se od te čokolade pravili Djeda mrazovi – Božićnjaci. Ista čokolada, samo drugi kalupi.

Kako sam govorila prilično dobro njemački, morala sam odmah biti nabavljač za doručak  ženama u smjeni. Često sam bosonoga hodala po snijegu, jer je kantina bila u drugoj kući, a ja nisam imala vremena da se toplo obučem. No, moja mladost i zdrav organizam nije to primjećivao.

Za ručak smo išle u njihovu kantinu. Kad se samo sjetim, svaki dan  mnoštvo kuhanih krumpira. Nisam mogla svaki dan jesti krumpire i njihovu nezačinjenu hranu.  Majka mi je slala iz Osijeka pakete sa domaćom kobasicom. O, kako je tada to prijalo! Na taj način sam shvatila što sam izgubila: domovinu, topla ljeta, domaću hranu, roditelje, prijatelje i rodbinu. Prvih dana u dijaspori bilo mi je vrlo teško, ali sam znala da moram  trpjeti i raditi za „kruh svakidašnji“. Ta niti jedan posao nije ispod ljudskog dostojanstva i ništa nije sramota raditi. Sramota je lijenčariti i živjeti na tuđi račun.

Subotom i nedjeljom smo išle na ples nedaleko doma Talbot.  Morale smo biti u domu oko 22 sata. Muškarcima nije bio dozvoljen pristup. Bile smo kao u samostanu.

Ostala sam u tvornici čokolade Trumpf oko godinu i pol, kad mi je majka javila da postoji mogućnost zaposlenja  u Osijeku. Brzo sam spakovala stvari, dala otkaz i uputila se vlakom do Osijeka. Kako sam se radovala roditeljima i rodbini. Uvijek kad sam dolazila oblile su me suze radosnice. Kad sam se vraćala u Njemačku, jaukala sam i plakala  suzama žalosnicama. Sad sam se nadala da to rastavljenje, putovanje, teški rad i samoća zauvijek prestaju.

Susjed tete Ivke, Srbin Žarko direktor jednog građevinskog poduzeća obećao me je zaposliti.  Kad sam s majkom došla kod njega, odmah me je upitao:

„A koliko ti imaš maraka?“

Iznenađeno sam odgovorila:

„Imam oko 1.800,– maraka.“

On se više nije oglasio, očito mu je to bilo premalo novca. Mislio je valjda da imam na desetke tisuća.

Na to se njegova supruga Nada okrenu nama i reče:

„Pa ni NAŠI nemaju ovdje zaposlenje“.

Moja majka je odmah shvatila što je to Nada željela reći, pa drhtavim glasom upita Nadu:

„A koji su to NAŠI?“

U Jugoslaviji je bilo nepisano pravilo da su se prvenstveno zapošljavali Srbi u administrativne državne  poslove, (Srbi su vladali tadašnjom Jugoslavijom), dok su Hrvati, nažalost, morali napuštati svoju domovinu i ići diljem svijeta „trbuhom za kruhom“.

II

Tako sam ja odlučila vratiti se u Njemačku dok su mi još vrijedili radni dokumenti. Jedna prijateljica mi je javila da mogu doći u Frankfurt raditi u jednom našem restoranu. Odmah sam se spakovala i naravno suznih očiju vratila se u Njemačku. Nedaleko Frankfurta, u  Kelkheimu sam radila kao konobarica, a moja prijateljica na dodjeli pića – na šanku. Puno smo radile, a naš šef Dalmatinac, rekao nam je da dovoljno zarađujemo i dobivamo napojnice, te se možemo same zdravstveno i mirovinsko osigurati. To mi je bilo pomalo čudno, jer sam znala da i poslodavci moraju osigurati svoje namještenike. Tako sam jednom prilikom upitala Bernarda, jednog njemačkog policajca o toj temi,  koji je često navraćao u restoran.

Pogledao je naše  dokumente, te nam rekao da se najbolje zaposlimo u njemačkim poduzećima, gdje ćemo biti osigurane. Tako smo se jednog dana našle u Mainzu, gdje je moja prijateljica imala tetku, koja je radila u staklani Schott & Gen.  Ovdje smo isti dan dobile zaposlenje i stan od poduzeća – opet u malim sobicama sa željeznim vojničkim krevetima. Posao je u tvornici stakla bio težak, nezdrav i prljav. Radilo se na akord. Zrak je bio pun staklene prašine,  visoka temperatura, jer se lijevalo užareno staklo. Jedna prijateljica Maca, brzo se razboljela od asme i preminula u 52 godini života.

Kad sam jedne godine došla na godišnji odmor, majka i ja smo išle kod ujaka Ive na krivaj u Punitovce. Tom prilikom me ujak Ivo upita:

„Ajde  Kajo, reci ti meni kako ti živiš tamo u Njemačkoj!“

„Teško, ujo teško. Nigdje nikog svoga, posao težak, a zarada slaba.“

„A, je li  tuku?“ upita potiho ujak Ivo, valjda zato, jer se u tadašnjoj Jugoslaviji to često prakticiralo.

„Ne, ne tuku nas“, odvratih začuđeno.

„E, onda se sve može izdržati“ – odvrati svečano ujak Ivo.

Kako je ujo Ivo imao pravo. U Njemačkoj sam odradila oko 40 godina – kao Židovi kroz pustinju.

Kada me je moj zaručnik ostavio, oženio se i otišao iz Mainza za Stuttgart, mislila sam da se za mene srušio svijet. Prevara, prevara,  opet prevara – odzvanjalo mi je u glavi. Strašno sam duševno patila, mjesec dana nisam bila za prepoznati. Mislila sam tada, ako se ne udam da je to  prokletstvo, ali kad sada dobro razmislim i vidim – to je bio Božji blagoslov. Gospodin me nije ostavljao. Uspjela sam opet započeti svoj život, možda još snažnija nego što sam bila. Moja duboka vjera u Gospodina podarila mi je snagu. Bila sam zaštićena i ljubljena od Gospodina. Godine su prolazile i moj jedan prijatelj, svećemik dr.Čalić mi je jednom prilikom rekao da je moj bivši zaručnik jako nesretan u braku. A što je mogao i očekivati? Sebe vjerojatno nije mnogo darovao za tu vezu. Jedne večeri zazvoni mi telefon, a na telefonu moj bivši.

I počeo je svoju jadikovku:

„Ja tebe nikad ne mogu zaboraviti. Ti si mi ostala u srcu“.

Mislila sam:

„Kad je tako. Zašto si me ostavio, prevario i otišao drugoj?“ No nisam ništa rekla, jer sam ga ja čak u tome i ohrabrila da tako postupi. Uvidjela sam da je on nešto drugo tražio  za život, što mu ja vjerojatno nisam mogla pružiti, te sam rekla:

„Vidim da nisi samnom  sretan. Put ti je otvoren,  slobodan si, idi dalje svojim  putem.“

Otišao je i sada se kaje. Otišao je i sada hoće opet nazad.

„E to ne ide tako“,  pomislila sam.

Kao i uvijek mnogo je pričao i nisam ga se mogla naslušati.

Drugu večer ista priča:

„Ti si meni ostala u srcu, ja te ne mogu zaboraviti!“

Treća noć opet isto. Ovo mi je već postalo malo sumnjivo te sam zamislila, da on meni može doći i dovesti svoje dvoje djece. Znala sam naime da ih ima. A što bi onda bilo s njegovim brakom i suprugom?

„E to se ne smije dogoditi.“  Ne smijem biti razlog za njegovu rastavu, te sam treću noć odlučno rekla:

„S tobom nešto ne štima. Tebi nitko nije dovoljno dobar, kako bi mogao s njim provoditi život. Sada imaš dvoje djece i budi makar njima  oslonac u životu. Od sada živi za svoju djecu. A mene više nemoj nazivati i meni dosađivati, jer ću to reći tvojoj supruzi“, i poklopila sam slušalicu.

Više nikad me nije nazvao.  

Prevara se na ovaj način ne može popraviti. Jedini izlaz postoji da se ova grješka  iskreno prizna pred Gospodinom i da se uvrijeđeni bližnji zamoli za oprost kajanjem. Samo tako se stvaraju novi putovi za bolji suživot.

III

U staklani  sam ostala oko 3 godine, kad sam uspjela dobiti posao u banci za gradnju kuća. Javila sam se na oglas za presnimavanje dokumenata na mikro-filmove. Kad sam došla do šefa za zapošljavanje on me upitao:

„Kakovu školu ste završili?“

Objasnila sam mu:

„Specijalnu školu za privredu s vođenjem knjigovodstva, daktilografijom, stenografijom…“

Pogledao je sutradan moju svjedodžbu i rekao veselo:

„Vi možete odmah započeti raditi u knjigovodstvu.“

O, kako sam se obradovala obećavši da se neće pokajati i da ću dati sve od sebe.

Kako sam dobro vladala matematikom, bila točna i precizna na poslu, šefovi su me uvijek takoreći gurali na odgovornija radna mjesta. Kod mene je dolazila i državna kontrola knjigovodsta, jednom godišnje kontrolirati knjige.

Jednom prilikom me upitao jedan kontrolor:

„A što ću ja sada zapisati u moj izvještaj? Pa kod vas sve štima.“

Radila sam zatim na nabavljanju (dispoziciju)  novca za isplatu kredita i kalkulaciji. Dispoziciju novca morala sam obaviti do 9:30 sati i potpisane uputnice poslati po našem vozaču koji ih je predao u određene banke u Mainzu do 11:30 sati. Kod glavnih banaka LZB i LGZ  Mainz raspolagala sam dnevno s 30 milijuna eura. Dovoljan je bio moj telefonski poziv da preuzmem dnevne kredite. E, da mi je bilo i privatno tako jednostavno reći:

„Danas potrebujem 10 milijuna eura…“

Jedna kolegica  koja nije voljela raditi na blagajni,  mi je rekla:

„Pa vi možete raditi i na blagajni.“

Učinilo mi se da se ispunjava  ona uzrečica „Katica za sve“. Tako sam stigla i do gotovine. Prvi dan je blagajna odmah štimala. Šefica mi je čestitala.

Kako je to bilo upravo vrijeme kad se istočna Njemačka spojila sa Zapadnom, mnogi Nijemci su dolazili u banku i sklapali ugovore za gradnju kuća. Donosili su vreće gotovog novca. Jednom na zadnji dan u godini došao je jedan štediša (vjerojatno iz istočne Njemačke) i donio punu torbu sitnih novčanica od po 5,  10 i 20 DM. Kad sam to ugledala odmah sam pozvala šeficu i jednu kolegicu da mi pomognu brojiti novac. Bilo je nešto oko 180.000,- DM.

Eventualan i višak u blagajni morala sam predati upravi banke, a manjak sam mogla pokriti  „manco“ iznosom do 300,–DM u godini kojeg je banka stavila na raspolaganje. No, na svu sreću nikad nisam imala manjak, a višak su mi stavljale radne kolegice zbog probe, da li ću to javiti. I ovdje se isplatilo biti pošten. Moj pokojni otac naučio me je ovom poštenju da nikad ništa tuđe ne smijem prisvojiti, rekavši,  da ukradena stvar nikad ne može postati vlasništvo kradljivca. Velika i vječna mu hvala što me tako odgojio.

Kako sam mnogo radila, tako su me poslodavci i poštovali, te mi dodijelili veću plaću nego mojim kolegicama na poslu. Jednom mi je jedna mala kolegica, pri kavi,  rekla:

„Nije to pravedno da vi dobijete veću plaću nego mi.“

Odgovorila sam spremno:

„Pokušajte raditi moj posao samo jedan dan“.

Ona je ostala bez riječi.

Bilo je tu i mojih pogrješaka što se tiče plaće i posla. Kad sam se javila za jedno drugo radno mjesto, jer je jedna kolegica odlazila u mirovinu, te mi je neposredno rekla da se javim za njeno radno mjesto. To mi je dobro došlo, jer je ona radila u staroj zgradi gdje nije bilo klima-uređaja, zbog kojeg sam u novoj zgradi trpila velike bolove u kičmi. Ja sam se odmah javila za to radno mjesto. No, moj dotadašnji šef odmah me je pozvao u biro i povećao mi plaću, jer kako je tvrdio, radim dobro i bez grješke. Iako sam to shvatila kao mig i njegovu želju da ostanem na starom radnom mjestu, uzela sam povišicu,  iako sam znala da odlazim na drugo radno mjesto. Znači prevarila sam ga. Kasnije mi je to bilo žao, te sam se ispričala starom šefu. On je samo potvrdio da sam povišicu tada i zaslužila.

Vrijeme je prolazilo i  skoro je došlo vrijeme mirovine. Godinu dana prije, moj  šef mi jednom reče:

„Pa vi možete raditi i oko inventara.“

Ovo mi je bilo već prevršilo svaku mjeru. Odgovorila sam:

„Ja nažalost nisam, po vašem zakonu, dovoljno kvalificirana za taj posao.“

Za taj posao je bila potrebna specijalna 3-godišnja škola za vođenje bilance.

„Ali koliko god mogu pomoći ću vam u evidenciji nabave.“

Naravno tom prilikom sam opet izabrala najteži posao. Na kompjuteru sam, pored svojeg dnevnog posla,  danima morala uvađati sve nabavljene nove kompjutere, automobile, namještaj…

I to je trebalo točno, bez grješke odraditi.

No, fala dragom Bogu, On mi je dao snagu, ustrajnost i znanje te sam mogla i taj posao odraditi.

Iz svega toga sam naučila jedno i pomirila se s tim:

Mi Hrvati ovdje u Njemačkoj više radimo na onim poslovima koje neće obavljati Nijemci. Oni su kod kuće u svojoj zemlji, a mi smo nažalost uvijek samo stranci, možda cijenjeni stranci – ali stranci. S tim se moramo svi pomiriti.

U međuvremenu mi Hrvati u Mainzu organizirali smo udrugu Hrvatska kulturna zajednica Mainz e.V.,  gdje marljivo njegujemo našu hrvatsku kulturnu tradiciju. Bila sam među prvima koji su se uključili u tamburaški i pjevački zbor. Izdali smo dva muzička zapisa- CD  „Ima jedna zemlja“ i „Zvijezda sjajna“ za koje sam sama napisala tekstove pjesama, a uglazbio ih je gospodin Ivica Potočnik. U Hrvatskoj katoličkoj Misiji sam također član pjevačkog zbora već više od 30 godina, jer kažu naši stari:“Tko pjeva, zlo ne misli. Taj duplo moli.“

I ovaj boravak u tuđini, mnogima je obnovio vjeru u Svevišnjeg Boga. Kako smo svi iskusili težak život u tuđini, mnogi su se okrenuli pravom vjerskom životu. Budimo vječno zahvalni našim svećenicima, franjevcima, koji su nas slijedili i bili uz nas diljem cijelog svijeta, odgajali mlade i učili naraštaje vjerskom životu. Tako smo većina Hrvata sačuvali vjeru u Boga i Isusa Krista, a većina i hrvatsku nacionalnost i bogatu kulturnu tradiciju.  Čak su se i neki komunisti-ateisti iz stare Jugoslavije obratili vjeri i Bogu. Znači, čak je i ta patnja u dijaspori urodila bogatim plodom, jer Bogu je sve moguće. Neka bude cijeli naš životni trud na slavu i hvalu Bogu Ocu i njegovom Sinu Isusu Kristu – Spasitelju svijeta.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo