Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Mudrome dosta

Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost). Onaj ko se okreće mudrosti, nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života. Tradicionalna predstava mudraca, po pravilu, podrazumijeva stare ljude.

(Izvor Wikipedija)

Ako bi posljednju rečenicu gornje definicije mudrosti prihvatili kao relevantnu onda bi naša situacija bila i više nego dobra. Naime naše društvo prema svim pokazateljima sve više stari, demografski mi postajemo društvo starih ljudi.

Znači, trebali bi iz dana u dan biti sve mudriji. Pametniji.

Trebalo bi nam iz dana u dan biti sve bolje i bolje. Na svim područjima života.

A tako definitivno nije.

Daleko smo od pameti i mudrosti.

Kaže narod, a ja narodu puno više vjerujem nego Wikipediji, „Sidina u glavu, pamet u stranu.“

Međutim ni narodu nije baš sve za vjerovati.

Kaže taj isti narod: „Mudar zna pametno šutjeti.“

Količina šutnje u Hrvatskoj je zastrašujuća a od mudrost ni glasa čuti nije.

I sada ti budi pametan. Ili mudar.

U modi su različita testiranja. Ponajviše inteligencije. Mjeri se pamet.

Ali nečija mudrost ili nečija ludost ne može se mjeriti količinom nekakvog znanja. Ne može se povezivati s bogatstvom, društvenim statusom, pa čak ni razinom inteligencije.

Ako želimo doznati koliko smo mudri ili glupi onda trebamo priznati svoju ograničenost, kako onu globalnu tako i onu osobnu.

A to nitko živ ne želi.

Previše je toga rečeno i napisano o mudrosti, pa mi se čini jako mudrim ne ulaziti u sve ono što s lakoćom možete, ako nemate pametnijeg posla, pronaći na međumrežju.

Mogli bismo „do sutra“ uspoređivati Staru i Modernu mudrost, mudrost filozofa s narodnim umotvorinama i na kraju ne bi bili niti malo mudriji.

Čovjek se koprca u beskrajnim raspravama kojima pokušava, svim svojim slabašnim moćima, dokopati se čuvenog „kamena mudrosti“ ali od silnog koprcanja korist je i više nego mala.

I što god mi više prosijavali mudrost, kroz unaprijed stvorene teze, predrasude i stavove, što god mi mudrost preciznije secirali i nad njom „mudrovali“, to ćemo manje biti u stanju razumjeti što je ona i zato će nam biti i manje bitna.

A mudrost je posvuda oko nas.

U životinjama, u prirodi, u svijetu, a poglavito u svakom ljudskom biću.

Mudrost nas salijeće sa svih strana i u svakom trenu.

Ali nama trebaju otvoreni umovi i širom otvorena naša srca kako bi je znali prepoznati, cijeniti i prigrliti.

Nažalost mi smo postali suviše sebični, samodovoljni i oholi i nismo u stanju baciti pogled dalje od svojeg ega i svojih osobnih interesa.

Ključ je u poniznosti.

Mudrost je, kažu mudri ljudi (a ima ih, vjerujte mi), poput vode, a voda po svojoj naravi teče prema nizini. Arogancija je brana koju mudrost ne može probiti.

Ako vidite čovjeka koji vam se na prvu čini mudrim i arogantnim onda ste vi, najvjerojatnije, krivo procijenili njegovu aroganciju ili je njegovo znanje površno.

Ili kako bi mudraci rekli: „Nalik je magarcu koji nosi knjige.“

Poniznost je, s druge strane, kao magnet za mudrost.

Ponizna osoba jednostavno mora biti i mudra, jer voda mudrosti uvijek teče prema dolje. A ponizna osoba čeka – dolje – na dnu, kako bi bila ispunjena.

Ovonedjeljno prvo (Izreke 9,1-6) i drugo čitanje (Efežanima 5,15-20) govore o mudrosti, Psalam (34, 2-7) spominje poniznost, a današnje čitanje iz Evanđelja po Ivanu (6,51-58) nastavlja od prije nekoliko nedjelja započetu priču o Isusu koji pokušava objasniti ljudima što je mudro činiti kako bi im u vječnosti bilo dobro. Isus u nekoliko navrata govori da je on kruh koji je došao s neba, da je on „kruh života“.

Isus i nama govori „jasno i glasno“ što bi nam bilo mudro činiti.

Isus govori o „vječnom životu“.

Bez Isusa mi smo odvojeni od Boga, a bez Boga mi ne možemo do neba.

Samo lud čovjek odbacuje blagoslovljen život u vječnosti.

Mudar čovjek takvu ponudu prihvaća raširenih ruku.

Jesmo li mi mudri? Ili smo ludi?

Ako je suditi po našoj poniznosti ili možda još bolje po našoj prepotenciji, dakle po stanju u kojem se nalazimo, onda nama „fali poneka daska u glavi“.

Jasan je i jedan Voltaire: „Dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziva mudraca. Čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala.“

Ako kažem kako smo „ludi i bez pameti“ ispasti će da sve znam, a onda je jasno da ni kod mene mudrosti nema (ionako sam osijedio mlad), a ukoliko mudro šutim možda ću se nekome i prodati za mudraca.

Zato ne šutim ali odgovor prepuštam vama.

I pišem kratko, jer i ovo je „mudrome dosta“.

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)