Leon Franković: Izbori za predsjednika HDZ-a

Umjesto demokracije – jedan kandidat i aklamacija!

Glasilâ karteloidnih medijskih monopolista (je li itko ikada u Hrvatskoj čuo da bez pluralizma medija nema njihove slobode ali ni demokratske države i društva?)  EPH (upravo je promijenio naziv, ali ćud ….. ?), Styria i Grupa Novi list koordinirano i sinkronizirano provode agresivnu kampanju „pranja mozgova“, kojoj je cilj da se članovima HDZ-a nametnu izbori (koji nisu reizbor!) bez izbora tj. lažni izbori sa samo jednim relevantnim i k tome svekoliko favoriziranim  kandidatom protivno političkoj volji te sustavu društvenih i kulturnih vrijednosti velike većine članova stranke

Tako o svom zajedničkom (kao da je kandidat Socijalističkog  saveza radnog naroda Jugoslavije) te iz posve providnih razloga protežiranom „projektu“ Andreju Plenkoviću pišu da je „uljuđen, uglađen, mlad, moderan, obrazovan, govori tri strana jezika, znanstvenik-magistar međunarodnog prava, marljiv,  iskusan i uspješan diplomat i političar“. Implicitno to znači da su do sada u hrvatskoj politici bili sve sami kromanjonci, koje će sada zamijeniti svileni i namirisani igrač prozirnih perli i rodonačelnik političke korektnosti. Očito im to nije važno pa uopće ne spominju kako govori hrvatski jezik, a i kakav je znanstveni? Naime, znanstvenici rezultate svojih istraživanja prezentiraju javnosti člancima u časopisima, i oni su pokazatelj i mjerilo njihove znanstvene produktivnosti. Ti su pak podatci prikazani i u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji – HZB (www.bib.irb.rh). No, u Upisniku znanstvenika Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH kao i u HZB nema podataka o „Andreju Plenkoviću“? Što znači da medijski (i big brotherski) favorit Andrej Plenković suprotno navedenoj tvrdnji nije znanstvenik. I ne samo to, nego znači i da A. Plenković nikada u indeksiranim časopisima nije objavio i jedan jedini stručni ili znanstveni članak! Čak ni iz svog magistarskog rada što odmah budi sumnju u njegovu kvalitetu i ukazuje na mogućnost da se možda velikim dijelom radi o kompilaciji, zbog čega se iz magistarskog rada i nije mogao izvesti članak. Štoviše, moguće je da se možda radi i o plagijatu (od lat. plagere=oteti), jer što je uopće moglo i biti autorsko i originalno u magistarskom radu iz 2002.g. s naslovom „Subjektivitet EU i razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike“,  tako da je A. Plenković ne samo lažni znanstvenik nego i suspektni plagijator! O njegovu diplomatskom iskustvu i vanjskopolitičkim stajalištima moglo se sve bitno  saznati u posebnoj HTV-ovoj  emisiji „Izlazak Velike Britanije iz EU“ koja je emitirana 25. svibnja 2016.g. Iz odgovora na pitanje voditelja: „Treba li se Hrvatska približiti državama Višegradske skupine ili središnjoj administraciji EU i Europskoj komisiji?“. Prema administrativno-birokratskom metajeziku, rasplinutom i okolišavom da bi mu na njemu mogli pozavidjeti i poludementni,  moglo se shvatiti da govori tipični i konfekcijski eurobirokrat, programirani automat za pravljenje birokratske magle. A. Plenković smatra da su Višegradska skupina i suverene nacionalne države opasnost za koheziju Europske unije, što implicitno znači da je takva opasnost i vanjskopolitička strategija predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović poznata pod nazivom Jadransko-baltičko-crnomorska inicijativa i tješnja suradnja Republike Hrvatske s državama Višegradske skupine! Protivno je to i dobro poznatim stajalištima prvog predsjednika RH akademika Franje Tuđmana: „Europska politika može biti svrhovita samo ako dovede do ostvarenja europske zajednice kao saveza država samostalnih europskih naroda koji bi zadržali svoju punu nacionalnu samobitnost, pravo na nezavisan unutarnji društveno-politički

razvitak i na suverenost u međunarodnom životu“. No, što je o sličnoj temi mislio Stjepan Radić još davne 1918. godine? U političkoj kulturi hrvatskoga naroda vrlo značajno mjesto imaju politološki i ustavnopravni pojmovi ujedinjenje, centralistička država, nadsuverenitet i hegemonija s jedne strane; te udruživanje, savezna država, suverenitet, ravnopravnost i pravo na samoopredjeljenje  s druge strane. U kolektivnoj je svijesti i pamćenju gotovo i kao psihosocijalna trauma trajno ostalo upozorenje Stjepana Radića izrečeno na znamenitoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenog 1918.g., da se Hrvati ne smiju ujediniti u centralističku i hegemonističku državu i time izgubiti suverenitet i ravnopravnost, nego da se moraju udružiti u saveznu državu u kojoj će zadržati svoj suverenitet i ravnopravnost. Unatoč tome što je od toga prošlo gotovo 100-tinu godina, politička dvojba centralistička država-konfederalna država još uvijek je aktualna sada i na primjeru Europske unije i njemačko-francuskog dokumenta „Jaka Europa u svijetu neizvjesnosti“. Potpuno je jasno iz sadržaja tog Dokumenta ma koliko da je pun praznih fraza, floskula i demagogije da se to prikrije; da se pridjev „jaka“ primarno odnosi na unutarnji političko-administrativni ustroj Europske unije i da znači svojevrsno tutorstvo (semantički bi to bilo primjerenije nazvati – hegemonija) velikih, starijih i bogatih sinova; nad malim, mlađim i siromašnim pastorcima! Dakle, i opet se A. Plenković kao eurokrat, „bijeli ovratnik“ i apologetikom naddržavi, stubokom razlikuje od kolektivne hrvatske političke svijesti, politološke i ustavnopravne tradicije, Stjepana Radića, Augusta Cesarca, Andrije Hebranga st., Franje Tuđmana i Ustava Republike Hrvatske! Jednoumno činovnički i tehnokratski (možda i karijeristički?) usmjeren i limitiran, A. Plenković ne može ili ne želi shvatiti da je temeljni uvjet da Europska unija može ne samo napredovati nego i uopće opstati, da se ustroji kao konfederacija nacionalnih država koje povezuju zajednička politička, gospodarska, sigurnosna i kulturološka strategija i vizija; ali i humanističkim obrazovanjem insuficijentnim eurobirokratima toliko mrski – zajednički kršćanski korijeni. Naprotiv, ishod referenduma o Brexitu A. Plenković shvaća i interpretira kao odluku neobrazovanih, primitivnih, siromašnih, neuspješnih, tradicijom zarobljenih, starih i ruralnih birača; koji za razliku od „namirisanih, mladih i  uspješnih intelektualaca, štoviše sve po redu kandidat do kandidata za Nobelovu nagradu, moralnih i humanističkih uzora i veličina, te poliglota kojima zapinje materinski jezik“ u Europskoj komisiji i Europskom parlamentu; ne mogu shvatiti da je pravi i jedini put za opstanak Europske unije njezin preustroj u naddržavu članica ograničenog suvereniteta (smrdljivi starci što vonjate sentimentima, humanističkim obrazovanjem i osjećajima, iskustvom respublike i dahom skore smrti, podsjeća li vas to na jedno ime – Leonid Brežnjev i doktrina ograničenog suvereniteta?). I tom će naddržavom upravljati (vedriti i oblačiti?) eurobirokrati  i tehnokrati upitna legitimiteta (na izborima za Europarlament u svibnju 2014.g. u RH  glasovalo je svega 25,25 posto od ukupnog broja birača i što je tek samo „bijedna“ jedna četvrtina, pa odakle im ikakvo pravo da odlučuju o cijelom tom narodu!?) i još upitnije demokratske političke kulture, humanističkog obrazovanja i uljudbe, socijalne osjetljivosti i solidarnosti, empatije, etike, morala i humanosti!

        Nema legitimiteta bez više kandidata   

Nakon što je Andrej Plenković objavio da će se na izvanrednim izborima kandidirati za predsjednika HDZ-a krenula je u medijima lavina programiranih i dirigiranih izljeva potpore i ljubavi budućem vođi,  koje svojom psihološko-propagandnom argumentacijom i manipulacijom, patetikom i neukusom do degutantnosti i socrealističkog kiča; neodoljivo podsjećaju na dobro poznate „spontane“ izljeve (i proljeve) vječne  odanosti i podrške „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ te i danas u nekim glavama neumrlom dragom i voljenom vođi i idolu – Josipu Brozu Titu. Pod svaku cijenu i svim sredstvima trebalo je uvjeriti javnost i članove HDZ-a da je „Lepi Cane“ novi Mesija i da samo i jedino on tj. Andrej Plenković može spasiti HDZ i Hrvatsku! Kakvi izvanredni  izbori s više kandidata, kakvi bakrači, sve je to gubljenje vremena pred izvanredne parlamentarne izbore i destabilizacija (inače „stabilnog“!) HDZ-a, kao da redoviti izbori za predsjednika stranke 2012.g. nisu bili s četiri kandidata. I kao da izabrani može imati demokratski legitimitet ako na izborima nije bilo više kandidata!

No, u medijskoj eskapadi panegirika i općoj divinizaciji lika i djela budućeg velikog vođe i „ljubičice bijele“, može se, na sreću, pročitati i poneko nedivinizatorsko i kritičko mišljenje (kako li su samo promakli cenzorima?). Pa tako Ivan Zvonimir Čičak predsjednik HHO, iznosi kronologiju svog prijateljstva s A. Plenkovićem kome je HHO 2014.g. dodijelio nagradu „Miko Tripalo“ za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava. I. Z. Čičak u jednoj je TV emisiji kritizirao HDZ-ove europarlamentarce zbog pisma upućenog HDZ-ovim saborskim zastupnicima uoči glasovanja o povjerenju premijeru Timu  Oreskovichu, i tvrdio da su time „napali svoju stranku i zabili joj nož u leđa“. Nakon toga nazvao ga je A. Plenković i pitao zašto ga napada kad su prijatelji? I. Z. Čičak mu je odgovorio da nije propitivao njihovo prijateljstvo nego Plenkovićeve javne političke poteze, na što mu je A. Plenković uzvratio da za njega tj. I. Z. Čička nema više vremena i da se nemaju što dalje nalaziti. Na temelju tog događaja i prepričanog dijaloga Ivan Zvonimir Čičak je zaključio: „Kad netko tako reagira, znači da je nedemokrat, da je netolerantan, da je autoritarna osoba te da je vrlo opasna osoba“.

Dopisnici pak više hrvatskih medija iz Bruxellesa imaju slično iskustvo u profesionalnoj komunikaciji s Andrejom Plenkovićem. Čim bi u člancima ili izvješćima prvi put iznijeli stajalište koje je  bilo  imalo kritički intonirano  prema njegovu radu prekidao bi komunikaciju s njima, unatoč tome što oni nisu napravili ništa drugo doli profesionalno i odgovorno obavljali svoj posao! Pred Opći sabor HDZ-a koji je održan 28. svibnja 2016.g. , A. Plenković predbacivao je novinarima što ga pitaju namjerava li se kandidirati za mjesto predsjednika stranke, jer to tada nije odgovaralo njegovoj strategiji da se ne kandidira. U skladu s prethodno navedenim primjerima autoritarnosti i nedostatka demokratske kulture jest i egocentričan te častohlepan interpersonalni pristup, pa je tako nastup na panel-raspravama uvjetovao time da ga moderatori ne smiju nazivati europarlamentarcem, nego titulom potpredsjednika Odbora za vanjsku  politiku Europskog parlamenta. Jedan pak idolopoklonik i  panegiričar „inplenka“ piše u dnevniku Komsomolskaya Pravda (urednik me upozorava da to nije objavljeno u tom listu, nego u po uređivačkoj koncepciji sličnom dnevniku ali koji izlazi u Zagrebu) sljedeće: „Ovaj put za HDZ nije presudno da izaberu najdražeg šefa koji bolje objedinjuje stavove većine članstva, već najpopularnijeg prema vani, i to koji već na temelju izgrađene percepcije kao frontmen privlači najveću pozornost i kod birača i kod koalicijskih partnera, koji uživa šire povjerenje kao potencijalni premijer te koji je bolja konkurencija političkim protivnicima. U tom smislu, koliko god M. B. govorio da im neće drugi, mediji i političari, odrediti šefa stranke, ipak HDZ ne može o tome odlučivati izvan vremena i prostora. Štoviše, više nego ikada trebaju se voditi izvanstranačkim faktorima“. (Odgovaram uredniku da ne mogu vjerovati da nešto tako i toliko ponižavajuće i destruktivno za demokratsko društvo i državu, do paroksizma agitpropovsko kao da je to pisao sâm Mihail Suslov; može biti objavljeno 2016.g.  u formalno ipak demokratskoj državi, te da i dalje držim da je to objavljeno u spomenutom moskovskom dnevniku ali u nekom starom godištu!).

  Demokratska procedura i  „ tajming“ nisu važni

U mnogobrojnim intervjuima kojih su ovih dana (pre)pune novine u Hrvatskoj (jesu li to i hrvatske novine?), novinar je A. Plenkoviću postavio i pitanje o izjavama potpore i poziva da se  kandidira kao jedini kandidat koje su objavile pojedine gradske i županijske organizacije  HDZ-a i prije nego su objavljene službene kandidature, pa je stoga Predsjedništvo HDZ-a reagiralo s preporukom da se s tim izjavama potpore kandidaturi prije i izvan „tajminga“ službene izborne procedure prestane. Nije rečeno i ono što je svakom čovjeku zdrava razuma  i cijeloj demokratskoj  javnosti potpuno jasno, da je to besramna,  vulgarna i agresivna izborna propaganda i manipulacija s one strane dobrog ukusa i demokratskih standarda (ima li to veze s tim što je otac Andreja Plenkovića profesor i komunikologije?), kojoj je cilj da se javnost i članovi HDZ-a izmanipuliraju i stave pred gotov čin da nema drugog i boljeg kandidata za predsjednika HDZ-a osim – Andreja Plenkovića! Odgovor je A.  Plenkovića bio po toj istoj propagandističko-demagoškoj recepturi: „Vodim se načelom da u politici trebaju djelovati slobodnomisleći ljudi. Svatko ima pravo izraziti svoj stav kada se i kako želi opredijeliti. Ne vidim razlog da se Predsjedništvo opterećuje stavovima naših članova i organizacija, ne sjećam se da je takva praksa prije bila problem“. Ma možeš misliti, demokrat i „slobodnomisleći“ čovjek Andrej Plenković iz tatina (i još kojeg?) laboratorija komunikološkog i psihološko-propagandnog rata! Pa nije Predsjedništvo HDZ-a reklo da „slobodnomisleći“ ljudi nemaju pravo izraziti svoje stajalište i opredjeljenje, nego da za to postoji službena izborna procedura i vrijeme, a sve ostalo je čista manipulacija i „pranje mozgova“. Od kada je to Europska pučka stranka pala na tako niske političke, etičke i uljudbene grane da to gotovo sliči na političku prostituciju; te potpala pod utjecaj balkanskih politikanata i manipulanata pa provodi medijsko i političko nasilje nad većinom članova HDZ-a i protiv njihove političke volje i identiteta nameće im predsjednika stranke?! Nije li po tome logično i očekivano da je akronim Europske pučke stranke – EPP, ne samo morfološki nego i značenjem ekvivalentan hrvatskom promidžbenom akronimu EPP – ekonomske poruke i propaganda?

 Marljiv i uspješan, u čemu?

U EPP-u o Andreju Plenkoviću je i epitet o njegovoj uspješnosti, pa da vidimo gdje je to, kada, kako i u čemu on bio toliko uspješan? Na izborima za predsjednika RH 2000.g. bio je voditelj izbornog stožera Mate Granića, pa je  dijabolični bivši ministar vanjskih poslova ispao već u prvom izbornom krugu! Jadranka Kosor na portalu Večernjeg lista 27. lipnja 2016.g.  kaže da je A. Plenković bio blizak Mati Graniću čija se izborna kampanja temeljila na distanciranju od HDZ-a i Tuđmanove politike, a tu i takvu kampanju koncipirao je i vodio upravo Andrej Plenković! Na parlamentarnim izborima 2011.g. kao kandidat na HDZ-ov izbornoj listi aktivno je i neposredno sudjelovao u izbornoj kampanji, a HDZ je izbore izgubio i preselio se u opozicijske klupe. Na redovitim pak  izborima za predsjednika odnosno potpredsjednika HDZ-a u svibnju 2012.g. bio je kandidat zajedno s Jadrankom Kosor, no i opet je „uspio“ doživjeti poraz jer su ispali pogađate li već u prvom izbornom krugu. T. Karamarko i A. Sanader, M. Kujundžić i D. Prgomet te D. Milinović i I. D. Milošević bili su im očito prejaki politički suparnici.

Na izborima za Europski parlament u travnju 2013.g. Andrej Plenković bio je drugi na izbornoj listi HDZ-a i koalicijskih partnera, a Ruža Tomašić je bila na šestom mjestu na toj istoj list. No unatoč toj nepovoljnoj okolnosti što je bila na predzadnjem mjestu na listi, R. Tomašić dobila je 64.758 (26,58 %) ili 27.212 glasova više od A. Plenkovića koji je dobio 37.546 (15,41 %) glasova! U svibnju 2014.g. održani su redoviti izbori za Europski parlament na kojima je A. Plenković bio nositelj izborne liste HDZ-ove koalicije stranaka, a R. Tomašić je bila peta na izbornoj listi. Rezultati su glasovanja pokazali da je R. Tomašić dobila 100.324 (28 %) glasova, a A. Plenković 68.599 (18,6 %) glasova. Što znači da je Ruža Tomašić i unatoč tome što je A. Plenković bio nositelj izborne liste a ona tek peta te da i nije članica HDZ-a, dobila velikih čak 31.725 glasova više od njega. Dakle, iz prethodnog je i više nego očito i jasno da Andrej Plenković na regularnim izborima teško pobijediti može, osim upakiran kao „projekt“ financijsko-oligarhijskih  „centara moći“  i uz pomoć tatine „komunikološke“ škole ma što to značilo!

No u nečemu je vrlo uspješan a to je trgovina utjecajem,  da se ne kaže kadrovska korupcija. Naime, nije samo društveno, kulturološki i estetski  zanimljivo; nego je i politički, psihološki te poglavito etički znakovito koga je sve Andrej Plenković kao europarlamentarac (pardon, potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku EU parlamenta!) zaposlio u svom Uredu kao lokalne asistente. Nikoga drugog doli Karla Resslera, posinka Vladimira Šeksa kodnog imena Sova, koji sustavno i  svim sredstvima javno i tajno, legalno i nelegalno, etično i neetično, izravno i neizravno ne pitajući za mišljenje te čast, dostojanstvo i samopoštovanje velike većine članova HDZ-a; nastoji za predsjednika HDZ-a svim sredstvima nametnuti upravo njega – Andreja Plenkovića! Je li se tako i toliko zauzimao za Domagoja, Aleksandru, ….. ,  ili nije pa se oni poodavno ne odazivaju na pozive jer su davno, a prerano (čijom odgovornošću i krivnjom) zauvijek otišli?

U Uredu je zaposlen i Marko Milić, sin jugoslovenskog novinara Gorana Milića koji je od listopada 1990. do 11. svibnja (!) 1992.g. bio glavni urednik i voditelj Jugoslovenske televizije – YUTEL, koja je u vremenu dok su tzv. JNA i paravojne jedinice vodile oružanu agresiju odnosno rat protiv hrvatskog i ostalih nesrpskih naroda te ubijali i civilno stanovništvo, propagirala i podupirala očuvanje jedinstva i opstanka tadašnje države SFR Jugoslavije! U Uredu je u istom statusu lokalnog asistenta zaposlen i još jedan Marko, ali koji nije i sin Gorana Milića. On je pak sin svoga imenjaka i oca Marka Smetiška, predsjednika Uprave EPH (pardon – HANZA-a). Ništa manje nije intrigantan i znakovit političko-tajkunski background akreditirane asistentice Ivane Mišetić, koja je kćerka Ivana Mišetića bivšeg (neuspješnog) direktora Croatia airlansa i sadašnjeg generalnog tajnika Atlantic grupe kojoj je vlasnik  tajkun koji ima samo srednjoškolsko obrazovanje  Emil Tedeschi. Nastavno na prethodno, jedini je logičan zaključak da Andrej Plenković doista ne bi imao kadrovskih problema kada bi sastavljao neku buduću Vladu RH, jer bi je mogao formirati već i od sinova i kćeri zaposlenih u Uredu te njihovih očeva i poočima!

      Kandidat upitna ideološkog i političkog identiteta  

Andrej Plenković je očigledno kandidat bez profiliranijeg ideološkog, političkog i kulturnog identiteta narodnjačke i stranke desnog političkog centra (o demokršćanstvu da i ne govorimo) kao što je to Hrvatska demokratska zajednica, a što se vrlo zorno i utemeljeno može vidjeti te i shvatiti već i iz  dijela njegova životopisa: „HDZ-u sam pristupio 2011.g. čija temeljna načela i vrijednosti dijelim te čiji program i statut podržavam“.  Dakle, čisti formalizam da formalnije i općenitije ne može biti, bez jasnije te imalo određenije  (decidiranosti nema niti u tragovima) ideološke, političke i emocionalne identifikacije i opredijeljenosti;  kao da je na to i takvo izjašnjavanje i identifikaciju bio primoran i prisiljen, a ne čvrstim osobnim uvjerenjem i slobodnom voljom motiviran i definiran! Osnovano se može pretpostaviti da to i takvo „fluidno“ izjašnjavanje nije slučajno i bez predumišljaja, nego s nakanom i ciljem da se zadrži određena distanca koja će u budućnosti ako to bude potrebno i oportuno u  nekim novim hipotetičkim političkim, ideološkim i društvenim uvjetima, situacijama i konstelacijama; omogućiti prilagođavanje i reinterpretaciju iznesenih stajališta i vrijednosnih sudova! O patriotizmu kao emocionalnoj i političkoj kategoriji nema ni govora odnosno niti spomena, a ako ga je uopće ikada i bilo pa makar i samo u natruhama očigledno je učinkovito dekontaminiran u briselskim sterilizatorima.

Kao navodna prednost Andreja Plenkovića i dobrobit koju će on ako bude predsjednik i nositelj izborne liste HDZ-a donijeti na predstojećim parlamentarnim izborima u rujnu 2016.g., navodi se njegov potencijal da može privući i dio neopredijeljenih birača kao i onih birača u desnom političkom centru koji zaziru od nešto radikalnijih desnih ideja, što samo za sebe i po sebi i može biti točno. No, treba sve  to  staviti i u odgovarajući politički, društveni, psihološki, emocionalni i moralni kontekst; u kojem će se tek moći provjeriti vjerodostojnost te i takve (hipo)teze. HDZ-ovi stranački birokrati, uhljebljenici u državnoj i javnoj upravi kao i vijećnici  i zastupnici na svim razinama počevši od općina pa sve do Hrvatskog sabora, motivirani su primarno potrebom da zadrže svoju položaj i egzistencijalni status ili barem neku „sinekuricu“, pa im je stoga glavno da se prilagode novom predsjedniku stranke ma tko god to bio i ma kakav bio te zadrže svoju poziciju. Zbog toga njihov odnos i vrijednosni sud  prema Andreju Plenkoviću kao kandidatu za predsjednika HDZ-a i budućem nositelju stranačke liste na izborima, ne može biti te i nije reprezentativan za „obične“ članove HDZ-a kao i veliku većinu  njegovih tradicionalnih i vjernih birača Naime, nisu oni  toliko zaslijepljeni i „omamljeni“ agresivnim propagandnim medijskim ratom i kampanjom; a da ne vide, ne osjećaju i ne znaju da je Andrej Plenković osoba bez HDZ-ova ideološkog i političkog kao i uopće tradicionalnog nacionalnog i kulturnog identiteta tako da bi se gotovo moglo reći „strano tijelo“; eurobirokrat, ateist ili u boljoj inačici hinjeni agnostik (poput Ive Josipovića) te kozmopolit, globalist i antisuverenist odnosno zagovornik EU kao nadnacionaln države, kojeg su protivno političkoj volji, osjećajima, sustavu vrijednosti i „ukusu“ velike većine članova te i tradicionalnih i vjernih HDZ-ovih birača; izravno, otvoreno i brutalno kao eksponenta svojih interesa i namjesnika u HDZ-u nametnuli financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička mreža najprije prevratom u HDZ-u odnosno  nedemokratskim  i upitne legalnosti  postupcima i sredstvima iznuđenom ostavkom Tomislava Karamarka, a potom kadrovskim manipulacijama i ucjenama te pravim medijskim psihološko-propagandnim ratom kojeg su planirali i vodili isti oni koji su do prije mjesec dana demonizirali  te rušili HDZ i antidemokratskim i nelegalnim metodama i sredstvima, pa su odjednom „preko noći“ postali osjetljivi i zainteresirani za dobro i dobrobit HDZ-a te mu po svom izboru, potrebama i interesima nametnuli kandidata za predsjednika!

Pri tome su veliku većinu  njegovih članova te tradicionalnih i vjernih birača podcijenili, ponizili, uvrijedili  i istraumatizirali smatrajući ih i odnoseći se prema njima kao lutkama na koncu, pijunima i poslušnicima koji nemaju ikakva političkog znanja, iskustva, časti, dostojanstva, ponosa, samopoštovanja, moralnog integriteta pa i samog zdravog razuma; a da bi to mogli prozreti i shvatiti! Zbog prethodno navedenih činjenica, ma koliko god glasova neopredijeljenih birača i onih „umjerenih“ s desnog političkog centra na parlamentarnim izborima HDZ-u Andrej Plenković donio,  potpuno je sigurno da će ih neusporedivo veći broj izgubiti jer velika većina „običnih“ članova HDZ-a te i njegovih tradicionalnih i vjernih birača ne će pod cijenu simboličnog političkog, kulturnog i moralnog „samoubojstva“ glasovati za izbornu listu kojoj će nositelj biti – Andrej Plenković!

Pa nisu „ognjištari“ toliko neuki, glupi i sugestibilni kako to misle i drže naručitelji, financijeri, kreatori i provoditelji javnog i tajnog  političkog i psihološko-propagandnog rata iz „centara moći“ protiv narodnog, nacionalnog, socijalnog i demokršćanskog HDZ-a, pa da će prihvatiti njihovu „narudžbu“ te bespogovorno ispuniti njihove želje i nakane te progutati „ješku“ odnosno trojanskog konja kojeg su im podmetnuli Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Zoran Milanović, „Ostoja Ranković“, Dragan Lozančić; Ivica Todorić, Branko Roglić, Ante Vlahović, Goran Štrok, Hrvatska udruga poslodavac; Marijan Hanžeković, Marko Smetiško, Krešimir Ćosić, Damir Boras; Ivan Tolj, Davor Ivanković, Branimir Pofuk; Neven Klarin, Albert Faggian; Saša Leković, HND, HTV, HINA, Fakultet političkih znanosti; te cjelokupna financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica koji kao da su faktični gospodari i  vladari Hrvatskom!!!

Neinstitucionalno nametanje „dogovorne demokracije“

Financijska i tajkunska oligarhija proistekla najvećim dijelom iz  jugoslavenskih komunističkih struktura i tajnih službi te etablirana u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji, danas prema svojim potrebama, interesima i ciljevima (koji su imanentno i konstantno antisocijalni i antinarodni) kontrolira i usmjerava sve bitne gospodarske, ekonomske, financijske, pravosudne, društvene, kulturne a djelomično i političke procese i trendove u Republici Hrvatskoj. No za sigurnu opstojnost te i daljnju svekoliku ekspanziju potreban im je i izravniji  te kontinuiran utjecaj na monetarnu i fiskalnu politiku, kao i na unutarnju te i vanjsku politiku jer dio poslova obavljaju i u inozemstvu. Ukratko rečeno, moraju stalno imati i utjecaj na vladu i vlast, što znači da kontinuirano moraju pratiti i nadzirati političke i izborne procese te provoditi legalne ali i nelegalne te i antidemokratske aktivnosti da na vrijeme percipiraju te i spriječe dolazak na vlast političke opcije koja ne bi prihvaćala i podupirala ili barem tolerirala njihove interese, ma kako i koliko oni bili u koliziji s potrebama i interesima hrvatskog društva i države.

Dakle, oni su „država“ u državi, a u mnogim segmentima državne i javne uprave i vlasti su čak jači i moćniji od  te iste države! U političkim procesima i odnosima najviše bi im odgovaralo da se na vlasti ciklično izmjenjuju dvije ali njima i njihovim interesima pogodojuće i podobne političke opcije, odnosno da to bude hinjeni i fiktivni tj. suvremena inačica Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske,  a ne stvarni sustav pluralne odnosno višestranačke parlamentarne demokracije. A ako pak to ne mogu provesti, onda će čega smo svjedoci posljednjih mjeseci, nastojati nametnuti pacificirano i u „drveno željezo“ pretvoreno višestranačje odnosno njegovu grotesku u vidu tzv. velike koalicije, koja izvan ratnog stanja i iznimno velike, teške i demokratski putem neprevladive  državne krize; doslovno nema ama baš ikakvog demokratskog uporišta i opravdanja. Prednjačili su u tome javno mnogobrojnim istupima u medijima javnog (dez)informiranja ali još i više zakulisnim aktivnostima inherentno antidemokratske provenijencije; bivši predsjednici vlade Nikica Valentić i Franjo Gregurić te uporno provocirali, poticali i nametali tzv. veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a. A to je izričito i izrazito antidemokratska politička opcija poglavito u državi nekonsolidirane demokracije, jer inhibira demokratske procese te suspendira politički pluralizam i višestranačku demokraciju a što znači i sâm Ustav Republike Hrvatske!

Sjetimo se i „Otvorenog pisma prvom potpredsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku“ od 7. lipnja 2016.g. omnipotentnog stavotvoritelja dr. Slavena Letice, a koje se u kontekstu kasnijih političkih i društvenih tijekova i procesa, personalnog sastava i rada Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i nekih drugih događanja; može analizirati te  interpretirati i u nešto malo drukčijem neizravnom i kolateralnom značenju i nakani.  A sve to pak zajedno odnosno sintetski kao usklađeni i sinkronizirani subverzivni atak na višestranačku demokraciju i zdrav razum, te političku čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda. Očigledno, u cilju (p)održavanja političkog, gospodarskog i ekonomskog status quoa, koji će omogućiti da financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica  mogu i dalje provoditi i promicati svoje interese usprkos tome što su oni i antisocijalni i antinarodni.

Kada se pak ne može nametnuti formalna velika koalicija stranaka, u strategiji antidemokratskog ovladavanja političkim procesima u državi postoji i opcija stvaranja neformalne velike koalicije. U tu svrhu u političku stranku u kojoj financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica  do sada nije imali odgovarajući i željeni politički utjecaj a u aktualnom i konkretnom primjeru je to HDZ, treba svim pa i nelegalnim te  nedemokratskim sredstvima i postupcima nametnuti ideološki, politički, društveno, kulturalno i etički kompatibilnog eksponenta svojih interesa; a to je ovdje i sada konkretno – Andrej Plenković. A sama pak realizacije tog i takvog političkog cilja  je stvar izbornog inženjeringa nametanjem samo jednog kandidata, izborne „tehnike“,  „usmjerenog“ brojanja glasova na izbornom saboru, (dragutina dimitrijevića Crne ruke)-APIS-a te sličnih  antidemokratskih i nelegalnih metoda i postupaka.

U svom mandatu predsjednika Vlade RH Zoran Milanović je pokazao i dokazao da percipira, akceptira, štiti i promiče svekolike interese financijske i tajkunske oligarhije (spomenimo se samo prodaje Kupara ruskom investitoru, Kotromanovićevih kontakata s ruskim investitorima,  pogodovanja uvozničkom lobiju, „Lex Perković“ i tome slično), pa bi izborom njegova ideološkog, političkog i kulturološkog klona Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a bila uklonjena i posljednja zapreka  da financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica potpuno ovladaju političkim i ostalim procesima u Republici Hrvatskoj!

Velika koalicija može biti i neformalna što je scenaristima i  kreatorima „iz mraka“ još i bolje jer se zadržava privid višestranačke parlamentarne demokracije, a stvarno se ona suspendira pa i „eutanizira“. Kako je pak politički poredak višestranačke parlamentarne demokracije u Republici Hrvatskoj ustavna kategorija, time bi neformalno ali realno bio izvršen i svojevrsni „mini politički državni udar“ jer kada među glavnim političkim strankama postoji samo deklarativni ali ne i stvarni demokratski ideološki i politički antagonizam te istinsko izborno nadmetanje, višestranački sustav  se pretvara u fikciju, privid, igrokaz za naivne i farsu; odnosno u  „dogovornu demokraciju“! A upravo će taj surogat demokracije odnosno „dogovorna demokracija“ omogućiti financijskoj i tajkunskoj oligarhiji i njezinoj klijentelističkoj hobotnici  da u potpunosti ovladaju  političkim, gospodarskim, ekonomskim, financijskim, pravosudnim, društvenim, informativnim i kulturnim procesima te javnim životom u Republici Hrvatskoj, u nešto slobodnijoj interpretaciji i prispodobi gotovo nešto kao u dobro poznatoj Orwelovoj distopiji „1984.“.

No, ne bi im to bio i prvi svojevrsni „mini državni udar“, jer su jedan i to ekonomski već izvršili počevši Zakonom o društvenom kapitalu Ante Markovića donesenom još  početkom 1990.g. u SFR Jugoslaviji (!) kao stvarnom početku i pravnom temelju kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji u novostvorenoj Republici Hrvatskoji, kojom su veliku većinu građana trajno osiromašili, državu deindustrijalizirali  te gospodarstvo i financijski sektor onesposobili za produktivan, socijalno osjetljiv i pravedan te ekološki održiv razvitak!  No, očito im nisu  dovoljni ekonomska, gospodarska i financijska moć, nego hoće i posvemašnju političku moć a to znači i državu kao svoje neformalno vlasništvo odnosno servis i instrument za realizaciju svojih od naroda i društva otuđenih te divergentnih interesa i ciljeva.

Gotovo da se može zaključiti da su hrvatski narod, društvo i država;  dijelom simbolično a dijelom stvarno zarobljenici interesa financijske i tajkunske oligarhije i njezine klijentelističke hobotnice. Što, sve i koga izravno  i neizravno, idejno i tvarno, javno i tajno, legalno i nelegalno ne kontroliraju? Na što sve i koga izravno i neizravno, idejno i tvarno, javno i tajno, legalno i nelegalno ne utječu? Može li se itko zaposliti, napredovati i javno afirmirati; tko govori, piše i društveno djeluje protivno njihovim antisocijalnim i antinarodnim probicima i interesima? Može li se zaposliti dijete onoga tko govori, piše i društveno djeluje protivno njihovim antisocijalnim i antinarodnim interesima? Tko nije „umrežen“ taj je izvan svake mogućnosti sudjelovanja u društvenim i ekonomskim tijekovima i procesima, te apsolutno isključen od ikakvih izgleda i mogućnosti društvene promocije i afirmacije. Njihova trgovina i korupcija utjecajem je bezgranična, bezvremenska i beskonačna; razorna, fatalna i ubojstvena za hrvatski narod, društvo i državu!

Demokratski  izabrana i legitimna predstavnička i izvršna vlast u Republici Hrvatskoj, može se steći dojam kao da je dijelom podređena, podčinjena i uzurpirana interesima financijske i tajkunske oligarhije i njezine klijentelističke hobotnice!  Financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica imaju i inozemne trgovačke, financijske i druge poslove i interese, a što korespondira u raznim relacijama i s državnom vanjskom politikom. Posebno su (uz tzv. „region“) zainteresirani i motivirani za trgovačke, financijske, nekretninske, energetske i druge poslove i odnose s Ruskom Federacijom; a koji su svi redom u koliziji s aktualnim, tradicionalnim i trajnim geopolitičkim, geostrateškim, sigurnosnim, gospodarskim, ekonomskim, kulturnim  te inim potrebama i interesima Republike Hrvatske kao članice Europske unije i NATO pakta, te zemlje i naroda zapadnog uljudbenog i civilizacijskog kruga! Ta nije Hrvatsku u godinama ratne agresije i okupacije dijela državnog teritorija na bilo koji način izravno ili neizravno podupirala i pomagala Rusija, nego su to bile Sjedinjene Američke Države na razne i poglavito neizravne načine te osobito u obrambenoj i osloboditeljskoj akciji Oluja bez koje zasigurno suvremene hrvatske države ne bi bilo. Logično, tu je evidentna i potpora SAD-a ulasku Republike Hrvatske u NATO pakt i Europsku uniju, pa neizravno čak i hrvatskom otporu slovenskim teritorijalnim presizanjima u Savudrijskoj vali. Gospodarski, financijski i ekonomski interesi financijske i tajkunske oligarhije i njezine klijentelističke hobotnice u posvemašnjoj su i trajnoj idejnoj i tvarnoj opreci s gospodarskim, socijalnim i kulturnim interesima hrvatskoga naroda, ali ne samo to, nego su i apsolutno  i trajno  suprotstavljeni svekolikim interesima i potrebama te međunarodnopravnim i političkim obvezama Republike Hrvatske kao države članice Europske unije i NATO pakta!!!  Zbog toga je i više nego legitimno te patriotski obvezujuće javno postaviti pitanje: do  kada će hrvatski narod dopuštati te  pokorno podnositi i trpjeti da financijska i tajkunska oligarhija i njezina klijentelistička hobotnica sustavno i kontinuirano radi protiv unutarnjih i međunarodnih interesa hrvatskoga naroda, a što ujedno znači i protiv njegove nacionalne države – Republike Hrvatske?

Obitelj kao početni okvir identifikacije i socijalizacije

U demokratskim je državama standard i praksa da kandidati za obnašanje državnih i javnih funkcija prolaze formalnu i neformalnu proceduru ispitivanja njihova dotadašnjeg rada i života, koju provode odgovarajuća državna povjerenstva ili predstavnici javnosti a to su najčešće novinari i/ili aktivisti nevladinih udruga odnosno civilnog društva. U žarištu su pak interesa obično profesionalni opus, politička i društvena stajališta te sustav vrijednosti i prioriteta, podrijetlo, primarna i sekundarna obitelj, hobiji i tome slično. Poznato je općenito da je obitelj početni okvir za identifikaciju i socijalizaciju djeteta, te da u  socijalnom, etičkom i kulturnom razvitku i profiliranju mlade osobe izravno i neizravno te aktivno i pasivno ima veliki i značajan utjecaj. U prethodnom dijelu teksta moglo se neizravno  vidjeti i shvatiti da su roditelji Andreja Plenkovića imali pozitivan i plodotvoran primjer i utjecaj na njegov odgoj, školovanje, obrazovanje, zapošljavanje odnosno socijalizaciju općenito, dajući mu uvijek i svugdje odgovarajuću emotivnu, edukativnu, intelektualnu i društvenu potporu i pomoć. Majka Vjekoslava rođena  Raos kao liječnik internist-kardiolog i sveučilišna profesorica, radila je u Vojnoj (!) bolnici u Dubravi u Zagrebu. Kada je JNA napustila tu bolnicu, dala je obol u organizaciji Kliničke bolnice Dubrava, moglo se ovih dana pročitati u više medija. No tekst gotovo tog istog sadržaja mogao se svojedobno pročitati i o dr. Miri Broz, supruzi Titova sina Aleksandra-Miše Broza!

Otac Mario Plenković je sveučilišni profesor komunikologije i informatologije na Fakultetu političkih nauka/znanosti (i još nekim fakultetima) u Zagrebu, kojemu je bio i direktor u razdoblju 1988.-1992. godine. No, što je on bio te gdje je i što radio prije sveučilišne karijere, u javno se dostupnim životopisima ne može naći što ne znači i da se može i smije zanemariti. Kao što će se to moći ne samo pročitati nego i vidjeti na u članku objavljenoj fotografiji, Mario Plenković je bio i „društveno-politički radnik“, a što to znači može se djelomično saznati i shvatiti i iz te fotografije kao i iz njezine legende. Na njoj su društvenopolitički radnici većinom i komunisti te i političari snimljeni na savjetovanju o informiranju (pri tome treba akceptirati politološku i sociolingvističku činjenicu da  nominalno isti pojmovi  nemaju potpuno isti sadržaj odnosno značenje u totalitarnom i demokratskom političkom poretku i društvu!) kojeg je organizirala redakcija tjednog lista „Komunist“. Snimljena je vjerojatno negdje u prvom dijelu 1985.g. u prostoriji za sastanke u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske kolokvijalno zvanoj „Kockica“, smještenoj na Prisavlju u Zagrebu. U tu su zgradu na sastanke, idejno-teoretski rad, „kurseve“, idejnopolitičke instrukcije i slično dolazili partijski odnosno „društveno-politički radnici“ u pravilu iz hijerarhijski viših kadrovskih struktura Saveza komunista Hrvatske.

 „Crtice“ iz životopisa Maria Plenkovića koje nisu dostupne javnosti

Godine 1970./71. hrvatski komunisti i patrioti Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo vodili su socijalistički, reformski, narodni, nacionalni i humanistički pokret Hrvatsko proljeće (udbaši su ga nazivali „maspok“); a podupirali su ga Matica hrvatska, hrvatski narod i dio Srba (potomci kojih su svoj patriotizam, čast i dostojanstvo pokazali i dokazali sudjelovanjem te žrtvom i u Domovinskom ratu!). U okviru tada postojećeg političkog, državnog i društvenog uređenja; tražili su tada legalnim i standardnim  političkim pristupom i metodama malo više slobode mišljenja i govora, malo manje uhođenja i represije tajnih službi, malo više pravne države a malo manje „revolucionarnog prava“, malo manje centralizma i hegemonije te malo više federalizma i ravnopravnosti te reciprociteta u financijskim i drugim odnosima među republikama. I pod prijetnjom vojne intervencije i svekolike represije (koja je protiv Hrvatske i provedena trideset godina kasnije 1991. godine!), pučom u Karađorđevu 1. „decembra“ 1971.g. Hrvatsko proljeće je ugušeno! I počela je duuuga, bolna, teška, ponižavajuća te psihičkim i fizičkim torturama praćena hrvatska „Bartolomejska noć“. Kao vampiri  iz tame (a danas iz tajkunske oligarhijskofinancijske medijske retorte „centara moći“  kao razne jace, pusići, yosipovići, radmanobrozići, sašebamberunjići, psihopatomilanovići, beus- richemerghi, dejanojovići, kundak-jovanović-šprajc-podolnjaci i nakurnjaci, stevanovići, mažići, ikače-baničeki, orepine, oreskovichi, dalijaoreškovićletice, pubacerjani, plenkovići, ….. itd.) nečovječnosti, podaništva, koristoljublja, karijerizma i moralnog rasula; iskakali su doušnici, konfidenti, potkazivači, denuncijanti, cinkeri, društveno-politički radnici; i počeo je „lov na vještice“. Tisuće članova Saveza komunista Hrvatske, tisuće članova Matice hrvatske i ostalih građana dobili su otkaz na radnom mjestu i ostali bez izvora egzistencije, stotine ih je suđeno i osuđeno na višegodišnje i teške robije i gubitak građanskih prava zbog „kontrarevolucionarnog djelovanja“. A ta sintagma znači da su slobodno mislili i govorili te počinili „verbalni delikt“. Kršena su im temeljna ljudska i građanska prava i slobode, psihički i tjelesno su maltretirani, osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne: Marko Veselica (višekratno), Vlado Gotovac (višekratno), Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević Bakulić, Franjo Tuđman, Zvonimir Komarica, Bruno Tandara, i stotine drugih manje znanih ali ne i manje važnih i časnih! Predstavnici studentske organizacije Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, Goran Dodig, Stjepan Sučić, ivica Biočić, Ante Štambuk i desetci drugih usprkos tome što su tada bili u životnoj dobi od samo 23-24 godine, osuđeni su na stroge  zatvorske kazne i do četiri godine! Predsjednik Matice hrvatske, karlovački dječak i šahist, znameniti lingvist, bohemist, humanist, haiku-poet, građanin Praga i svijeta časni Ljudevit Jonke, bolovao je od teške maligne bolesti ante finem. No nije to bila bila ikakva moralna, emocionalna, suosjećajna, ljudska i ina inhibicija te zapreka javnom i tajnom komunističkom represivnom aparatu, da ga kao zvijer okrutno progone do posljednjeg daha njegova života!

Mario Plenković je tada društveno-politički radnik u Makarskoj (a mogao je biti i u Splitu, Zagrebu, Babinoj Gredi, Mrduši Donjoj, ……, sve je to ionako bilo isto). Moralno, politički, ideološki i društveno podoban, pouzdan, odgovoran, povjerljiv, suradljiv, budan, dinamičan, aktivan, ambiciozan, motiviran. No za „moralno-političke posrnule i nepodobne“ kadrove i ostale sudionike Hrvatskoga proljeća, dojučerašnje radne kolege, suradnike, prijatelje i poznanike; nema vremena,  razumijevanja, suosjećanja i solidarnosti. Mnogobrojni „moralno-politički nepodobni“ su odstranjeni a neki i osuđeni tako da nastaje svojevrsni kadrovski  „vakuum“ u partijskoj nomenklaturi i odgovarajućim službama, tako da je to idealna prilika za napredovanje  moralno i politički podobnih društveno-političkih radnika i suradnika. A Mario Plenković ima dvostruku podobnost i preporuku za napredovanje i karijeru, jer je i suradnik tajnog represivnog aparata kome je uobičajeno da  u svom djelovanju krši temeljna ljudska i građanska prava i slobode, a to je Služba državne sigurnosti (SDS) kolokvijalno zvana UDB-a! Pripadnost partijskoj nomenklaturi i suradnja u tajnoj  službi izvrsna su preporuka ali i uvjet za društvenu promociju i afirmaciju, te i za buduću akademsku karijeru. Naivni su pak mislili da će tim i takvim „kadrovima“ rušenje totalitarnih komunističkih režima 1989.g. zaustaviti napredovanje i karijere. No suradnici odnosno doušnici tajnih službi u pravilu su osobe bez morala, čuvstava, suosjećanja i solidarnosti, jer da takvi nisu ne bi ni mogli bez ikakva povoda i razloga drugim ljudima i njihovim obiteljima a sve radi osobne koristi stvarati tolike probleme, nevolje, boli i patnje. Potkazivači, doušnici, okrutni zlostavljači i provoditelji psihičkih i fizičkih tortura, serijski kršitelji ljudskih i građanskih prava i sloboda; kafkijanskim alegorijskim preobražajem ali obratnim smjerom – od kukca u prividnog čovjeka, postali su 1990.g. aktivisti za zaštitu i promicanje istih tih ljudskih i građanskih prava i  sloboda! I ne samo to, nego i aktivisti udruga civilnog društva, globalisti, neoliberali, tajkuni i financijska oligarhija te i njihova klijentelistička hobotnica. Pa je tako udbin gojenac Mario Plenković,  pripremio svog gojenca Andreja („princa Karađorđevića“) kao kandidata za predsjednika nacionalne, narodnjačke i  demokršćanske stranke – Hrvatske demokratske zajednice! No, nije to za čuđenje, naprotiv, to je samo logičan slijed „udbinog“ Manolić-Gregurć-Mesić-Šeks  brutalno ciničnog kadrovskog inženjeringa kada su 1990.g. za predsjednika Hrvatske  kršćanske (!) demokratske stranke instalirali  „udbina“  suradnika prof. dr. Ivana Cesara, koji je kao kadar od povjerenja bio i ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva Franje Gregurića. Poznata je izreka da se povijest ponavlja samo kao farsa, no ovdje i sada povijest se ponavlja kao ponavljanje tj. repriza!

A na portalu Slobodne Dalmacije moglo se 22. lipnja 2016.g. pročitati : „S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Andrej Plenković čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskoga proljeća, biti nekako bliži SDP-u“.

 Biblija i kiselo grožđe otaca

No protivno narodnom iskustvu jabuka ipak ne mora uvijek pasti  blizu stabla o čemu svjedoči kulturna i etička povijest čovječanstva sadržana u Bibliji, po kojoj djeci ne mogu i ne smiju trnjeti zubi jer su im očevi kiselo grožđe jeli. Stoga je logično i podudarno najboljim demokratskim običajima i standardima, da se kandidati za političke i javne dužnosti u javnom dijalogu jasno i nedvosmisleno izjasne i odrede o svim značajnim političkim, društvenim, gospodarskim, kulturnim i inim pojavama i pitanjima kako suvremenim tako i povijesnim, tako da birači unaprijed mogu znati tko je, što je i čiji je predloženi kandidat te da na temelju toga u kontekstu svojih političkih, društvenih, kulturnih, moralnih inih mjerila i prioriteta mogu s valjanim i relevantnim argumentima odgovorno i slobodno odlučivati o izboru i glasovati o konkretnom i transparentnom kandidatu, a ne o „u vreću upakiranom mačku“.

Što vrijedi kao opće pravilo i standard odnosi se logično i na pojedinca, pa bi stoga i samokandidirani te od oligarhijskih medija (dez)informiranja nametnuti kandidat za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Andrej Plenković morao izravno, jasno, jednoznačno i kratko standardnim hrvatskim jezikom a ne birokratsko-administrativnim hibridom, članovima Hrvatske demokratske zajednice ali i cijeloj javnost odgovoriti na sljedeća pitanja:

-Jeste li za Europsku uniju ustrojenu kao konfederaciju nacionalnih država, ili kao nadnacionalne državu?

-Kakvo je vaše stajalište prema (ne)prihvatljivosti njemačko-francuskog dokumenta „Jaka Europa u svijetu neizvjesnosti“, izraženo dihotomno: prihvatljiv ili neprihvatljiv?

– Bi li za hrvatski narod u Republici Bosni i Hercegovini bilo bolje da ima svoj posebni entitet? Odgovor: da ili ne.

-Javnosti je poznato tko, kako i zašto je inicirao i omogućio „ucrtavanje“ zloglasne svastike u travnjaku na Poljudu. Hoćete li se institucionalno i odmah ako budete u mogućnosti zauzeti da se inicijatori i provoditelji te diverzije odmah procesuiraju?

-Što mislite o lustraciji ali ne kao političkom pojmu; nego kao estetskom, moralnom i emocionalnom pojmu. Može li biti lijepo, moralno i ugodno da direktor Televizije Zagreb u totalitarnoj državi, bude direktor te Televizije u demokratskoj državi? Može li biti lijepo, moralno i ugodno da osobe koje su imale veliki utjecaj na tajne službe u totalitarnoj državi, imaju veliki utjecaj na tajne službe u demokratskoj državi? Može li biti lijepo, moralno i ugodno da mnogobrojne osobe koje su bile suradnici komunističkih tajnih službi, danas u demokratskoj državi imaju istaknute i utjecajne političke, javne i gospodarske funkcije?

-Bitna sastavnica i odrednica slobode medija je njihov politički, ideološki i kulturološki pluralizam; bez kojeg nema slobode medija ali ni demokratskog društva i države. Zašto u Republici Hrvatskoj i nakon 25 godina (i iz ovog je primjera to očigledno) formalne  demokracije; nema dnevnog lista (jednoznačnog, a ne kao „frankenštajnovski“ miks dominantno lijevih sadržaja i ponekog članka s desnom tematikom kao „smokvinim listom“) desnog, konzervativnog i tradicionalnog uređivačkog koncepta?

-Kako s humanističkog, etičkog, emocionalnog i kulturološkog vrijednosnog stajališta ocjenjujete kvalitetu IV. modula – Spolni odgoj, kao jedne od sastavnica programa Zdravstveni odgoj u školama?

-Jeste li za ili protiv da istospolni partneri usvajaju djecu?

-Trebaju li napravljeni dokumenti Cjelovite kurikularne reforme proći standardni postupak stručne i znanstvene recenzije, ili ih bez recenzije treba početi primjenjivati u nastavi kako to zahtijevaju članovi Ekspertne radne grupe?

-Hoćete li se institucionalno i odmah ako budete u mogućnosti zauzeti da se u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa obnovi rad Vijeća za normu hrvatskoga jezika?

-Jeste li praktični vjernik, ateist ili agnostik. Ako ste vjernik, u koju rimokatoličku župu nedjeljom odlazite na euharistijsko slavlje?

-Jeste li sklopili i civilni brak? Ako jeste, u kojoj rimokatoličkoj župi i kada?

-Kakav je Vaš vrijednosni sud o Titovoj odluci da se politički i narodni pokret Hrvatsko proljeće 1970.-71. godine nasilno uguši, tisuće njegovih sudionika otpusti s posla, proganja i zlostavlja; a stotine sude i osude na zatvorske kazne?

-Treba li se trg u središtu Zagreba zvati Trg maršala Tita ili Kazališni trg?

-Tko je po Vašem vrijednosnom sudu kao političar i državnik zaslužniji za suvremenu hrvatsku državu i narod: Josip Broz Tito ili Franjo Tuđman?

-Treba li u Zagrebu odmah podignuti estetski i lokacijom primjeren spomenik prvom predsjedniku suvremene hrvatske države akademiku Franji Tuđmanu?

-Kakav je Vaš politički, pravni i moralni sud o državnom terorizmu kojeg je provodila Jugoslavija ubijajući hrvatske političke emigrante koji nisu bili teroristi, nego su samo zastupali drugu i drukčiju ideologiju i politiku?

-Hoćete li se instituucionalno i odmah ako budete u mogućnosti zauzeti da se povjesničarima i javnosti konačno otvore i postanu dostupni svi arhivi pa i oni Saveza komunista Hrvatske, UDB-e/Službe državne sigurnosti i KOS-a?

-Kako bi po  Vašem mišljenju didaktički i pedagoški u školama i javnosti trebalo predstavljati, promicati i inkulturirati Rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, te Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., Hrvatskoga sabora?

-Kakav je Vaš vrijednosni sud o javno iznesenim tvrdnjama da je tadašnji nadbiskup zagrebački a danas blaženik Alojzije Stepinac, tijekom Drugog svjetskog rata „mogao učiniti više“ u zaštiti ljudi koji su bili progonjeni zbog rase, vjere i etničkog podrijetla?

Nakon ovog javnog „kolokvija“ štošta će se moći doznati, te u sintezi s u prethodnom dijeli teksta iznesenim informacijama moći stvoriti valjan i pouzdan vrijednosni sud o Andreju Plenkoviću, kao (ne)vjerodostojnom kandidatu za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice.

Leon Franković/Hrvatsko nebo