300 GODINA MIRA U POŽAREVCU Neum: Iste težnje, isti snovi, ista šutnja

Prije nekih mjesec dana, točnije 21.srpnja, Neum je nečujno obilježio tristotu obljetnicu svoga pečaćenja u osmanskom teritorijalno-gospodarskom kružooku danas znanom kao Bosna i Hercegovina. Zemlja tri etnosa, tri religije, tri civilizacije.

Požarevačkim mirom iz 1718. Neum je kao tampon zona, točka prekida, ničija, a svačija zemlja, ušao u sastav već tada dobro oslabljenog Osmanskog Carstva, a sve kako bi slavna Dubrovačka Republika očuvala svoju slobodu. Pogrešno bi bilo reći kupila, ali nećemo otići ni daleko od istine kažemo li da je ono što je naposljetku dobila bio tek privid najsvetijeg osjećaja što nam ga je Višnji d’o.

Sloboda

Ako su išta stari gospari doveli do savršenstva, onda su to trgovina i diplomacija. Sloboda je pak bila u samoj srži njihova opstanka. Najdičnija stvar ponosite Republike. No, ako maknemo sav taj romantizam sa strane, shvatit ćemo da je sloboda kod starih Dubrovčana više bila pandan neutralnosti, savršeno  izbalansiranih odnosa ravnoteže između velikih sila s još većim apetitima. Neutralnost je bila dubrovačka neminovnost. Bez nje mala Republika okružena velikim silama ne bi opstala.

Ako se kreativnost javlja kao plod neimaštine, savršena diplomacija kod Dubrovčana nastala je iz puke potrebe za preživljavanjem.

Harač za slobodu

Dubrovačkoj se neutralnosti znala konkretna cijena. Plaćala se tributom ili haračem Turcima na periodičnoj bazi u zamjenu za „autonomiju“ i slobodnu trgovinu. Time je Republika njegovala osobit vazalski odnos prema Osmanlijama što samo po sebi pobija logiku o slobodi.

Lovro Kunčević u  Retorici Granice kršćanstva u diplomaciji renesansnog Dubrovnika pojašnjava način na koji su Dubrovčani to vazalstvo pravdali pred kršćanskim vladarima i napose Papom. Heroji graničari kršćanstva, građani grada koji je poput predziđa smješten pred očima nevjernika, grad u raljama nevjernika i sl.

Turcima pak nije bilo dileme, Dubrovčani u zamjenu za svoj položaj plaćaju harač čime pristaju na vazalni odnos, što je savršeno regulirala njihova političko-pravna tradicija.

Ipak, dok bi neke druge kršćanske zemlje ovakvu pozicioniranost naspram Turaka  skrivali ili negirali, Dubrovčani su diplomacijom sažaljenja ovaj tipičan odnos ovisnosti pravdali kao hvalevrijednu i kršćanstvu korisnu stvar, kako bi se očuvala sloboda prevažne kršćanske Republike i kršćanstva u Osmanskom Carstvu uopće.

Zadnji bastion obrane kršćanske Europe u prijevodu.

Kunčević čak navodi kako su poslanici na Porti ili u Vatikanu, ovisno o prilici čak dobivali upute kada nešto trebaju reći, doslovno, plačljivim glasom ili sa suzama u očima.

Mletački nasrtaji

Nastojeći prigrabiti sebi što veći plijen, a istovremeno si osigurati što bolji položaj i prikriti vlastite prljave igre, Venecija je Republiku od 16.stoljeća konstantno nastojala diplomatski ocrniti kao „guju u njedrima kršćanstva“ ili „kao bolestan i gnjil ud kojega treba ukloniti“, aludirajući naravno na njihovo šurovanje s Europi omraženim Turcima s kojima su čak i oni ispod stola znali surađivati.

Kako igra međunarodnog ponižavanja, zbog razvijenije dubrovačke diplomacije i očito veza, ipak nije uspijevala, Mleci su se okrenuli sve češćim fizičkim nasrtajima i pljačkanju kako dubrovačkog primorja, tako i trgovačkog brodovlja Republike. U svemu tome, pomogle su im i određene prirodne katastrofe poput Velikog potresa iz 1667. i epidemije kuge koja je potom prepolovila dubrovačko stanovništvo.

Vrhunac nevolja ipak dogodio se za vrijeme Morejskog rata u kojemu su se sukobile sile koje su okruživale Dubrovnik, Venecija i Osmansko Carstvo. Nepovoljno po Dubrovčane, Turci su tu izvukli deblji kraj, a slavna se Republika doslovno našla u nimalo poželjnom kršćanskom ali ipak mletačkog okruženju.

Jedina karta na koju su kao i uvijek kroz svoju povijest mogli igrati, opet je bila diplomacija. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Dubrovčani su stavljeni, bolje rečeno, su se stavili, pred izbor – između dva nasrtljivca odabrati poželjnijeg. Računajući na ugodan vazalni položaj od prije, odabrali su jedino što im se u tom trenutku činilo kao logično. Turke.

Prvi čavao u lijesu Neuma

Mirom iz 1699.-e, Mlečani su se morali povući „nizvodno“ kako bi na prostor između njih i Dubrovnika zasjele Osmanlije. Tako je zabijen prvi čavao u lijes Neuma i neumskog područja kojim se upravo od toga trenutka počeo igrati ping-pong loše i kukavičje politike.

Kako sukobima tu naravno nije bio kraj, a jaki Mlečani nisu mogli tek tako prihvatiti odmicanje od Dubrovnika, uskoro je došlo do još jednog sukoba s Turcima. U dvogodišnjem ratu, od 1716.-1718. Mlečani su skoro uspjeli dovršiti čin iz posljednje epizode ekspanzionističke telenovele. Povezali su Dalmaciju s Bokom Kotorskom, njihovo je već bilo Popovo i Trebinje u zaleđu, dijelio ih je tek korak do Grada.

No, stari lisci diplomacije opet su odnekud smogli snage i krenuli u pregovore s, kako mi to sada volimo reći, širom međunarodnom zajednicom, da se pod hitno potvrde granice utvrđene mirom u Srijemskim Karlovcima.

I bi tako.

1718. u Požarevcu nedaleko od Beograda sklopljen je mir čiju obljetnicu ove godine obilježavamo. Nečujno kako rekosmo na početku.

Baš kao što su Gospari tražili, Mlečani su se opet morali povući u Dalmaciju čime je Neum konačno i definitivno prepušten Bolesniku s Bospora, a kasnije i njegovoj formalno pravnoj nasljednici Bosni i Hercegovini. Na radost svih osvajača koji su preko ovog uskog jezičca imali želju smočiti svoje papke.

Nije prošlo puno vremena kada su se stvari poput bumeranga počele vraćati dubrovačkoj šutnji. Umorni od nasrtaja, diplomacije i pokušaja, na kraju krajeva, umorni od prirodnih katastrofa,  Dubrovčani više nisu imali snage a možda ni petlje da progovore. Uljuljkani u lažnu sigurnost, vjerujući prividu vlastite slobode, odlučili su šutjeti dok su Turci nezadovoljni dobivenim krenuli u uzurpaciju čitavog poluotoka Kleka. Sa istim ciljem kojega mi koji živimo danas, dobro poznajemo, izgradnjom teretne luke s kojim će se već slabi Turci dodatno gospodarski i strateški pozicionirati, po prvi put na toplom Jadranu do kojega nikada nisu uspjeli doći.

Srećom po zaljev, Neum i Dalmaciju, Mlečani su osjetili turske namjere pa su vrh poluotoka Kleka, slavnu Pontu Kleka, oko koje se i danas lome koplja, prepisali serdarskoj obitelji Nonkovića, rodu koji je bio podanik Mletačke republike.  Zbog ovoga je poteza, vrh poluotoka Kleka, otada pa do sedamdesetih godina 20 stoljeća uvijek ucrtavan kao dio hrvatskog državnog teritorija.

Dodatno, iz opreza da Turci ne krenu dovoziti svoje brodovlje u plitki neumski zaljev, Mlečani su na samom ulazu konstantno držali dio svoje ratne flote. Oslabljenim je Turcima to naravno smetalo, no u poziciji u kojoj su se nalazili znali su da bi i treći gubitak od Mlečana možebitno značio i konačan pad morala i snage Carstva.

Ipak, biti na moru a ne umočiti prste, što je dogovoreno Požarevačkim mirom, Turcima nikako nije sjedalo.

Austrija

Dolaskom Austrije i zaposjedanjem BiH 1878. stvari su se konačno mogle promijeniti. No pedantnim Austrijancima ni nakon svih poduzetih diplomatskih pa i onih manje diplomatskih aktivnosti (pokušavanja podmićivanja Turaka u zamjenu za neumski jezičac), nije uspijevala akcija spajanja svih dalmatinskih krajeva u jedinstveno i neprekinuto područje. Neumski je jezičac uvijek stršio i prekidao kontinuitet što je Austriji smetalo prvenstveno iz gospodarskih razloga.

No, nakon čitavog 19.stoljeća utrošenog na diplomaciju pogađanja sa Turcima koji su u tome ipak majstori zanata, aneksijom BiH iz 1908.-e ova su se nastojanja prema Porti ipak smanjila. Pedantni ali previše samouvjereni, Austrijanci su smatrali kako više i nije toliko bitno inzistirati na povratku Neuma u stare granice jer ionako čitavo područje sada postaje dio velike Monarhije, a nekad veliko Carstvo je na izdisaju.

Zato su pri izradi katastarskih knjiga o čemu su marljivi kakvi jesu, posebice marili, Austrijanci dozvolili upis katastarske čestice Ponte Kleka u k.o. Gradac, koji pripada BIH. U vrijeme kada se to događalo, katastarska općina Slivno pod koju je trebao potpasti, bila je već dovršena, a gradačka je tek bila u izradi, pa je prema tome bilo jednostavnije i administrativno lakše provedivo, Pontu upisati u k.o. Gradac. Ionako će se sva ova područja vrlo skoro učvrstiti u granicama velike Monarhije, smatrali su Austrijanci. Pogrešno, pokazat će vrlo skora povijest.

Svjetski ratovi i državna razgraničenja

Dolaskom 1. Svjetskog rata, ugasila se i Monarhija, i Osmansko Carstvo, a ova su područja, sukladno uredbama mira u Požarevcu pripala zemljama nasljednicima nekadašnjih Carstava. Dubrovačko područje Hrvatskoj, Neum Bosni i Hercegovini.

Kada se govori na tom tragu onda je bitno istaknuti kako su razgraničenja postignuta mirom u Požarevcu, istovjetna državnim razgraničenjima svih državnih ustroja koji su došli nakon. Kontinuitet se zadržao sve do 70-ih godina 20.stoljeća i one nesretne geodetske krivotvorine  i kukavičje hrvatske šutnje. Od 1974. Vrh poluotoka, ali i Veli i Mali školj koji nikada do tad nikada nisu bili predmetom teritorijalnih sporova, pa čak ni u vrijeme pohlepnih Osmanlija, tada su šaptom prebačeni u sastav ondašnje SR BIH, sadašnje BiH. Od tada do danas, pitanje Ponte i škojeva nikada nije prestalo biti sporno. Iako su stvari, da se Hrvatska iole potrudi, više nego jasne.

Ne želeći sada nanovo otvarati i tu temu kojom bi definitivno probili i okvire eseja, dovršit ćemo započetu storiju.

Gdje smo sad?

Požarevački mir bio je još jedan u nizu čavala kojim je iscrpljena i osiromašena Hrvatska i konačno svedena na ostatke ostataka, „ reliquiae reliquiarum“. Požarevačkim mirom, Hrvatska je prekinuta na dva dijela, pri čemu je Dubrovnik na zasadama svoje nekad slavne politike neutralnosti ostao izoliran grad na samom Jugu Hrvatske. Naslonjen na državu s čijeg će teritorija na nj kretati najkrvaviji napadi u dubrovačkoj povijesti, te zauvijek poput kletve upućen na djelić zemlje koje se žmireći na oba oka odrekao poradi slobode koja to više nije bila.

Nad Neumom se pak, kao tampon zonom između dvije sile, danas nastavlja priča započeta geostrateškim igrama u 18. stoljeću.

Ono što Tursko Carstvo prije tri stoljeća nije uspjelo izvolijevati diplomacijom, danas je „mrtvo“ nastavilo postizati kupnjom, odnosno masovnom rasprodajom nekretnina njihovim ideološkim nasljednicima. Sve ono što se događalo kroz posljednji rat, a što je za cilj imalo konačan izlaz u Neumu nastavak je težnji koje Osmansko Carstvo nije ostvarilo nakon Požarevačkog mira.

Ono što je Neum značio 1718. znači i 2018. – krajnji cilj ekspanzionističkih politika s istoka i predmet šutanja i poruge sa zapada.

Milimetra se nismo pomakli. Samo što postoji jedna mala razlika. Tada Neum nije imao poluge vlasti koje sada ima.

1718. za Neum nije imao tko govoriti. Nažalost, nema ni danas.

Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo