CODEX MORALIS CROATICUM Mile Prpa: Hrvatska država i njena politika,bezakonje i korupcija,ratno profiterstvo…

Hrvatska država i njena politika

– Politika je mudrost koju rijetko koji političar ima, a koncesiju od Boga za političku mudrost teško se dobiva, zato se mora paziti – kad se bira da se bira mudrog čovjeka, a mudre ljude treba tražiti prvenstveno među poštenim i onim kojima je društveni interes uvijek i u svakoj situaciji ispred njihovog privatnog. Premda je takvih malo u našem društvu, ali ipak ih nije nemoguće pronaći.

Svaka igra s narodom je vrlo opasna, opasna je i za one političare koji se s njime igraju, ali jednako tako i za sam narod i njegovu sadašnjost,ali i za njegovu budućnost jer greške političara plaća narod, a narod je kategorija koja u datom momentu za političare zna biti i vrlo nezgodna.O tome imamo brojna svjedočanstva iz povijesti.

Ovih dvadesetak godina naše povijesti u „demokraciji“ i u „slobodi“ s višestranačjem pokazalo se da to višestranačje i njihova politika na političku površinu u pravilu izbacuju stranačke ljude sumnjive i moralne i stručne vrijednosti, a ponekad i opasne pojedince, gotovo bih rekao klatež, koji očito nisu sposobni voditi državu, oni to ne znaju, a nisu ni nacionalno ni socijalno motivirani i osjetljivi.

Ti ljudi nisu sposobni predviđati i unaprijed uklanjati u samom začetku negativne trendove, oni samo trče za događajima koji i onako nisu pod njihovom kontrolom, oni nisu na kolosijeku pozitivnog razmišljanja, kreiranja novih ideja da se spasi nacionalno bogatstvo, bankarstvo i djedovska baština, da se spasi posrnulo gospodarstvo inventivnim investicijama, oni ne mogu i ne znaju zaustaviti kola koja su krenula nizbrdo. Čak nisu sposobni zadržati ni sad već narušeni nacionalni ponos i dostojanstvo.

Ali takvo ponašanje nalazi plodno tlo samo zbog činjenice da je narod pasivan, nije buntovna kategorija, vlast se ne boji naroda i zato može raditi što god želi. Naprosto je nevjerojatno koliko je u svemu tome pasivna i hrvatska „inteligencija“. Gdje su velike kulturne nacionalne i akademske institucije i udruge? Njih nema nigdje kao da su se sve uspavale, i kao da ih se Hrvatska niti najmanje ne tiče. Doista! Gdje je na primjer ona Matica hrvatska iz sedamdeset i prve prošlog stoljeća?

Pored svega ostaloga Hrvatska je krajnje socijalno nepravedna i neosjetljiva, raslojena na one koji su makinacijama i krađom došli do velebogatstva
i žive u pravom raju. Hrvatska je za njih raj, a goleme mase naroda, radništva i inteligencije, seljaštva nemaju nikakvu perspektivu, ali ne samo perspektivu već je i sada većini ugrožena gola egzistencija. Uvijek se štiti krupni kapital, a narod kao najveći i jedini pravi kapital se zapostavlja na svakom koraku.

Najjači od svih društvenih nagona u ljudima je nagon za moći i vlašću.
Svi oni koji čeznu za vlašću istovremeno htjeli bi biti i faraoni i
demokrati. Faraoni jer to simbolizira sadržaj moći, a demokrati jer to
simbolizira slobodarsku formu ostvarenja te vlasti.

Bezakonje i korupcija

– Devedesetih godina prošloga stoljeća vodila se oružana bitka za Hrvatsku, a danas smo ponovno u situaciji da bijemo novu bitku za opstojnost Hrvatske unutar samih sebe i to onu – na moralnom planu. Danas je sve to od strane hrvatske hedonističke politike, a posebno hedonističkog menadžerstva sve popljuvano; i hrvatski znoj, i krv, i suze, i mrtvi, i mučeni, i bol majki i njihova crnina, i branitelji i „njihov“ Domovinski obrambeni rat, ali i dostojanstvo i pepeo domovine u koji je dobrim dijelom bila ratom pretvorena, a koji rat je mnogima došao kao “kec na jedanaest “– da bi sve to iskoristili za svoje sebične, nezasitne osobne hedonističke interese. Hrvatska je postala mjesto lovišta, krivolova, mjesto grabeži materijalnih dobara, postala je objekt uzimanja od strane političkog kriminalnog nadzemlja, i to ne samo domaćeg već i inozemnog…!

Na sve moguće načine svekolikom bezakonju u Hrvatskoj se jednostavno mora jednom stati na kraj. Mislim da je pet do dvanaest da se to dogodi. Mora mu se stati na kraj zbog nas samih, zbog naše djece i njihove budućnosti. A bezakonju se staje na kraj dovođenjem poštenih i energičnih ljudi na čelo države. Jer rijeka mora biti bistra u svome izvoru, da bi bila bistra do svog utoka. Quo vadis naša Hrvatska?! Ne daj se, ne daj se! Vrijeme ti je da dosadašnjoj politici i ponašanju kažeš energično – ne! Misli na svoju budućnost i na budućnost svoje djece koju, ipak želimo odgajati u poštenju, istini i slozi. To je jedini zalog našeg opstanka. Tamo gdje rastu klice nemorala i nepoštenja, ne cvjetaju nikakve ruže, a ponajmanje ruže međusobne ljubavi i poštenja – ruže naše budućnosti. Ti, naša Hrvatska, to moraš konačno shvatiti!

– Korupcija je velika pošast koja je zavladala Hrvatskom, gotovo da je umrežena u svim strukturama vlasti, tako da se više ne bi smjelo govoriti o kriminalnom podzemlju, već još i više o kriminalnom nadzemlju. Korupcija je postala najveći problem današnje Hrvatske, a primjećuje se da su u njoj sudjelovale kroz postupak tranzicije upravo one strukture koje su za vrijeme komunističke Jugoslavije bile na visokim gospodarskim i drugim upravnim funkcijama, posebno oni koji su bili djelatnici Udbe koji su, dok su drugi ratovali i ginuli, gubili svoje zdravlje – oni su protuzakonito i kao ratni profiteri stjecali basnoslovnu imovinu, što se nastavilo i cijelo vrijeme mira nakon Domovinskog obrambenog rata.

Danas je ta korupcija rak rana mlade hrvatske države i najveća prepreka razvitku i napredovanju države. Da se to riješi treba uspostaviti brzo i učinkovito sudstvo, propisati znatno veće kazne, a svaku krađu imovine, novca i sl, preko vrijednosti od 100.000 kn pravno kvalificirati to kazneno djelo kao podrivanje gospodarskog poretka države i proglasiti ga izdajom domovine.

Biblija je u pravu kad kaže: „Nema čovjeka pravedna na zemlji koji čini samo dobro” (Propovijednik 7:20)

Za razliku od nesavršenih ljudi Isus ne može doći u iskušenje da učini nešto nepravedno. To je dokazao kad je odbio najveće mito koje je ikada bilo nekome ponuđeno – “sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu”. Naime, upravo mu je to obećao Sotona, vladar ovoga svijeta, ako mu se pokloni. (Matej 4:8-10; Ivan 14:30). A nama, u našem vladanju u domoljublju prema Hrvatskoj neka nam uvijek bude pred očima Isusov postupak, kad god nam srce poželi, a prije nego nam ruka posegne za nekim materijalnim dobrom na uštrb naše drage Domovine, znajući da ono što nam srce želi da ne pripada nama osobno već cijelome narodu.

Tamo gdje je narod nezainteresiran za opće dobro,
stvorena je najbolja moguća podloga
za opću korupciju u njegovoj vlasti

Ratno profiterstvo

– Iskorištavanje obrambenog rata za svoje osobne interese prije svega je moralno, odnosno amoralno pitanje. Ono je i pravno-kazneno pitanje, ono ulazi i u domenu nacionalne izdaje, izdaje u ratu što ima još teži značaj pa ulazi i u pitanje antidomoljublja. U cijeloj povijesti čovječanstva, a i u novijoj povijesti ratovanja dvadesetog stoljeća brojno puta su se prakticirali Prijeki sudovi koji bi strogo smjesta kažnjavali ratne profitere i to u pravilu kaznom smrti, momentalnim strijeljanjem ili vješanjem, odrubljivanjem glave i slično. Dakle druge kazne nije bilo ili smrt ili oslobođenje.

U našem Domovinskom obrambenom ratu takvih Prijekih sudova nigdje nije bilo, niti ih je osnivao vrh Državnog ratnog strožera, niti su pojedini komandanti to radili na svoju ruku. Ali činjenica je da su postojali brojni ratni profiteri bilo da su civili ili vojne osobe i mnogi su se temeljem tog profiterstva debelo obogatili i postali tajkuni koji i dan danas drmaju našom Hrvatskom.

Često sam puta čuo priču za vrijeme tzv. NOB u Drugom svjetskom ratu da su partizani pred Prijeki sud dovodili i vojnike ukoliko bi netko od njih ubrao šljivu ili jabuku bez dozvole i kažnjavali ih smrću. To nikada nisam mogao progutati takvu drastičnu kaznu za ljude koji su
sigurno bili i gladni. Međutim trebalo mi je malo životnog iskustva da shvatim da se to uistinu događalo, ali samo onda ako je taj vojnik koji
je uzeo šljivu ili jabuku bio Hrvat ili Šiptar (Kosovar).

To sam posebo dobro shvatio kad sam bio učenik drugog razreda gimnazije i kad sam se vozio na jednom kamionu s čovjekom kojeg nisam
poznavao, a bio je nekih dvadeset godina stariji od mene. U našem razgovoru, pored svega ostalog, kazao mi je – Da bi u našem Drnišu, trebalo pobiti još barem petsto ljudi i da bi tada sve bilo u redu. Pritom me je upitao što ja mislim o tome? Odgovorio sam mu, vjerojatno nadahnut Duhom svetim, da se ja u potpunosti slažem s njim, ali samo pod jednim uvjetom. Znatiželjno me je upitao – pod kojim uvjetom? Odgovorio sam – pod uvjetom da se među strijeljanima nalazite i vi i ja! Na to je ostao šokiran mojim odgovorom. Cijeli sam život bio ponosan na taj moj pravi filozofski odgovor iz moje mladosti! Ovo pokazuje da su u tom ratu bili vrlo lagani na okidaču, i zato ne čudi činjenica da je u prvom narednom popisu stanovništva nakon Drugoga svjetskog rata nedostajalo blizu milijun Hrvata, što ubijenih što raseljenih.

Završetkom ili već pri kraju tog rata, ratno profiterstvo je vršeno u korist stvarajuće države. Pored ostaloga zla, masovo se upadalo u stanove i njihove vlasnike slalo u logore iz kojih se nikada ne bi vratili. Poslije Domovinskog obrambenoga rata, ratno profiterstvo je mnogima bila
podloga za postajanje tajkunom. Reče jedan među njima – Tko je jamio,jamio…!

Široke avenije koje mu se nude vode narod u propast,
a uska staza mudrosti vodi ga u spas

Prijetnja dužničkog ropstva narodu i pojedincima

– Svi političari trebaju znati da je država koju vode poput neke obitelji koja mora itekako paziti da troši onoliko koliko se može pokriti prihodima, a posebno da se mora dobro ekonomizirati s državnim, županijskimi lokalnim proračunima. Da u trošenju treba biti skroman i racionalan.
Skromnost i racionalnost u hrvatskom državnom proračunu, pa i u proračunima županija i lokalne uprave, gotovo u svim vladama je primjećeno da u njihovo postupanje nije ugrađen princip racionalnosti i ekonomičnosti. U našem narodu postoji izreka – U radiše svega biše, a u štediše još i više. Državne funkcionere u trošenju državnog novca, odnosno novca nas poreznih obveznika nitko ne kontrolira. Koliko je bilo samo neracionalnosti u nepotrebnoj rasprodaji najkvalitetnijih gospodarskih subjekata (INA, Pliva. Telekom i brojne druge) i sad nam sve stiže na naplatu. Da bi zlo bilo još i veće mnoge obitelji i pojedinci zbog toga su i osobno pali u dužničko ropstvo.

Mnogi su zbog dužničkog ropstva završili na ulici, izbačeni prisilno iz svojih kuća i stanova čak i cijele obitelji s djecom. Hrvatska država
mora biti i socijalna i moralna. Ona u svoje zakone mora ugraditi i socijalni i moralni moment, i pravo svakoga na zaštitu jednog stana ili jedne kuće, pravo na zaštitu doma. S tog se zakonski ne bi smjelo vršiti ovrhe prodajom stana ili kuće, ako je dužni iznos manji od polovine tržišne vrijednosti nekretnine. Ili dopustiti i tada ovrhu prodajom nekretrnine, ali dati dužniku višegodišnje pravo da i dalje koristi nekretninu u stambenom smislu. Kad se podiže bankarski kredit rizik trebaju preuzeti obje strane i vjerovnik i dužnik. Postoje stvari gdje je sa stajališta prava nešto zakonito, ali nije moralno. Ti ljudi uglavnom nisu sami krivi što više nisu mogli vraćati kredite jer su u međuvremenu zbog gospodarske krize izgubili svoja radna mjesta.

Skupite se bogati i svoje bogatstvo stavite na Pladanj gladnih

CODEX MORALIS CROATICUM/Mile Prpa/Hrvatsko nebo