SELO PORED ZENICE: Bilivode – selo uspomena i neizvjesne budućnosti

Povijest pojedinih mjesta bilježi lijepe, ali nažalost i tužne trenutke. Najtragičniji dani u selu Bilivodama smještenim u jugozapadnom dijelu Zenice, na teritoriju župe Sv. Josipa, zbili su se prije više od 25 godina, točnije 17. i 18. travnja ratne 1993. Nakon stradanja, u tom selu danas živi samo jedna osoba.

U ta dva dana više od 200 Hrvata katolika protjerano je, kuće su im najprije opljačkane, zatim popaljene, nemali broj njih je i miniran, a četiri civila: Ivo Kustura (72), Jozo Krišto (67), Luka Šestan (63) i Mirko Letić (45) na okrutan način su pogubljeni. Tih dana život u ovom selu je gotovo ugašen, a tako je i nakon 25 godina jer danas na Bilivodama živi samo baka Katica Mijač, piše Dražen Kustura za Katolički tjednik.

Izravni svjedoci pada Bilivoda bili su Ivan Batarilo, među prijateljima poznat i pod nadimkom Šurjak te Jozo Marković, koji je između ostaloga bio na identifikaciji žrtava. Ni jedan od njih danas nije u svom rodnom selu – Šurjak je u Vitezu dok je Jozo u Virovitici. Ovo opustošeno selo posjetili smo s njima dvojicom te su se oni prisjetili tih dana. Na putu prema vrhu Bilivoda gdje je nekoć bio stari metalni križ s brončanim Isusovim korpusom, zaraslim i oronulim putom pored kojeg se nalaze porušene kuće, uspjeli smo se uz nemali napor popeti se na mjesto gdje se i danas nalazi drveni križ – podignut prije nekoliko godina.On na najbolji način simbolizira patnje koje su Bilivođani prošli u proteklih četvrt stoljeća. „Stari križ je postavljen da ni moj pokojni tata koji je bio 1935. godište nije znao otkada je bio na tom mjestu. Prijeratni je bio metalni s brončanim raspelom, koji je odrezan i vjerojatno prodan u staro željezo“, prepričava Batarilo te pokazujući na današnji bijeli križ s kojega se otkriva predivna panorama na cijelu Zenicu s tugom u srcu konstatira: „Ovaj križ simbolizira ovo selo. On sam je zarastao u paprat, kao i cijelo selo.“

Ratne strahote

Govoreći o nemilim događajima prije 25 godina koji su započeli sukobom Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane, Šurjak napominje kako nitko od zeničkih Hrvata nije vjerovao da do toga sukoba može doći. Sreća u nesreći je bila što su hrvatski bojovnici prije predaje uspjeli nekako izvući civile iz sela, a nakon što su se predali bili su sprovedeni u Kazneno-popravni zavod. „Mi Hrvati u Zenici nismo htjeli ratovati, niti je netko imao ratnog iskustva. Nitko od nas do tada nije bio na borbenoj crti gdje se ‘pravo’ ratovalo. Prva ratna iskustva smo ovdje stekli. Napali su Bilivode jer smo bili jedina veza s Vitezom i Busovačom. Možemo slobodno reći da je ovdje počelo stradanje hrvatskog naroda u Zenici“, ističe Batarilo te dodaje: „Najprije je Bilivode ‘očistila’ Sedma muslimanska, a poslije su susjedi iz muslimanskog sela Dobriljena sve opljačkali i popalili. Mislim da je sve to po naređenju bilo. Ova naša četiri čovjeka su ubili kako nikome ne bi palo na pamet vratiti se. Mi mlađi smo bili u Kazneno-popravnom zavodu kada se to dogodilo.“

Četiri civilne žrtve

U ratnom metežu grupa naoružanih muslimana od kojih su neki bili u vojinim odorama, a neki nisu, ali svi s naoružanjem, upali su u selo i najprije su iz neposredne blizine ubili staroga Ivu Kusturu ispalivši u njega više od 30 metaka. Osim njega tih dana na okrutan način ubijena su još tri civila: Jozo Krišto, Luka Šestan i Mirko Letić. Njihova zapaljena tijela međusobno povezana, pronađena su u vikendici Nedeljka Župana. Jedan od onih koji je identificirao žrtve jest i naš sugovornik Jozo Marković. „Kada smo došli, vidjeli smo zapaljenu vikendicu i tu je bio jedan kauč s desne strane i na njemu tri leša.Mirku Letiću ni sat nisu skinuli. Budući da je sa mnom radio na rudniku po satu sam ga prepoznao. Luka Šestan kod sebe imao ključ od traktora Tomo Vinković tako da je onda ostao još Jozo Krišto“, prisjeća se Marković te dodaje: „Civilna zaštita ih je odvezla u mrtvačnicu i nakon toga su ukopani na našem groblju Križ.“

Jedna, ali vrijedna baka

Danas Bilivode izgledaju tužnije nego ikada. Rijetke su obnovljene kuće, mnoge su toliko zarasle da je teško uopće uočiti da su tu nekoć bile. Nekadašnje selo puno života, rada i pjesme danas na svojevrstan način čuva jedina žiteljka Katica Mijač. Zajedno sa svojim mužem, sada pokojnim Andrijom, vratila se još 1994. Nju smo posjetili u obnovljenoj kući u kojoj danas živi sama. Ugostila nas je u lijepo uređenom dvorištu okruženom cvijećem i šljivom bogatom voćnjaku. Kaže kako već ima iskustva s novinarima jer su je i prije posjećivali. „Vratili smo se već 1994. Teško smo se napatili: morali smo čuvati i materijal za kuću koji smo dobili, a osim toga nismo imali ni vrata, prozora, šporeta… Uspjeli smo pokriti kuću na moj imendan, Sv. Katu“, prisjeća se Kata, kako je od milja zovu poznanici, prvih dana povratka te ipak naglasak stavlja na sadašnjost i veli: „Prepuštena sam uglavnom sama sebi. Na povratku sam imala problema i sa susjedima, ali danas je sve dobro. Najveći mi je problem taj odlazak i dolazak. Nema prijevoza, a taksisti su skupi.“

Inače, ova pobožna žena svake nedjelje prevali nemali put kako bi bila na sv. misi, ali svakako joj je najteže kada je vani blato i snijeg jer je put u očajnom stanju. Ističe kako je njoj najljepše na Bilivodama te kako ih nema namjeru napuštati: „Samo mrtva s ovoga mjesta. Nema više toga tko bi me istjerao iz moje kuće. Kada mi je muž umro mislili su da ću i ja otići negdje. Ja ovdje ostajem dok god sam živa. Materijalno nisam ugrožena. Samo je usamljenost teška“, napominje ova hrabra gospođa koja i danas sije vrt, održava cvijeće pa čak još uvijek i sama sebi kreči. Kaže život je nije mazio, a posebno joj je teško nakon smrti supruga. Budući da nisu imali djece tako je ostala usamljena. „Imam tri dnevne aktivnosti: molitva, rad i ponekad plakanje“, veli baka Kata i poručuje svojim bivšim sumještanima: „Mnogi koji su otišli s Bilivoda žale, ali sei hvale da im je negdje tamo bolje. Još uvijek ih Bilivode čekaju. Zemlja je tu, iako kuća nema, ali se one mogu napraviti. Ja sam ovdje sretna i moj je muž bio sretan.“

Godišnje okupljanje

Kako bi selo otrgnuli zaboravu grupa Bilivođana zajedno sa župnikom vlč. Vladimirom Pranjićem prije šest godina donijela je odluku o godišnjem okupljanju koje bude prvu subotu u osmom mjesecu. Najprije slave sv. misu u spomen na sve one koje je rat rastjerao i mržnja ubila, a nakon toga uslijedi druženje oko obiteljskog stola. Sve završi nogometnom utakmicom između momčadi Oženjeni i Neoženjeni. Tako Bilivode barem na jedan dan ponovno ožive, rodbina, prijatelji i susjedi se sastanu, prisjete starih vremena, a nerijetko bude i suza, ali i pjesme. Posebno emotivno za sve zeničke Hrvate bilo je prvo takvo okupljanje na Bilivodama prije šest godina. „Sada je već šesta godina kako se okupljamo i kada nam je župnik Vladimir Pranjić iznio tu ideju bio sam skeptičan. Nisam znao hoće li ljudi uopće doći. Kada je prve godine došlo 350 ljudi, ja kada u nesvijest nisam pao.Bilo je tu i plača, pjesme… Drago mi je da ljudi dolaze barem taj jedan dan u godini jer je i to pokazatelj da ih još uvijek veže rodni kraj. Prve godine kada smo se vidjeli to je toliko emocija bilo da se riječima ne može opisati: u isto vrijeme su se čuli krikovi, vriskovi, plač, pjesma“, vidno emotivno i sa suzama u očima govori jedan od glavnih „krivaca“ za ponovno okupljanje na Bilivodama, naš sugovornik Ivan.

Bilivode u malom

Upravo na jednom od takvih susreta naš drugi sugovornik Jozo došao je na ideju da u Virovitici gdje sada živi napravi maketu svoga rodnoga sela. „To sam najavio svojim sumještanima prošle godine poslije mise na Bilivodama te su mi dali podršku jednim aplauzom. To mi je bilo dovoljno“, govori Marković o neobičnoj ideji koju je uspio ostvariti te je napravio 40 mini kuća u svom novom dvorištu i na svaku je stavio natpis s njenim ukućanima koji su nekoć živjeli na Bilivodama. Zahvaljujući njemu i ovoj inicijativi mnoge medijske ekipe pravile su reportažu te su tako za stradanje Hrvata zeničkog kraja čuli mnogi diljem BiH i Hrvatske.

Za ovogodišnje okupljanje odlučio je napraviti još jedan neobičan potez te pješice doći iz Virovitice u rodnu Zenicu u spomen na žrtve proteklog rata. „To sam učinio i hvala Bogu došao sam u svoje selo bez ijednoga žulja“, ponosno zaključuje Jozo.

Napuštajući ovo selo i ostavljajući baku Katu samu lako je zaključiti kako Bilivode danas najviše žive od uspomena te da je pred njima neizvjesna budućnost. No, dok je onih koji i danas svraćaju, pa makar i jednom godišnje, ipak tinja nada da Bilivođani, iako često zaboravljeni od mnogih, nisu zaboravili svoju rodnu grudu.

Nezadovoljena pravda

Za zločin na Bilivodama te smrt četiri civila gotovo da nitko nije odgovarao. Kantonalni sud u Zenici u listopadu 2015. osudio je Eniza Bašića na dvije godine zatvora za zločin protiv civilnog stanovništva. Bašić je proglašen krivim da je u travnju 1993., kao pripadnik Armije BiH, odveo Luku Šestana i Mirka Letića iz kuće u selu Vardište i predao ih nepoznatim osobama na punktu u mjestu Bilivode. Iz presude je vidljivo da on nije osuđen za ubojstva i spaljivanje tri civila tako da ubojice do danas nije stigla kazna. Ono što osim toga posebno boli Hrvate zeničkog kraja je i šutnja o ovim zločinima kako na javno-političkom području, isto tako i na medijskom.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo