G. Antunac: Otpor istini o Titovim zločinima na Golome otoku više je nego očit

Razgovor: Goran Antunac, dopredsjednik Udruge Goli otok ‘Ante Zemljar’

Goli otok kao pojam označuje kršenja ljudskih prava, neopisiva okrutna mučenja i ljudske patnje u vrijeme zločinačkoga komunizma, ukratko nešto što je posebno zlo. Prijevodi Gologa otoka na strane jezike kao Isola calva, Naked island, Ile chauve koriste se isključivo za ukleti otok u našemu Jadranu. O Golome otoku postoji više od 200 knjiga na više jezika, nekoliko obranjenih doktorata. Postoji neupitna međunarodna historiografija, no tema Gologa otoka nije u našoj javnosti dobila status koji je trebala. Prolazi slično najvećoj hrvatskoj tragediji Bleiburgu. Nedavno se povjesničar dr. Martin Previšić u jednome intervjuu zapitao: ‘Ne mogu objasniti zašto se niti jedna vlada u demokratskoj Hrvatskoj nije udostojila od Gologa otoka napraviti mjesto sjećanja, edukacije pa i turističku destinaciju. Danas se na zapuštenome Golom otoku snimaju porno filmovi, organiziraju groteskne balinjerijade, što najbolje svjedoči koliko je malo vlastima stalo do dostojanstva komunističkih žrtava Gologa otoka.’

Ono što propuštaju državne institucije, odrađuju preživjele žrtve Gologa otoka i njihovi potomci iako bi o tome trebala skrbiti hrvatska državna vlast, koja je potpisnik Europske deklaracije o osudi totalitarnih režima 20. stoljeća u koje spadaju nacizam, fašizam i komunizam. Udruga Goli otok ‘Ante Zemljar’ volonterski i silnim odricanjem svojih članova i simpatizera čuva gorke uspomene žrtava komunizma koje su odlukom Josipa Broza Tita i njegovih komunističkih tirana poslane u pakao Gologa otoka. Hitler je imao Auschwitz, Staljin Gulag, a Tito da u okrutnosti ne bi zaostajao, osnovao je Goli otok. O Auschwitzu zna gotovo sve svaki europski pučkoškolac,o Gulagu su uz pomoć demokratskih ruskih vlasti snimljeni na stotine filmova, a o Golome otoku teško da prosječan čovjek u Hrvatskoj zna išta ozbiljno. U pravcu neotkrivanja istine o Golome otoku ide i novi Zakon o državnim arhivima koji je kudikamo restriktivniji nego prethodni.

Udruga Goli otok ‘Ante Zemljar’ već dugo piše hrvatskim državnim vlastima da se donese Zakon o Spomen-području Goli otok. Činjenica je da je njihove argumente uvažio i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te zatražio još 2005. godine (i ponovo 2010., 2011., 2012. ,2014. ) od Vlade RH da izradi Zakon o Spomen-području Goli otok. Vlada Jadranke Kosor izradila je nacrt prijedloga spomenutoga zakona, no on se i danas kiseli u ladicama Vlade. Bliži se 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća u Europi. U povodu toga dana, razgovarali smo s Goranom Antuncem, dopredsjednikom Udruge Goli otok ‘Ante Zemljar’ (potomkom žrtve Gologa otoka) koji je zamolio da navedemo sve vrijedne članove koji su u vodstvu udruge. Predsjednik je Darko Bavoljak (sudionik Domovinskoga rata), tajnica je supruga pokojnoga Ante Zemljara čije ime udruga nosi, a članovi Upravnog odbora su Mile Šimurina, Rade Drača, Martin Previšić, Branko Hebrang i Božo Kovačević (bivši veleposlanik u Rusiji).

Što mislite zašto ni 10 posto onoga što se uistinu događalo na Golome otoku ne dopire do ušiju i očiju mladih koji su rođeni krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća?

Komunizam je u vrijeme svojega postojanja nametnuo ‘nepobitne komunističke istine’.To u praksi znači – što kaže veliki vođa, to je to. Kada je vođa tražio da se hvali Staljin, hvalilo se Staljina, kada je vođa tražio da se sotonizira Staljina, Staljina se sotoniziralo. U svemu tomu su morali plivati i podobni i oportunisti, a vrhovna je vlast to iskoristila za obračun sa svima koji nisu bespogovorno slijedili partijsku crtu. Davno sam čitao knjigu ‘Crvena zvijezda nad Kinom’ u kojoj se autor pita kako to da se u svim državama u kojima je vladao komunizam oni uspiju nametnuti iako ih ima samo pet posto? Mislim da ti bivši i sadašnji komunisti daju parole i poruke koje su uhu običnoga čovjeka prihvatljivije. Lakovjerno im vjeruju, a kada komunizam dođe na vlast, on ju održava grubom silom.

Nema političke volje

To je moguće u totalitarnim sustavima, ali kako je moguće da u demokratskoj Hrvatskoj koja traje evo 28 godina, ako pitate mladog čovjeka nešto o Golome otoku, on će vam reći da je to negdje kod Raba na Sjevernome Jadranu i ništa više. Njima prva asocijacija na Goli otok nisu komunistički zločini nego otok bez biljaka.

To se i ja pitam.Ne govorim samo ja, već i mnogi da još uvijek imamo društveno stanje mentalnoga komunizma. Koji put doista ne mogu shvatiti da se u argumentiranju i razmišljanju koriste matrice komunizma (u suptilnijim oblicima) koji mlađi ne primjećuju, ali mi koji smo to proživjeli, jasno vidimo. Moj otac bio je ‘relativno’ rehabilitiran, ali je do uspostave neovisne Hrvatske bio stalno pod prismotrom. Pa čak i u trenutcima kada je, zahvaljujući svojim sposobnostima, predstavljao bivšu državu na međunarodnome turističkom planu! Obiteljska situacija s ocem na Golome otoku usadila mi je zdravo nepovjerenje u ljude i ‘aktivni pesimizam’. Stigmu djeteta neprijatelja naroda koja je bila stalno prikriveno prisutna kompenzirao sam učenjem jezika, obrazovanjem i uspjehom u poslovnome i sportskome smislu.

Koliko dugo ste u Udruzi Goli otok?

Dok je pokojni tata osnivao Udrugu i djelovao, bio sam veći dio vremena zbog posla u inozemstvu, a aktivan sam posljednjih pet-šest godina. Počelo je na jednome sastanku kada su za arhivu Udruge tražili dokumentaciju za mojega pokojnog oca koji ima status ‘pravednika među narodima’ i svoju ploču u Yad Vashemu. Sreo sam potomke žrtava koje sam otprije poznavao i tada sam odlučio biti aktivniji. Sada nas je mnogo više potomaka žrtava nego prije jer vrijeme čini svoje i mnogi od žrtava nisu više među nama. Ovih dana poslali smo premijeru pismo da nas primi i da pokušamo zajednički realizirati naš dugogodišnji zahtjev da zaštita Gologa otoka bude trajna i da se donese Zakon o Spomen- području Goli otok. Kada je ustanovljen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, tada je Jadranka Kosor 2010. postavila spomen-ploču na otoku. Napravljen je nacrt prijedloga Zakona o Golom otoku, ali, na žalost, od onda do danas izostala je politička volja da se pusti u proceduru donošenja. Zahvaljujući županijskome konzervatorskom uredu i pročelnici Biserki Dumbović-Bilušić, ured je donio odluku o Preventivnoj zaštiti Asocijativnoga krajolika Gologa otoka. Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. projekt je koji je uključio i temu Gologa otoka u svoju prezentaciju. On je tema prezentacije Doba moći-okoliš sjećanja i naša je udruga aktivni sudionik. Moramo organizaciji EPO 2020. doista zahvaliti. Također dijelimo vrlo slična razmišljanja o Golome otoku s Hrvatskim svjetskim kongresom i surađujemo s njima.

Goli otok danas je devastiran. U statusnome i upravljačkome pogledu stanje je neriješeno i sve je prepušteno stihiji. Prema našim saznanjima, na Goli otok godišnje dolazi i do 100 000 (!) ljudi koji kada dođu, ne mogu ništa vidjeti, ništa pročitati, ništa saznati o broju mučenika niti o samoj biti gulaga na Golome otoku. Ondje postoji jedan komercijalni ugostiteljski objekt, no mi smo uvjereni da se sve na tome otoku može revitalizirati i da je taj projekt samoodrživ.

Koji su glavni otpori u inicijativama Udruge?

Sve se može svesti pod zajednički nazivnik, a to je nedjelotvornost i neprovođenje zaključaka meritornih tijela koje sam već spomenuo..

Imate li dojam da to opstruiraju potomci onih koji su na Goli otok slali ljude?

Teško je dati jednoznačni odgovor, no otpor istini o Golome otoku evidentan je. Treba znati da je svaka osma hrvatska obitelj osjetila posljedice Golog otoka. Mi u udruzi u novije vrijeme imamo iskustva da nam dođu ljudi koji su bili na Golome otoku i svi pričaju istu priču i ista iskustva, a šutjeli su desetljećima. To je strašna posljedica komunističkih psihičkih tortura. Poznato je da su čuvari toga komunističkog logora nakon svih tortura tražili od mučenika da potpišu kako o tome nikada i nikome ne će govoriti. Moj otac, koji je nakon tortura s Gologa otoka još poživio preko 50 godina, samo je jednom oko pola sata o tome govorio! Bilo je to nakon jednoga sprovoda u Ivanić-Gradu gdje je bio susreo supatnika i prijatelja s Golog otoka. Kako je sustav uspio nametnuti taj neopisivi strah, ostaje mi i dalje nedokučivo.

Želim reći da mi u udruzi nikada nismo razmišljali o bilo kakvoj pojedinačnoj ili društvenoj osveti prema bilo kome iz tih olovnih vremena. Mi samo tražimo da se skine mit ‘nepobitnih komunističkih istina’ i mit šutnje o zločinima na Golome otoku. Nekakve ispraznice o tome da su ondje završili informbiroovci (pristaše Staljina) ne odgovaraju činjenicama. Takvih je, prema povijesnim istraživanjima, bilo najviše pet posto, a svi ostali bili su neistomišljenici tadašnje partijske vlasti i to povijest, a i mi kao društvo, moramo zabilježiti.

Poraziti komunističke istine

Kakva je arhiva Udruge u pogledu presuda, kakve su spoznaje o slanju mučenika na Goli otok bez presuda?

Predsjednik udruge g. Bavoljak napravio je dokumentarni film o Golome otoku koji se temeljio na presudi jednoga čovjeka, a i ja sam čitao nekoliko presuda koje su na gotovo istoj matrici. Ljude se danima i noćima svim torturama prisiljavalo da potpišu kako su krivi i onda na temelju tako okrutnih iznuđivanja slalo ih se na Goli otok. Zanimljivo je da se takve presude skrivaju jer bi možda sociolozi i psiholozi mogli i nešto drugo izvući. No još jednom želim naglasiti da je temeljni smisao postojanja udruge da se donese Zakon o spomen-području gdje će sve to biti zabilježeno i ostavljeno potomcima na znanje da se bore protiv ideologija koje bi to, ne daj Bože, sutra mogle ponoviti.

Ima li netko iz državne vlasti s kim ste uspjeli uspostaviti dobar dijalog o problematici Gologa otoka?

Mi smo s Ministarstvom kulture RH vodili godinama razgovore na tu temu. Zaštita krajolika Gologa otoka dogodila se u razdoblju kad je ministar bio Zlatko Hasanbegović, a njegov pomoćnik za tu temu g. Trupković. U našem okružju sve države koje su se institucionalno suočile sa strahotama komunizma napravile su niz projekata koji čuvaju sjećanja na strahote iz toga vremena i da ima kod nas političke volje, vrlo lako bismo uspostavili međunarodnu suradnju i razmijenili iskustva o izradi spomen-područja. No da bismo ove i slične inicijative realizirali potrebno je pobijediti mit o ‘nepobitnim komunističkim istinama’. Kada činjenice i argumenti poraze ‘nepobitne komunističke istine’, onda se često to naziva ‘revizijom prošlosti’. Unatoč svemu, optimist sam jer imamo temelje naše hrvatske države, a posljednje sportske pobjede nedvojbeno potvrđuju da imamo u biti i vrlo zdravo društvo. Ako bismo na svim područjima birali najbolje od najboljih, a ne samo podobne, približili bismo se odnosima koji bi odgovarali gotovo svim pojedincima i stvorili toliko željeno i potrebno pozitivno ozračje. Možda ne bismo u svemu bili drugi na svijetu kao nedavno u Moskvi, ali Hrvatska bi sigurno išla naprijed na opće zadovoljstvo.

Tomislav Jelić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo