Zoran Čapalija – Čaplja: Mržnja ,laž i psovka tri su najveća zla

Jučer mi je jedan od prijatelja poslao internetsku poveznicu za tekst čija autorica je gospođa Vedrana Rudan , hrvatska književnica. Već nakon nekoliko redaka ostao sam u čudu gotovo šokiran količinom iskazane mržnje na nacionalnoj osnovi, nizom prostota i uvreda izrečenih u navedenom tekstu. Moram priznati da sam se odmah zapitao zašto je izostala reakcija meritornih institucija, a time i zakonom predviđena sankcija. Za one koji s navedenim tekstom nisu upoznati prilažem poveznicu pa pročitajte.

http://www.topvesti.org/2018/08/01/vedrana-rudan-nisam-hrvatica-i-time-se-ponosim/

RIJEČ – KOMUNIKACIJA – KOLEKTIVITET

Riječ je zasigurno najmoćnije oružje koje postoji. Čovjeka prati od koljevke do groba permanentno oblikujući njegovo raspoloženje, ponekad do ushita, a ponekad do samog emocionalnog dna. Opći društveni razvoj s vremenom je oblikovao ljudsko ponašanje, a isto tako i međusobno komuniciranje. Razvojem sloboda društvo je radi zaštite prava, časti i dostojanstva uspostavilo određene norme koje se trebaju poštivati. Nažalost pojedinci su slobodu shvatili kao anarhiju pa tako ne poštuju društveno postavljene norme. Tada se život u kolektivitetu pretvara u pakao. Riječ po riječ pa onda uvreda za uvredom znaju dovesti do fizičkog obračuna koji ponekad završi čak i tragično. Kad bi proanalizirali bilo koje kršitelje društvenih normi utvrdili bi kako su te osobe s nižim kvocijentom inteligencije ili pak imaju ozbiljne psihičke smetnje.

KNJIGE O HRVATIMA I NJIHOVOJ POVIJESTI

Istina je, mi Hrvati nismo mnogobrojan narod što ne znači da imamo i malu povijest. Upravo suprotno . Kao jedan od najstarijih naroda na ovim prostorima imamo dugu i bremenitu povijest. Jedini smo narod na svijetu koji od 679. godine ima ugovor o nastanku svoje države o čemu piše Konstantin VII Porfirogenet u zapisu „O upravljanju carstvom“ (lat. De administrando imperio). O našoj povijesti ima mnogo zapisa i knjiga pa tako svatko tko želi saznati tko su Hrvati to može vrlo lako. Sramota je da o našoj ranoj povijesti više znaju stranci nego mi sami. To da sam u pravu uvidjet ćete ako pročitate knjigu „VELIKA HRVATSKA“ čiji autor je ruski povjesničar Aleksandar V. Majorov. Teško da će netko tko ne voli hrvatsku posegnuti za tim knjigama.. Hrvatska povijest sasvim sigurno ne zanima osobe koje već u prvom razredu osnovne škole osvoje nagradu za sastav u kojem pišu o tome koliko vole Tita. Usput rečeno radi se o Josipu Brozu koji je od zapadne demokracije proglašen 10-tim mega zločincem u povijesti svijeta.. Takve osobe svoje nadahnuće traže u literaturi krivotvorene hrvatske povijesti fabricirane od strane partije. Najbolje im legle legenda o Mirku i Slavku.

SLOBODA IZRAŽAVANJA

Uistinu nemam problema s time što i kako će pisati gospođa Vedrana Rudan. I osobno podržavam slobodu izražavanja no ona kao i sve druge slobode ima granice koje ne bi trebalo prelaziti. Sam način pisanja neke osobe bit će njezino ogledalo. Oni pisci koji smatraju da će unošenjem psovki i prostačkog govora ulice uvećati ekspresivnosti književnog izražaja ili možda omogućiti realističniju karakterizaciju likova u teškoj su zabludi. Psovka, bilo bludna ili ne bludna, bilo dinamička ili statička uvijek za cilj ima samo jedno, a to je simboličko uništavanje tuđe časti. Oni koji posežu za psovkama i prostotama nisu u stanju nešto izreći, a kada ih u tekstu ili govoru gomilaju onda pokazuju stupanj mržnje ili osobnog prostakluka. Od gospođe Rudan kao akademski obrazovane žene i dobro poznate aktivistice za prava žena očekivao sam više suptilnosti i ženstvenosti, a ne jezik nekog mačo muškarčine ili neškolovanog kočijaša. O ukusima dakako ne treba raspravljati no o edukacijskim vrijednostima djela mora se svakako voditi računa. Osobno smatram kako su tekstovi prepuni prostota i psovki književno bezvrijedni, čak što više opasni.

HRVATSKU SE NE MORA VOLITI NO NE TREBA JU NI VRIJEĐATI

Ama baš nitko na svijetu nije obvezan voljeti Hrvate i Hrvatsku ali isto tako nije lijepo vrijeđati Hrvate i Hrvatsku. Smještati Hrvate u nečiji anus stvarno je za svaku osudu. Ono što je u anusu su fekalije i krajnje je bezobrazno koristiti se takvim aluzijama. Mislim da se tu radi onome što se zove homofobija koja generira međunacionalnu mržnju i još više povećava podijeljenost društva. Drago mi je jedino to što se gospođa Rudan izjasnila kako nije Hrvatica. Uistinu, Hrvatice se tako ne ponašaju makar bi to neki vrlo rado prodali onim neupućenima. Nije mi jasno kako nije Hrvatica kad je koliko mi je poznato njezin otac Hercegovac, majka Ličanka, a rođena je u Opatiji. Dakako, njezino je pravo da se ne osjeća Hrvaticom. Danas je i tako moderno pa čak i legitimno proglašavati se nekim drugim. Žao mi je svakoga tko se u Hrvatskoj ne osjeća dobro jer su Hrvati nadaleko poznati po svom gostoprimstvu. Pitam se kako li im je teško onda živjeti u Hrvatskoj. Meni osobno je nezamislivo da i samo jednu minutu živim u nekoj zemlji koju ne bi volio, a jednako tako i njezine ljude. To dakako ne znači kako bi ona trebala nekamo otići ili kako ju netko ne daj Bože tjera.

ZLOČIN NEMA NACIONALNO OBILJEŽJE

Svaki zločin je zločin i nije mu moguće pripisati nacionalnost. Dakako, svaki zločin treba biti sankcioniran pa bilo tko ga je počinio. S tim nemam baš nikakvih problema. Generalizirati o nekoj pojavi, a naročito o zločinu nije dobro. Time se čitav niz decenija nameće kolektivna krivnja hrvatskom narodu. Kad pomno proučite tu pojavnost utvrdit ćete kako generaliziraju samo no koji nisu u stanju kodirati stvarnost ili pak na taj način žele iskazati svoju mržnju. Olako se razbacivati brojkama žrtava, svirepim zločinima ili njihovim počiniteljima mogu sam neodgovorne ili nezrele osobe. Nažalost svjedoci smo takvog ponašanja u Hrvatskoj utemeljenog na ideološkim osnovama, a još je žalosnije što ga podstiču akademski obrazovane osobe pokušavajući tako osvojiti političke poene. Institucije koje bi tave pojavnosti trebale sasjeći u korijenu šute. Nije li uistinu apsurdno da nacionalna akademija znanosti i umjetnosti simbole pod kojima je desetljećima teroriziran i pogubljivan njezin narod proglasi društveno prihvatljivim. Pod istim tim simbolima je nedugo i to u 20. stoljeću izvršena agresija na njezin narod i počinjen nezapamćeni zločin. Tko je tu lud, tko zbunjen, a tko normalan ili pak nenormalan. Poznata je izreka “Dok oružje govori, muze šute“ no oružje je odavno utihnulo, ali muze nisu progovorile. Čije li su to muze?

MRŽNJA JE NAJVEĆE ZLO

I dalje ne mogu vjerovati s koliko mržnje je gospođa Vedrana Rudan začinila svoj uradak. Psiholozi kažu kako je mržnja najveće zlo koje na kraju samo sebe izjede. Mržnja podstiče frustraciju čiji je krajnji cilj uništenje izvora frustracije. Poznato je kako na kraju mnoge takve osobe dignu ruku na sebe.

Mi vjernici svoju nade polažemo u molitve i Gospodin ih usliši jer je milosrdan i milostiv. Nauk vjere jasno nam govori koji su to smrtni grijesi, a živeći prema 10 zapovjedi slijedimo Gospodina. Svoje grijehe ispovjedimo jer je njihovo priznavanje jedini način koji nam omogućuje da se popravimo i više ne griješimo. Umjesto sijanja mržnje mi nudimo ljubav pa čak i prema našim neprijateljima. Mi uvijek imamo na umu riječi našeg dragog kardinala Franje Kuharića koji je rekao: „Ako neprijatelj spali tvoju kuću ti nemoj spaliti njegovu, ako neprijatelj ubije tvoje najmilije ti se nemoj osvećivati ubijajući njegove. …“. Iz naše vjere proizašla je naša čvrstina, opstojnost i nepobjedivost. Istina, može se reći kako se radi o nepravednoj borbi jer je s nama Bog, a neprijatelj je sam. A za pobjedu i duševni mir jedino je djelotvorna molitva koju preporučam svima pa tako i gospođi Rudan. Ona mora sama odlučiti i prihvatiti ili ostaviti. Hrvatsko društvo je demokratsko i svakom pruža mogućnost odabira. Nadam se kako ovim svojim tekstom nisam nikoga povrijedio jer mi to nije bilo ni na kraj pameti. Želio sam samo ukazati na neke ljudske anomalije kako bi ih ljudi mogli izbjeći. Što se tiče gospođe Rudan neka ona samo i dalje piše onako kako smatra da je najbolje. Svaka knjiga pronalazi svoju publiku pa kakva god ona bila (ili knjiga ili publika). Ja ih više sigurno neću čitati, a vjerujem da ni ona neće čitati moje tekstove.

Zoran Čapalija – Čaplja/Hrvatsko nebo