Aktualna mržnja Jugoslavena i velikosrba prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezino ishodište

Protivno iskrivljenoj percepciji koja je proizvod nekoliko desetljeća jugoslavenske mitologije, odnosno političke patologije, pravaštvo kao hrvatska nacionalno integracijska ideologija, kao temelj hrvatskoga nacionalizma, oduvijek se, na tragu kršćanske etike i morala, odlikovalo etničkom i vjerskom snošljivošću te je bilo daleko od bilo kakvoga ekskluzivizma.

Za Starčevića svaki je narod ‘smjesa različnih naroda, različne krvi. O nijednom Hrvatu ne može se reći, da ne ima krvi n. pr. rimske, ili grčke, ili koje barbarske, a može se reći, da danas ne ima nigdje same i čiste krvi Hrvata iz VII. vieka, kako ni one od nijednoga naroda iz onoga doba’.

O manjinama Starčević je ovako prosuđivao: ‘U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi ne uvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati i ne narivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (…) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam’.

Za Starčevića i ‘Ciganin’ može biti ‘pravi Hervat’ ako radi za samostalnost i slobodu Hrvatske, kao što pojedinci koji su podrijetlom Hrvati, mogu biti izrod, tj. ‘Slavoserbi’.U govoru izrečenome u Hrvatskom saboru dana 16. listopada 1884. Starčević je istaknuo da je ‘lakše (…) sazidati grad u zraku, nego načiniti deržavu bez viere u Boga’. Istodobno, on je, kao praktični katolik koji svaki dan moli časoslov, snošljiv prema tuđim vjerskim uvjerenjima jer ‘narodnost je stvar duševnosti kako i vjera, u nijednoj ne smi biti sile, u nijednoj većina ne odlučuje proti manjine, tu je jedna oseba jednako milonom oseba’.

U izbornome proglasu iz 1881. Starčević poziva: ‘Bez razlike imena, bez razlike vjere, budimo svi graditelji države Hrvatske’.

‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’

Za velikoga Antuna Gustava Matoša starčevićanstvo je ‘sinonim hrvatskog nacionalizma. Dok sve ostale stranke kod nas temelje svoj rad na misli bilo slavenskoj (jugoslavenskoj) bilo antinacionalističkoj (kao socijaliste), samo misao starčevićanska je čista misao hrvatska. Dok se stranke, potječući iz ilirskog pokreta, dok se rezolucionaške skupine više ili manje slažu u toj osnovnoj misli da je jugoslavenstvo ili barem srpstvo i hrvatstvo jedna te ista narodnost, mi razlikujemo pleme od narodnosti, nama narodnost nije samo posljedica rase, pasmine, nego rezultat kulturnog i političkog razvitka, kao i Renanu kada u poznatoj svojoj raspravi (Što je narod?) zaključuje: ‘Moderan narod je dakle historijski rezultat, postignut nizom činjenica što se sastaju u istom pravcu’. Narodnost i narod dakle je u prvom redu posljedica zajedničkog kulturnog i povijesnog razvitka, a jedinstvo narodnosti prema tome ne čini jedinstvo krvi, jedinstvo rase nego jedinstvo misli kulturne i političke, očitujući se u ideji države kao u cjelini narodnih interesa. Zato danas nema države i naroda, a da nije idealno zajedništvo različitih rasa, različite krvi, različitih pasmina. Hrvatski narod je dakle poseban, od inih slavenskih, pa bilo i istojezičnih plemena različit narod, jer je posljedica zasebne povijesti i zasebnog hrvatskog razvitka kulturnog i historijskog. To je glavna misao starčevićanstva, tom idejom je hrvatski nacionalizam u Starčeviću i Kvaterniku stupio u borbu proti nehistorijskom i utopističkom ilirizmu’.

Hrvatstvo je i za Starčevića i za Matoša, kao što vidimo iz prethodnih redaka, prije svega duhovno-kulturna i politička, a ne krvna (biološka) kategorija, tako da je za velikoga književnika Hrvat ‘svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku, koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti’.

Mnogi porijeklom nehrvati ostavili su duboke tragove, zaorali duboke brazde na područjima hrvatske kulture i politike. Pavao Ritter Vitezović, Josip Juraj Strossmayer, Dimitrije Demeter, Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, August Šenoa, Ivan Zajc, Vatroslav Lisinski, Juraj Haulik, Bogoslav Šulek, Boris Papandopulo… Ovo su samo neka od imena istaknutih hrvatskih političkih, književnih i umjetničkih velikana koji su svoje talente ugradili u povijest hrvatske kulture i prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Svi su oni primjer političkoga hrvatstva koje pak paradigmatski ponajbolje oslikava znamenita rečenica kardinala Jurja Haulika: ‘Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat’. Misao hrvatstva je ‘misao etična’ (Matoš), misao koje se oduvijek odlikovala onom istinskom – kako se to pomodno kaže – inkluzivnošću.

Iako su na kraju propale pravaške koncepcije konstituiranja hrvatske nacije kao multikonfesionalne, kršćanske i muslimanske, ni danas nemamo niti najmanjega razloga odricati se naslijeđa muslimanskih književnika koji su se nedvosmisleno deklarirali Hrvatima, kao što su, primjerice, Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Hamdija Kreševljaković, Musa Ćazim Ćatić, Adamega Mešić, Mak Dizdar i dr.

U isto vrijeme dok su modernim ljudskopravašima puna usta slobode, tolerancije i jednakosti, i danas u Hrvatskoj postoji otpor i protivljenje prema ideji Hrvatske pravoslavne crkve, tj. prema ideji da mogu postojati pravoslavni Hrvati.

Vlasi i Srbi nisu isto

U Starčevićevo vrijeme posrbljivanje hrvatskoga pučanstva pravoslavne vjeroispovijesti još uvijek nije bilo dovršeno pa su tako u početcima djelovanja Stranke prava upravo pravoslavni vjernici bili jedni od istaknutih podupiratelja pravaške ideologije. Kvaternikov prijedlog o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, na žalost, nije realiziran, što je u perspektivi, nakon nekoliko desetljeća za hrvatsku nacionalnu misao pogubnoga djelovanja Srpske pravoslavne crkve (SPC), lučonoše velikosrpske ideje – ideje koja se služi lažima i nasiljem u ostvarivanju svojih ciljeva, a koja je uobličena nakon uspostave Kneževine Srbije 1815. godine – dovelo do nacionalne identifikacije većine pravoslavnoga stanovništva u hrvatskim zemljama sa srpstvom (do Kvaternikova prijedloga još se uvijek nije radilo o ireverzibilnome procesu). Mahom se pritom radilo o pravoslavnim Vlasima koji su u nacionalno-identitetskome smislu postali dio srpske nacije. S obzirom na to da u Hrvatskoj u mnogim područjima vlada veliko neznanje, tako se pojam Vlah i pojam Srbin često izjednačuju iako je povijesno riječ o različitim kategorijama. Vlasi su povijesno predstavljali zasebnu etničku skupinu koja je sudjelovala u etnogenezi brojnih europskih naroda: Rumunja, Bugara, Srba, Makedonaca, današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata (katolički Vlasi koji su se integrirali u hrvatsku naciju), Slovenaca, pa čak i Mađara (o različitim značenjima pojma Vlah vrijedi pročitati odličan članak akademika Augusta Kovačeca ‘Podrijetlo i razvitak naziva Vlah, Vlasi (vlah, vlasi), vlaški’ koji je 2016. objavljen u ‘Hrvatskoj reviji’)

Već je spomenuto da je upravo SPC povijesno gledano lučonoša velikosrpske ideje i da je imala ključnu ulogu u posrbljivanju pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemljama. Prirodu SPC-a od svih je hrvatskih intelektualaca najbolje shvatio dr. Ivo Pilar, utemeljitelj hrvatske geopolitike. O SPC-u Pilar će zapisati: ‘Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A budući da je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem’.
Za Pilara SPC je ‘provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu’.

Bit velikosrpstva za Pilara je u sljedećem: ‘Prava je srž problema Južnih Slavena činjenica da bizantska državna i vjerska misao želi osvojiti cieli Balkan, tu staru domenu Bizanta. Pravo obstanka na Balkanu imadu samo bizantski vjernici i oni narodi, koji su grkoiztočne vjere. Sve ostalo treba izkorieniti silom ili lukavošću’.

Većinu prečanskih Srba Pilar je smatrao potomcima Vlaha, od kojih je samo dio prešao na katoličanstvo, a veći dio na pravoslavlje: ‘Na katoličku vjeru prieđoše samo oni Vlasi, koji stanovahu neposredno na području katoličke svoje gospode. Oni pako, koji bijahu naseljeni na području Bosne i Hercegovine ostadoše u pravoslavnoj Crkvi, ukoliko ne prihvatiše bogumilstvo. To se zbilo poradi toga što se kod njih po predaji sačuvalo pravoslavlje i što su stalno nadolazili pravoslavni Vlasi zbog zemljištne sveze sa Srbijom. Moramo dakle smatrati, ostavivši sasvim po strani autohtone Vlahe, da je i od onih Vlaha, koji su kasnije s Turcima nadošli u hrvatske krajeve, samo manji dio prigrlio katoličku vjeru, dok je veći dio, budući pravoslavan, pripao Srbima, te su tako Vlasi mogli postati jezgrom, oko koje se u Bosni stvorilo pravoslavno pučanstvo. Time se broj Srba povećao samim pravoslavnim Vlasima, koji su živjeli na hrvatskom području, odnosno, koji su na tom području nastali’.

Kult ugroženoga Srbina

Ipak, i nakon nekoliko desetljeća djelovanja SPC-a nisu se svi pravoslavci u hrvatskim zemljama smatrali Srbima. Tako je, primjerice, Svetozar Borojević, veliki hrvatski vojskovođa i feldmaršal austro-ugarske vojske, ‘Lav sa Soče’, u pismu Slavku Kvaterniku iz 1919. napisao: ‘Dragi Slavko!… Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? … Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal’.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine 16 647 ljudi deklariralo se Hrvatima pravoslavcima, što znači da ni nakon gotovo dvije stotine djelovanja SPC-a velikosrpska misao nije u potpunosti postigla svoje ciljeve. S druge, pak, strane, pojam Srbin povijesno je bio identičan s pojmom pravoslavac. Pojava Srba katolika u Dubrovniku bila je manjim dijelom rezultat tadašnje slobodarske percepcije Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije, a dominantno posljedica propagandističkog djelovanja Vuka Karadžića koji je boravio u Dubrovniku od prosinca 1934. do travnja 1835. (Karadžić je propagandistički djelovao i u Boki kotorskoj). Nakon Karadžićeva boravka u Dubrovniku rodio se pokret Srba katolika, a prvi katolik koji je prihvatio srpsko nacionalno ime bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi „Katolički Srbi“ (str. 9.) to je i priznao: „Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani“. Kao umjetni i propagandistički konstrukt, pokret Srba katolika nije u perspektivi zaživio i uhvatio korijena.

Zaživio je, međutim, velikosrpski kult ‘ugroženoga Srbina’. O tom je kultu pisao dr. sc. Mate Artuković u znanstvenom radu ‘Ugroženost – bitni element velikosrpske ideologije’. Taj rad pomoći će nam u objašnjenju kulta ‘ugroženoga Srbina’ koji je i danas snažno prisutan kod političkih predstavnika dijela Srba u Hrvatskoj.

Nakon stvaranja Kneževine Srbije 1815., a posebno nakon što je 1882. proglašena Kraljevina Srbija, srpske vlasti formirale su program stvaranja „Velike Srbije“, u koji bi, govoreći o hrvatskim zemljama, trebale ući Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija, Srijem, Bosna i Hercegovina. Tada već dobrim dijelom posrbljeni pravoslavci u Hrvatskoj po nalogu Beograda započinju borbu za ‘priznavanje’ i ‘ravnopravnost’ Srba u Hrvatskoj, koja se svodi na pitanje hoće li srpski narod u Hrvatskoj biti priznat kao ‘srpski politički narod’, tj. kao nositelj državnosti.

Uz SPC, u Hrvatskoj od 1848. djeluje Jovan Živković, plaćeni agent srpske vlade. Srbi u Hrvatskoj, piše Artuković, bore se za proširenje Srbije na račun hrvatskih zemalja te protiv bilo kakve mogućnosti da se afirmiraju pojmovi ‘hrvatski’ ili ‘Hrvatska’ kao integrativni. Jedan od glavnih instrumenata u borbi da se hrvatske zemlje priključe Srbiji bio je kult ‘ugroženoga’, ‘obespravljenog’ Srbina, koji su posebno promicale srpske novine u Hrvatskoj, kao što su ‘Srpski glas”, ‘Vrač pogađač’, ‘Srbin’, ‘Srpski zabavnik’ i ‘Srbobran’ koji je osnovala i financirala srpska vlada. U tim tiskovinama objavljivale su se isključivo informacije u kojima se Srbe prikazivalo kao žrtve zavjere, prema formuli ‘Srbin je kriv što je živ’, ‘Protiv nas raj i pakao’, ‘Za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona’ ili ‘srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu’.

Sklonost za prikazivanjem vlastite ugroženosti i tuđe agresivnosti, najistaknutija je značajka dobroga dijela Srpske samostalne stranke koja tada djeluje u Hrvatskoj. Povijesna djela izišla iz pera pisaca ove stranke, ističe Artuković u spomenutome radu, ‘obrađuju samo veličinu svojeg naroda ili njegovih članova i u isto vrijeme konstantnu ugroženost Srba, ističući trajnu izmjenu suprotnosti između ‘djela srpskih predaka’, njihovu nepravednu ugroženost i ‘nedjela srpskih zlotvora”. Artuković zaključuje: ‘Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakog ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakog saobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu’.

Pupovac, Stanimirović…

U isto vrijeme dok se lagalo o ‘ugroženim Srbima’ u Hrvatskoj, ti su Srbi usred glavnoga grada Zagreba Hrvatima najavili rat do istrjebljenja, ‘do istrage naše ili vaše’, u članku Nikole Stojanovića objavljenome u ‘Srbobranu’. Taj članak prema Artukoviću ‘nije običan članak, nego programatski put koji se slijedio u srpskim intelektualnim krugovima cijelo 20. stoljeće, a i danas se slijedi u mnogim temeljnim mislima’. Kult ‘ugroženoga Srbina’ kulminaciju je doživio u jasenovačkome mitu u doba Jugoslavije u onim milijunskim ciframa, a u narativu beogradske čaršije kao i političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj (ali i domaćih jugofila koji su ga legitimirali danas i onda) prisutan je i danas, s time što mu je dodana i ‘olujna’ viktimologija, tj. laž o etničkome čišćenju Srba u vrijeme vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’. Riječ je o transmisiji kulta ‘ugroženoga Srbina’ u moderne političke okolnosti, a ponovno s istim velikosrpskim ciljevima koji žive i danas.

Uz zapadne medije, pisac ovih redaka, kao novinar, redovito prati i medije na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i srpske medije. Iako među dobrim dijelom srbijanskoga i medijskog mainstreama danas možemo čuti pripovijesti o navodnome ‘europskom putu Srbije’, kod većine srpskih političara, novinara, publicista i intelektualaca prisutno je ono što možemo nazvati ‘velikosrpskim minimumom’ kad je u pitanju Hrvatska. Ako zanemarimo članove nevladinih udruga i poneke liberale, većina javnih osoba u Srbiji u odnosu prema Hrvatskoj, ali i u odnosu prema drugim susjednim zemljama, i dalje u bitnome stoji na velikosrpskim pozicijama, na pozicijama mita o ‘nebeskoj Srbiji’ i na pozicijama narodne poezije tipa ‘Bog je rodom iz Srbije’. U ponekim slučajevima, kao, primjerice, kod Jovana Deretića, Vasilija Krestića, Dragoslava Bokana, Dragana Petrovića, Radovana Damjanovića, Dejana Lučića ili notornoga Vojislava Šešelja – velikosrpska mitologija i laži (znademo što je Ćosić pisao o velikosrpskim lažima) poprimaju psihopatološke oblike.

I dok stanje u Srbiji trebamo imati na umu čisto iz informativnih razloga, kako bi se po potrebi reagiralo na velikosrpsku propagandu na međunarodnom planu, ono što zabrinjava jest ponašanje dijela političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj koji i dalje promiču kult “ugroženoga Srbina”. Dr. Milorada Pupovca u vrijeme rata smatralo se pripadnikom umjerenije srpske struje spremne za suradnju s hrvatskim vlastima. No isti je taj Pupovac u vrijeme rata posjećivao brata Vojislava kao vojnika u samoproglašenoj terorističkoj paradržavi tzv. SAO Krajini (o tome je pred koju godinu prvi pisao upravo ‘Hrvatski tjednik’), a ne treba zaboraviti niti laži o prekrštavanju srpske djece kao i ulogu u razmjeni dr. Šretera. Do pred koju godinu predsjednik Pupovčeva SDSS-a bio je dr. Vojislav Stanimirović (i danas ga se smatra sivom eminencijom stranke), koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom ‘poslednjeg ustaškog bastiona’. Stanimirović je bio gradonačelnik okupiranoga Vukovara, a svakome je zdravom razumu jasno kakvi su tipovi mogli biti na čelu toga mučeničkoga grada nakon brutalne velikosrpske agresije. Stanimirović je 2008. u razgovoru za ‘Novi list’ izjavio da kad bi se ponovno nešto dogodilo u Vukovaru, da bi učinio isto. Nakon što je 1995. dobio odlikovanje Radovana Karadžića, Stanimirovića je kasnije odlikovalo Pupovčevo Srpsko narodno vijeće – prema onoj similis simili gaudet – za razvoj institucija u RH.
Mržnja velikosrba prema nogometnoj reprezentaciji

Politika Milorada Pupovca i SDSS-a (jedan od utemeljitelja te stranke notorni je zločinac Goran Hadžić) još od devedesetih svodi se na konstantnu proizvodnju i podgrijavanje međunacionalnih sukoba i trvenja u Hrvatskoj, što je i bivšega predsjednika Ivu Josipovića nagnalo da Pupovca nazove ‘etnobiznismenom’. U skladu s politikom kulta ‘ugroženoga Srbina’ Pupovac konstantno želi Srbe u Hrvatskoj prikazati kao ‘ugrožene’ i ‘obespravljene’, iako Srbi u Hrvatskoj imaju politička, građanska i ljudska prava kao i svi drugi građani Hrvatske, a politika tzv. pozitivne diskriminacije daje im i neka manjinska prava kakva nema niti jedna manjina u bilo kojoj drugoj europskoj državi (gdje to još neka manjina ima fiksno zajamčena tri mandata u predstavničkom tijelu?). No Pupovcu to nije dovoljno, on bi očito kotač povijesti želio okrenuti unatrag, u vrijeme Jugoslavije kad su Srbi u Hrvatskoj bili vladajuća i povlaštena klasa na račun većinskoga naroda. Zato se Srbe treba i dalje prikazivati kao ‘ugrožene’ od strane ponovno probuđenoga povampirenog ustaštva (niti jedna druga manjina, začudo, ne smatra se ‘ugroženom’), zato Pupovac u Saboru lijepi žutu traku s natpisom ‘gost’ (skandal bez presedana), zato Pupovčeve ‘Novosti’- dostojan nasljednik velikosrpskog ‘Srbobrana’ – u svakome broju bljuju velikosrpsku propagandu, ponekad omotanu u jugoslavensko ruho, vrijeđaju hrvatski narod, Domovinski rat i Katoličku crkvu, udaraju na same temelje hrvatskoga identiteta, a sve to na račun državnoga proračuna (‘Srbobran’ je financirao Beograd, a ‘Novosti’ Zagreb – to je jedina, perverzna razlika ovih dviju tiskotina). Bitno je biti ugrožen! Pozicija žrtve najbolje je sredstvo dobivanja superiorne etičke pozicije i benefita koji iz toga proizlaze. Toga je jako dobro svjestan i Pupovac, ključni zagovaratelj kulta ‘ugroženoga Srbina’ u Hrvatskoj. O kakvoj je ugroženosti stvarno riječ, sjajno je svojedobno opisao dr. Ivo Korsky opisujući položaj srpske manjine u Hrvatskoj u vremenu komunističke Jugoslavije: ‘Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom jer zna da su joj povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni.’

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije oduvijek su jako smetali protuhrvatskim snagama u Hrvatskoj (onih Tuđmanovih 20 posto), a mržnja prema nogometnoj reprezentaciji jedan je od najvidljivijih izraza mržnje prema hrvatskoj državi. A upravo je ta mržnja, mržnja i zavist prema hrvatskome uspjehu, eksplodirala ovih dana, ne samo kod velikosrpskih psihopata u Srbiji (pisanje Vučićeva tabloida ‘Informer’), čiji nas mrziteljski vokabular ne treba čuditi niti pretjerano dirati (mnogi tzv. desničari nepotrebno se, umjesto da ih ignoriraju, lože na trećerazredne srpske provokacije – velikosrbi, iskompleksirani i zavidni kakvi jesu, i žele da se njima stalno bavimo jer im to daje osjećaj važnosti), nego i kod domaćih jugofila i velikosrba.

Hrvatska nogometna reprezentacija najbolji je primjer što mogu u simbiozi napraviti domovinska i iseljena Hrvatska kad je na čelu teama pošteno i domoljubno vodstvo, a ne mediokriteti i partijska trčkarala. Nogometnu reprezentaciju na netom završenome prvenstvu odlikovali su pobjednički mentalitet, visoka motiviranost i izostanak bilo kakvih kompleksa prema tzv. velikima (eh, kad bi hrvatski političari imali barem djelić ponosa kao nogometaši u odnosu prema stranim centrima moći!). Iste su to one odlike koje su krasile hrvatske branitelje devedesetih. I baš zato što usporedno pokazuje svu bijedu hrvatske politike, čiji su akteri bitna suprotnost hrvatskim nogometašima i hrvatskome izborniku, hrvatska nogometna reprezentacija predmetom je čudovišne mržnje velikosrba i jugofilnih intrašovinista.

Jugofili i velikosrbi broje krvna zrnca

Umjereniji jugofili tako ne mogu bez ‘bratske’ Srbije pa su na HRT dovukli Milojka Pantića, srbijanskoga športskog komentatora bez kojega Hrvati valjda ne bi znali koliko vrijede njihovi nogometaši. Što je Anton Samovojska prema Milojku Pantiću?! Onim žešćim jugofilima smeta držanje ruke na srcu prilikom intoniranja državne himne (isto rade i nogometaši brojnih drugih reprezentacija), a jako ih boli i to što u nogometnoj reprezentaciji nema tamnoputih igrača, kao da bi Hrvatska, u kojoj nema crnačkoga stanovništva, radi političke korektnosti valjda trebali uvoziti igrače tamne boje kože e da bi zadovoljila kvote domaćih ‘antifašista’, pseudoliberala i ljevičara (za Hrvatsku su svojedobno igrali genijalni Eduardo i Sammir, ali to vegeta stručnjaci tipa Puhovski ne spominju jer je potrebno Hrvatsku opanjkavati i optuživati za rasizam).

Kako bi se pokušalo umanjiti uspjeh nogometne vrste, jugosferaško i velikosrpsko parapolitičko podzemlje i političko nadzemlje uhvatilo se i brojanja krvnih zrnaca, pa su tako, nakon što je prvi o tome pisao jedan velikosrpski medij iz Srbije, Danijela Subašića proglasili Srbinom, kao da Srbin ne bi smio biti član hrvatske nogometne vrste, kao da za Hrvatsku već nisu igrali legendarni Dado Pršo i Milan Rapaić, koji su srpskoga etničkog porijekla.

Pustimo sad na stranu to što je Subašić Hrvat (kao i kod Dražena Petrovića majka mu je Hrvatica, a otac porijeklom pravoslavac) i što je nacionalno opredjeljenje stvar izbora svakoga pojedinca. Zanimljiva je ta inverzija kad jugofili, koji hrvatske nacionaliste optužuju za šovinizam, krenu brojati krvna zrnca! Politička je to perverzija kad Pupovac nakon uspjeha hrvatske reprezentacije protiv Danske i maestralnih obrana Subašića porijeklo njegova oca želi upregnuti kao pogonsko gorivo za promicanje kulta ‘ugroženoa Srbina’, kad usred Sabora legendarnog vratara naziva čovjekom ‘koji nije imao pravo na ljubav’, a sebe – smatrajući valjda da se može uspoređivati s hrvatskim domoljubom Danijelom Subašićem -naziva degradiranim i onim na koga se uvijek gleda kao na Srbina, a ne kao na čovjeka i građanina. Ovaj Pupovčev saborski performans uistinu predstavlja vrhunac političke perverzije. Čovjek koji živi od etnobiznisa i podgrijavanja konflikata, naime, prigovara da se na njega gleda samo kao na Srbina.

Pritom se Pupovac ne će zapitati zašto se na Arsena Dedića i Đorđa Novkovića nije gledalo samo kao na Srbe, zašto se na Arijana Komazeca nije gledalo kao na Srbina, nego kao na hrvatskoga reprezentativnog košarkaša, zašto su hrvatski navijači slavili legendarnoga Dadu Pršu i Milana Rapaića, koji su obojica srpskoga porijekla, a odigrali su velike igre za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Zašto Hrvati vole vukovarskoga branitelja Predraga Mišića, a ne vole teroriste koji su ubijali i pljačkali u vremenu velikosrpske agresije. Zašto Hrvatima ne smetaju lojalni Srbi (neka ih je u Hrvatskoj što više!), nego im smetaju oni koji Hrvatsku vide kao plijen imperijalnih apetita Beograda ili kao bankomat za vlastite kriminalne porive.

Jugoslavenska zabluda najveća je nesreća

Jugofilima i velikosrbima očito smetaju lojalni hrvatski Srbi, hrvatski domoljubi, a kao uzor služe im balvanaši i apologeti kulta ‘ugroženog Srbina’ koji predstavlja pogonsko gorivo velikosrpske ideologije. Zato Srbe u Hrvatskoj, naše sugrađane, politički ne predstavljaju ljudi poput Predraga Mišića, nego ‘ugrožen’ Srbi poput Milorada Pupovca Suznog i Vojislava Stanimirovića. Što je veća ‘ugroženost’, deblji je i novčanik, pa makar on bio pun i ‘ustaških’ kuna! Zato se Hrvate koji se suprotstavljaju velikosrpstvu želi prikazati kao zatucane mrzitelje koji u životu ništa drugo ne rade nego mrze Srbe, a bivše se balvanaše prikazuje kao profinjene građane koji su žrtve mržnje i nasilja samo zato što su Srbi.

Na kraju treba reći da su i svojedobno Svetozar Pribićević (ispočetka agent Beograda, ali je kasnije uvidio da je velikosrpska politika beogradske čaršije pogubna ne samo za Hrvate, nego i za Srbe u Hrvatskoj) i danas Milorad Pupovac mogli postati političari od prvorazrednoga nacionalnoga značenja – Pribićević je bio možda i najistaknutiji član predratne dominantne Hrvatsko-srpske koalicije, a o Pupovcu danas ovisi opstanak Vlade – jedino uz pristanak i potporu hrvatske strane. Od hrvatske strane koja očito ne može bez jugoslavenstva i bez Srba. Od Hrvata koji su narkomanski ovisni o Jugoslaviji i Srbima, iako je Hrvatska stoljećima bila dio srednje Europe.

I zato je bio u pravu Ivan Oršanić kad je rekao: ‘Jugoslavenska je zabluda najveća nesreća Balkana i izvor zločina jer je protiv ideje slobode i samoodređenja svih njegovih naroda. Mi moramo biti protiv Srbije u konkretnom smislu, jer drukčije nije moguće, ali u idejnom i temeljnom smislu mi moramo biti protiv jugoslavenske zablude. U izvornom smislu ispravno je antijugoslavensko stajalište, jer smo po jugoslavenstvu postali srpskom kolonijom. U tom poslu naša je stvar da se jugoslavenska zabluda potpuno dotuče, ali ne obranom Jugoslavena, a napadanjem Srba, nego napadanjem Jugoslavena, Jugoslavije i jugoslavenstva te životom u našoj državnoj ideji, a stvar je Srbijanaca, da se oslobode zastarjelih ambicija Pravoslavne crkve i da žive u svojoj državnoj ideji tako da na granicama Hrvatske i Srbije ne bi stajali luđaci, koji bi se htjeli smatrati ideolozima i svetcima, nego stanovnici normalno priznatih i ostvarenih načela u cijelom svijetu. Samo u tom slučaju mogao bi se očekivati i na Balkanu razvitak solidarističkih odnosa kakvi postoje i među drugim narodima’.

Pametnome dosta!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo