Marija Dubravac: ROĐAK MATA (Za sve nas u tuđini)

ROĐAK MATA (Za sve nas u tuđini)

Bio je to momak fini
Kakvog selo znalo nije,
Krasilo ga slavno ime
Graničarske šokadije.

Volio je bijesne vrance,
Ko u priči pjevo, sviro,
Dobričina na svu mjeru
Mrava, crva, nije diro.

Jedne noći iza rata
Lešinara ljutih jato
Ubiše mu milog dadu,
Opljačkaše grunt i zlato.

Ode Mata u tuđinu
U tu slavnu Ameriku,
Javljao se dugo nije
Trag se zatro nesretniku.

Vratio se bijelih kosa,
Zgrbljen, jadan, pravi dida,
I krio je suzne oči
Što od jada što od stida.

Sjedili smo pod lozama
Bratski me je zagrlio
Niz obraz mu kaplja pala
Obrisat ju nije htio.

Suza sina hrvatskoga
Istinu je gorku rekla –
Dolara je bilo dosta,
Al’ je duša rane stekla.

Šaptao je: ”Moj rođače,
Željan ostah tvojeg lika,
Ukrala mi cijelu mladost
Ta čarobna Amerika.

Nek ti oči moje kažu
Što mi jadno srce krije,
Na čitavom svijetu nema
Plemenite Slavonije.

Da se život vrnut može
U tuđinu išo ne bi,
Dolarima i suzama
Iskopo sam grobak sebi.”

Spustio je Mata glavu
I u zemlju gledo nijemo,
Zvonilo je s crkve zvono,
A on kao da je drijemo.

Iznenada grud si primi
Diže k Nebu sijedu glavu,
Desnica mu stisnu značku –
Boju crven bijelu plavu.

S tom je značkom u grob lego
I sa strukom zlatnog žita.
Na grobu mu pjevah pjesmu:
”Slavonijo plemenita”