Nogometna euforija i iluzije o nekome novom početku

Hrvatska je nogometna reprezentacija postigla vjerojatno najbolji sportski rezultat stoljeća. Iako smo kao nacija znatno uspješniji u nekim drugim sportovima, nogomet evidentno u sebi nosi nešto više od sporta. Ekonomski i društveno ugroženoj hrvatskoj državi uspjeh njezinih reprezentativaca podigao je prepoznatljivost u svijetu te razinu nacionalne povezanosti i optimizma. Iznad svega pokazao je kako se dobrom organizacijom, predanim radom i vjerom mogu postići izvanredni rezultati. Kada bismo model odnosa na relaciji izbornik-igrači-navijači primijenili na ekonomski i politički sustav, uspjeh bi bio zajamčen.

S ovima nema promjena

Usprkos očitim porukama političarima, koje su stigle s velebnih dočeka hrvatskih reprezentativaca, o nužnosti drukčijega pristupa upravljanja državom, odmah je jasno kako ni do kakve promjene s trenutačnom garniturom ne će doći. Narod ih je pozvao na vođenje ekonomske politike u nacionalnome interesu, na promjene i prestanak sluganskoga odnosa prema velikim državama. Prikazano je kako u hrvatskome narodu još uvijek postoji snaga potrebna za postizanje ekonomskoga uspjeha jer se kao kolektiv očito može usmjeriti prema ulaganju u napor koji rezultira uspjehom.

Današnja porezna politika takva je da, osim što je porezno opterećenje preveliko, ne usmjerava ulaganja u područja koja su od najvećega nacionalnog interesa, poput industrije ili poljoprivrede. Smanjenjem poreza i uvođenjem odgovarajućih olakšica, brzo bi se pojavili investitori koji su spremni uložiti svoj novac. Od nužnosti promjene monetarne politike također ne će biti ništa, s obzirom na to da Boris Vujčić, čiji je stav da Hrvatska ne može ništa učiniti, ostaje guverner Hrvatske narodne banke.

Sveprisutna korupcija

Najveći su ipak problem hrvatskoga društva korupcija i nepotizam koji guše bilo kakvu mogućnost napredovanja uspješnih pojedinaca ili poduzeća. Uspjeh se na svim razinama postiže gotovo isključivo rodbinskim vezama, članstvom u političkim strankama ili korištenjem mita. Dolazak Zlatka Dalića za kormilo reprezentacije u stvari je eksces, a ne pravilo, a uspjeh reprezentacije zamaskirao je vođenje nogometnoga saveza teško kompromitiranoga korupcijom. Kada bi izbor pravih ljudi na prava mjesta funkcionirao po načelima stručnosti i karizme, a o uspješnosti poduzeća odlučivali tržišni zakoni umjesto političkih odluka, budućnost bi bila znatno vedrija. Tada ne bismo imali iseljavanje desetaka tisuća sposobnih radnika, niti propadanje zdravih poduzeća zbog toga što je vlada odlučila u ime stranih i domaćih banaka spasiti Agrokor. Korupcija je, na žalost, sveprisutna, u politici, birokraciji, kod donošenja zakona itd. Ako je njezina razina visoka, ona odbija potencijalne investitore koji moraju plaćati dodatan trošak, smanjuje kvalitetu javnih usluga i stvara nesiguran pravni sustav.

Znak po kojemu je jasno kako vlastodršci ne će prihvatiti pouke iz uspjeha nogometne vrste, instinktivna je reakcija na taj uspjeh. Odmah je osvanula ideja o gradnji nacionalnoga stadiona, svojevrsnoga spomenika uspjehu reprezentacije. Ovakvi veliki projekti financirani javnim novcem idealni su za punjenje političkih džepova i kupovinu glasova naivnih birača. Umjesto da se prvenstveno radi zdravlja potiče razvoj sporta djece koja moraju plaćati skupe članarine i koja nemaju odgovarajuće uvjete rada, novac će se radije ulupati u monumentalni stadion koji nikad ne će poslužiti svrsi. Za istu se cijenu mogu izgraditi desetci sportskih centara u kojima se trebaju razvijati budući profesionalci.

Put u bankrot

Čitava povijest Olimpijskih igara pokazuje da je gradnja velikih sportskih objekata put u bankrot, kako lokalnih gradova, tako i država. Montreal 1976. i dug od milijardu i pol dolara, Atena 2004. i dug od nekoliko milijarda dolara, igre u ruskome Sočiju progutale su 70 milijarda dolara, a tek je pitanje koliko će Rusiju stajati nogometno prvenstvo. I hrvatski gradovi još uvijek otplaćuju dugove zbog izgradnje danas praznih rukometnih dvorana, izgrađenih za jednokratnu uporabu. Slična je euforija u tadašnjoj vladi postojala kao i u trenutačnoj oko gradnje stadiona. Ne postoji niti jedan glas razuma unutar ekipe koja se godinama hvali štednjom, tako da danas nemamo sredstava niti za lijekove za djecu. Vlada se opet postavlja na pogrešnu stranu, želi biti investitor i nositelj gospodarskih aktivnosti, umjesto da se uhvati svoje uloge stvaranja uvjeta temeljem kojih će se razvijati ekonomija koja onda može stvoriti sredstva za ulaganja u sportske objekte. Vladin je zadatak mijenjanje Zakona o sportu i definiranje načina financiranja kako amaterskoga, tako i profesionalnoga sporta, a ne gradnja sportskih objekata, koje bi trebali barem sufinancirati profesionalni klubovi.

Euforija oko Svjetskoga prvenstva u nogometu završila je, za koji će dan to biti ono što i treba biti, sportsko natjecanje, a iluzije kako će se uspjeh reprezentacije odraziti na razvoj ekonomije, treba zaboraviti što prije. S druge strane, pozitivan primjer reprezentativaca u ponašanju i pristupu svome poslu Hrvatska treba preslikati na cijelo društvo. Zadaća je vladajućih struktura stvaranje uvjeta za kvalitetan život građana pa će biti novca i za stadione i za ljude koji će ih puniti.

Marijan Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo