“Nije u šoldima sve”

Pjevajući da ‘nije u šoldima sve’, hrvatski su doprvaci svijeta, možda nehoteći, izrekli i misao koja stoji iza svih tih razloga za neviđen izljev radosti. Taj stih, iz popularne zabavno-glazbene produkcije, iznosi da sve treba vidjeti unutar malo širega obzora, u kome je materijalno samo jedna dimenzija, jer svijet oko nas nije jedina stvarnost. I uz blagostanje i uz siromaštvo i uz sve brige, život je vrijedan i smislen. Vjera u nevidljivu stvarnost, koja je nadmoćna postojećoj, samo je ‘aspekt svjetovnoga’ utkan i u žar nogometnoga nadmetanja u Moskvi i u radost dočeka u Hrvatskoj. Ta je vjera utkana i u pregnuća i ljubav hrvatske momčadi na vrhu nogometnoga Olimpa. Nije veselje naroda zbog toga bijeg iz svijeta briga, kako se nekima čini, nego spona s još intenzivnijim životom. Strah od nestanka, od izumiranja i propasti povezan je s ritualom slavljenja patriotske ljubavi.

Internacionalna ‘nakačenost’

Jedan ovdašnji novinar koji se javlja iz Bruxellesa pun je hvale za hrvatski domoljubni zanos, koji je razumio kao izraz čistoga i plemenitoga – internacionalizma. (“Hrvatska je, nema nikakve sumnje, lijepa u domoljubnom zanosu. Ali ta ljepota je čarobno multiplicirana jedino onda kad naše osjećaje divljenja ovoj zemlji i naciji iskreno dijele milijuni ljudi internacionalno. Jedino onda kad iskreno zadivimo cijeli svijet, kad je naše domoljublje toliko zdravo i neokaljano da se na njega mirno može nakačiti zdrav internacionalizam, onda je Hrvatska ne samo najljepša nego i u stanju ostvariti sve svoje potencijale”). Puno je nelogičnosti u tom slavljenju internacionalizma. Bilo bi zanimljivo sve to raščlaniti, ali ovdje možemo ostati samo uz dva-tri pitanja: Što ako ljudi vole svoje, a drugi se na to ne ‘nakače’? Znači li to da je internacionalna ‘nakačenost’ kriterij čistoće i iskrenosti domoljublja? Nema internacionale, nema čistoće ljubavi? Pa ljudi ne vole svoje radi drugih, niti drugi vole svoje radi nas. Tomu hvaljenju dočeka nogometaša nema se što prigovoriti, ali nije jasno zašto bi pojmu patriotizma trebalo pokroviteljstvo pojma internacionalizma. Slobodno zajedništvo nacija (inter-nacionalnost) je vrijedno svake potpore, a patriotizam izražava sljubljenost s jednom od članica koje čine inter-nacionalu i ni u čemu nije protivan duhu zajedništva. Da, i Staljin je imao svoju Internacionalu i zapovjed zajedništva u internacionalnoj ‘ljubavi’.

Novo buđenje

Ma koliko se neki ljudi oduvijek pravili da sve znaju, svi koji misle o sebi i o svijetu, uvijek su zaokupljeni potragom za odgovorom na ona tri temeljna pitanja: od kud dolazimo, kamo idemo i – tko smo, jer u sebi nosimo ‘urođeni osjećaj’ da se “u ljudskim bićima i u materijalnom svijetu krije više od onoga što se vidi golim okom”. (K. Armstrong). U srpnju 2018. Hrvatska je priča ispričana na drugi način. Ona će obilježiti hrvatsku budućnost, ma što ‘internacionala’ činila da je izbriše iz narodne memorije, kao što su i dosad vrlo uporno pokušavali, na različite načine, pokoriti slobodoljubivi duh Hrvata. Pokušajmo razumjeti njezinu ‘bezvremenu istinu’, nazrijeti nove mogućnosti i osloboditi prigušene snage kako bi živjeli punijim životom. To je vrijeme dobro uzeti prijelomnim razdobljem, u kome se naglo promijenio odnos prema javnom očitovanju hrvatskoga identiteta, ponosa i odanosti svojoj domovini.

Od uspostave hrvatske demokratske države do 2000, bile su osvijetljene sve bitne sastavnice hrvatskoga duha slobode, koje su se, nakon pustih godina mogle javno izražavati, a nakon toga je, voljom ‘internacionale’, započelo radoblje odmazde i vraćanja u predtuđmanovsku hibernaciju. Hrvatsku su opet saplitali mrežama, koje su desetak godina bile strgane s njezina nacionalnoga bića. Već je punoljetna generacija mladih Hrvatica i Hrvata koji nisu bili sigurni smiju li na glas reći da su Hrvati. Važnim dijelom medijskoga prostora upravljali su ljudi posve neskloni Hrvatskoj. Umjesto da komfašisti budu lustrirani, lustraciju su nakon 2000. počeli provoditi oni, ljudi koji su, iznenada, na se navukli liberalno i demokratsko ruho, ali narav i protuhrvatstvo nisu promijenili.

Čistim srcem protiv zla

Spomenuti je sportski događaj razbudio hrvatski narod svih uzrasta, svih socijalnih krugova, neovisno o obrazovanju i svjetonazoru. Strani su mediji pisali kako su se probudili da bi slavili sportsku borbu za svoju domovinu. E, da, ali oni, možda, ne znaju da bi netko Hrvatima, na to slavljenje domovine mogao ‘nakačiti’ svašta. Ali u odnosu na ono bitno, to su trivijalnosti. Svijet je bio očaran čistoćom toga hrvatskoga patriotizma.Već smo pisali kako je godinama nakon 2000. sport korišten upravo za suprotne ciljeve, radilo se na devastaciji i klubskoga i reprezetantivnoga nogometa, samo da ne bi pridonosio nacionalnoj homogenosti, samosvijesti i samopoštovanju. Smio se upotrijebiti za svaku drugu svrhu, uključujući i onu kriminalnu. Stadioni su bili prazni, a bijes navijača intenzivan. Onda je iznenada zaštitni oklop negdje napukao, ili, drukčije rečeno, umreženi su pokazali ‘nebudnost’.

Hrvatska nogometna reprezentacija izmakla je pozornosti čuvara. Reprezentativci i njihov trener su počeli naglas govoriti da su Hrvati, da igraju za Hrvatsku i da to žele pokazati i svijetu i svom narodu. To je u temelju ‘prevratu’. Igrali su dobro i pobjeđivali. Postali su svjetski doprvaci. Narod je razumio o kakvu se uspjehu radi. Ali i svijet je to razumio. Hrvatska je dobila iznimnu, planetarnu medijsku pozornost. Domaća je ‘internacionala’ na trenutak zanijemila. Još se nisu bile smirile emocije razdraganoga naroda, koji je svuda pokazivao ponos i na sve strane slavio svoje sportaše, a domaći su novinari krenuli s pitanjima o mogućim ekonomskim učincima postignute slave. Razumljiva je ta žurba, ali isticanjem gospodarskih učinaka na prvome mjestu, zaobilazi se bitno pitanje o međuovisnosti duhovnoga temelja i glavnih vrjednota zajednice. Ovo o čemu smo govorili jedna je sfera, a politika i ekonomija druga. Nacionalna samosvijest i samopoštovanja su pretpostavke za drukčiju artikulaciju moralnih i političkih načela zajednice. To je prvo, to je početak. O tomu ovisi i gospodarska uspješnost. Pred nama je vrijeme koje će pokazati važnost nove sastavnice hrvatskoga identiteta i njegova slobodnoga izražavanja, za ukupni kreativni potencijal nacije.

Vrata budućnosti

S jedne je strane dohvaćena sloboda da se stvaralačka snaga može iskazivati sa svim što joj pripada, a s druge je planetarni odjek hrvatskoga držanja i u pobjedama i u porazu (finalna utakmica). Na domaćoj javnoj sceni ne može ostati bez odjeka ono što je vidio cijeli svijet: stotine tisuća Hrvatica i Hrvata, od djece do ljudi zrele dobi, dječaka i djevojčica, djevojaka i mladića na se je odjenulo majice, ili se ogrnulo šalovima s crveno bijelim kvadratićima, uzetim s hrvatskoga grba? Stotine tisuća ljudi kliče Hrvatskoj i njezinim sportskim uspjesima, njezinim mladićima koji igrom, ponašanjem i govorom kažu da igraju za Hrvatsku, vesele se, plaču i bodre svoje. Taj je narod osjetio svoju novu mitsku inspiraciju i otvorio vrata prave budućnosti. Niti se to više može zaboraviti, niti izbrisati. Hrvatska se duša javila i kliktala od radosti. Njezino ponižavanje, započeto godine 2000, ima veze i s malobrojnim, ali vrlo moćnim, društvom koje je držalo medijska kormila u rukama i određivalo kuda hrvatska barka smije, a kuda ne smije ploviti, kako mora izgledati i tko u njoj smije biti, što će se na njoj čitati, gledati, slušati, kako će slaviti pobjede a kako oplakivati poraze. Hrvate su pokušavali zadržati u mračnoj pokornosti, sa ‘svakidašnjom jadikovkom’ na usnama. A onda su im oni, u srpanjskom prevratu 2018, odasvud javljali da je s tim svršeno, da do tih uputa ne drže niti malo. Tko bi još slušao taj glas zla? Ali ne treba vjerovati da će on odjedanput zašutjeti.

Dok im živo srce bije

Sad je završila ta dionica naše povijesti, iako ima ljudi koji tvrde da je euforija namjerno stvorena, kako bi pripremani krah bio bolniji. I ako bi se pokazalo da su pogrješna ta predviđanja, a čini nam se da jesu, nesporno je da su reflektori narodnoga zanosa još bolje osvijetlili i svijet lošega morala, koji skriven iza demokratskih institucija, za račun svojih materijalnih probitaka, uništava i hrvatski identitet i vjeru u uspjehe i pobjede. Njihovi su mediji veličali samo hrvatske neuspjehe i poraze. Arbitri su bili isti ljudi koji su arbitrirali i pod vlašću komunista. Nesreća je u tomu što ih se sve može nabrojiti na deset prstiju ili malo više. S druge je strane jedan narod željan slobode i prosperiteta. Ne zanemarujemo smisao komentara o internacionalizmu, što su stigli iz Bruxellesa. Prije njih su došli pobjednici, koje nije bilo moguće prešutjeti i onda su na trenutak ‘internacionalci’ zanijemili, da bi u sljedećem momentu slavili nekoliko dana s Hrvatima. A dalje? Tko li će, nakon svega, bilo što povjerovati, recimo, ovdašnjem ‘univerzalnom znalcu’, koji dijagnosticira sve hrvatske boljke kao neizlječivo desničarenje, i uvijek propisuje ‘crveni’ lijek, ‘marksistu’ koji se ruga hrvatskoj momčadi jer drži ruku na srcu dok se pjeva hrvatska himna, a onda baš ti mladići svima pokažu da su do najboljih na svijetu došli svojom igrom i svojom vjerom koja je posve suprotna ‘crvenoj istini’. Zapravo vjerom i igrom. S rukom na grudima i s himnom na usnama, koja ih poziva da ljube svoj narod dok im živo srce bije. Oni su sa svojim ‘desničarskim dlanovima’ na srcu doprvaci svijeta. Oni! Naši komfašisti mogli bi se, vjerojatno, natjecati samo u klevetama protiv zemlje koja ih hrani i u tomu zauzeti vrlo visoka mjesta na svjetskim ljestvicama. Pa, vjerojatno i nadmašiti vatrene i postati prvacima.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo