Borislav Ristić: Dalićev državni udar

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena – već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti. Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti.

Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala  nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak. Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde.

Statistike luduju. Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama. Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj. Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima. Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”. Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala.

Nekada se znalo što smiju pjevati drugari. Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu?

Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutradan nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu. Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova? Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se gubitnicima tu radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Borislav Ristić/VL/https://www.vecernji.hr/Hrvatsko nebo