Zlatko Majić: Hrvatska reprezentacija pod skalpelom kvazi antifašista

Da čovjeku „mozak stane“, da se Hrvatska na pobjedničkom postolju, srebrene svjetske nogometne medalje počne stidjeti, zahvaljujući nekakvom kolektivnom udbaško-antifašističkom (čitaj fašističkom) skalpelu u rukama, skoro pa svih televizijskih kuća. Kao da su urednici školovani u istom podrumu od dva metra armiranog betona. U svim post slavljeničkim izvještajima, svih televizijskih kuća, pa i javne televizije HRT, pjevač M.P. Thompson „izrezan“ je precizno tim skalpelom, da sada i svakog prosječnog gledatelja može uvjeriti kolika je stvarna moć u rukama tzv. urednika i medija.

Čisto faktografski, bez obzira na silne emocije hrvatskog gledatelja i navijača reprezentacije, koje je skoro pa cijela nacija „prolazila“ kroz prijenose utakmica hrvatske nacionalne vrste, pa i silnim napetostima, do frustracija i delirija, činjenica da su mjesto vice-prvaka svijeta u nogometu izborila 22 igrača, imenom i prezimenom, sa svojim izbornikom i stručnim stožerom. Činjenica je da je slavlje primarno njihovo, jer su i zasluge isključivo njihove, ali kao stvarni domoljubi igrače i njihovu domovinu, kao i hrvatski narod povezuje taj viši osjećaj uzajamne povezanosti, upravo iz osjećaja domoljublja, kao direktna posljedica Domovinskog rata i zasluga naših branitelja. Iz toga proizlazi da su pjevači i repertoar pjesama isključivo u njihovoj domeni, a da silni dušebrižnici uma i tijela nacije, koji „uskaču“ u trenutku kada je sve gotovo, žele preuzeti čak i te igračke zasluge, zbog kojih je cijela nacija i hrvatski narod „opijen“ i želi nametati svoja uredničko-ideološka stajališta, svjetonazor koji ti svjetski igrači ne razumiju, a niti ogromna većina hrvatskog puka. Oni bi im „uređivali“ pjevački sastav i njihov repertoar.Sve u svrhu daljnjeg dijeljenja naroda po nekakvim čak uvjetno rečeno svjetonazorskim stajalištima, a koje je u svrhu dodvoravanja raznim centrima moći koja se nalaze van naše domovine, ali koja ih vjerojatno izdašno financiraju, osiguravajući im osim svakodnevne egzistencije i jako dobre dodatne povlastice i materijalna dobra. Bilo bi interesantno provjeriti imovinska stanja nositelja istih radnji, bilo da su vlasnici medijskih kuća ili urednici pa i pojedini novinari. Svakako bi nekakvo državno tijelo trebalo transparentno utvrditi i ne samo razmjere imovinskog stanja i primanja, nego i načine financiranja, baš kao što se državna tijela iz poreznog ili sličnog tijela, skrbe o svakom hrvatskom građaninu i pravnoj osobi te i postupa pri ustanovljavanju nepravilnosti ili počinjenja kaznenog djela.

Ogavno je, glupavo i zločesto skalpelom povlačiti po najvećem hrvatskom slavlju od stvaranja neovisne hrvatske države devedesetih godina, pa sve do samog dna svake ljudskosti i ispod svakog dostojanstva hrvatskih nogometnih junaka, novinarskim pitanjima; tko je pozvao M.P.Thompsona, otkud on u autobusu, otkuda on na bini, pa sve do isključivanja mikrofona u grotlu slavlja. Pravo je pitanje s kim se organizator slavlja u Zagrebu konzultirao o tijeku programa na Jelačića trgu, kao i glazbenom izboru. Dolenčić je očito izbor sa lošim nakanama, ali samo radi paradigme, zašto nisu pozvali nekog bečkog ceremonijal majstora, barem bi čuli „Na lijepom plavom Dunavu“ i imali opravdanja o najboljem, najskupljem ili najpopularnijem ceremonijal meštru. Čini mi se da su naši nogometni čarobnjaci daleko, daleko bolji režiseri i ceremonijal majstori, jer su iz hrvatskog naroda, nedestilirani i nepatvoreni, znaju i osjećaju bilo svog naroda, zato su i odigrali onako vatrene nogometne predstave, do zadnjeg atoma snage, pa čak i preko toga. Za potvrdu svojih osobnosti, za svoj narod koji ih obožava, jer su na travnjaku pokazali ono što mi Hrvati jesmo, čvrsti, vatreni, skromni i ponizni, a opet ponosni „ratnici“, što su osjetile mnoge reprezentacije pa i Francuzi, bez obzira na poraz. Hrvatskom dresu i crveno-bijelim kockicama klanja se i aklamira cijeli svijet, a naša „lijeva smetala“ imaju druge nakane. Oni bi da se pjeva kako oni kažu, ne daj Bože i „komanduju“.

Što se tiče M.P.Thompsona i njegovog ratnog puta, njegovih pjevanja i pjesama, opet činjenično, da nema raznih udruga, antifašističko-fašističkih organizacija, njihovih prijava i ne samo u Hrvatskoj, nego i van, ništa ne bi bilo sporno, kao što i nije, nema presuda, nema ničega što bi ga anatemiziralo, osim ovih vlasnika i urednika TV kuća pa i drugih medija, koji imaju svoje ideološko-materijalističke nakane. Pjevali su „evo zore, evo dana…“, samo da podsjetim, Mesić, Matić, Kotromanović pa i mnogi mnogi ti urednici i novinari, onda kada su bili na rubu očaja ili u ekstazi uspjeha na bojnom polju. Pjevao je i Thompson, veliki broj branitelja pa i dolje potpisani. I u čemu je problem? To vrijeme je daleko iza nas, neki su se ispričavali, neki izmotavali, ali je činjenica da su ta vremena iza nas, a da danas, nažalost, bijemo druge bitke, čak i ove nametnute raznim svjetonazorskim pogledima nazovi liberalno-komunističkih pogleda. Što ima liberalizam sa komunizmom i antifašizmom danas izjednačenim sa fašizmom u svojoj neodređenoj definiciji, na to bi pitanje trebao odgovoriti npr. B. Obama ili W. Oprah pa onda usporediti sa odgovorima naših antifa, M. Pupovca ili samoukog filozofa G.B. Richembergha, koji evo silne godine se još muči da nauči kako se zove i  preziva, što je na kraju u skladu sa hrvatskim zakonima o promjeni imena, ali i uputa hrvatskom glasaču u njegovoj osobnosti i političkim nakanama. Pravi Odisej. Neka mu mentorira F. Radin, koji ima blaženo i prosvijećeno talijansko prezime. Biti će im lakše, obadvojici. Ili neka pozovu prvoborca Domovinskog rata, sumnjivog ratnog puta, ali nesumnjive automobilske „obijačke mafije“, K. Beljaka, tu sramotu i opus operandi prosječnog uspješnog hrvatskog političara, moralne upravnice par excellence, koji je u pubertetu bio sa 28 godina, koji je na radost HSS-a i njihov predsjednik, legitimno izabran. Da se duboko zamislimo i o svjetonazoru cijelog članstva koji podupire ovog osuđenika teške krađe, kojem se oprašta kazneno djelo, ali začudo i postdiplomca Vanjske politike i diplomacije (iz 2016.g.) na kojoj je izvještio diplomatski rječnik do zavidnih visina, „smeće fašističko“. Toliko diplomatski da su ga citirale sve srbijanske tiskovine i portali, isti oni koji se ni danas ne stide svojih sarkastičnih umjetničkih prvoboraca, malo neurednih i neobrijanih, zbog siline vukovarske bitke, koji pjevaju rodoljubnu srpsku „Slobodane šalji nam salate, bit’ će mesa klat’ ćemo Hrvate……..“, toliko diplomatsko da sa našom neobrijanom istočnom braćom dijeli isti vanjsko-diplomatski stav glede pjesama i pjevača M.P.Thompsona.

Aferim, rekli bi naša braća Bošnjaci, koji osuđuju slavlje hrvatskog naroda u BiH, nastalog uspjesima vatrenih, skromno zaboravljajući svoje fanatično navijanje za Tursku, isticanje i vijorenjem zastavama države Turske, koja im je na tri mjeseca jahanja, ali ne i za komšije Hrvate. Kao da oni igraju protiv nogometne vrste Hrvatske, dakako revizionističko-ustaške, skoro zaboravih, da se i u tome slažu sa Beljakom, Beusom, Pupovcem, Radinom i mnogim političkim veličinama mlade hrvatske države. Na djelu su pobratimi u čistom fašističkom ludilu, antihrvatskom.

   A narod pjeva i pjevati će Markove pjesme, hrvatske budnice i domoljubne pjesme i mnogih drugih hrvatskih domoljubnih pjevača i pjevačica, koji još nisu na tapetu, stignu. Tuku “pobratime u vasioni“  bećarci i klape, hrvatski reperi i bendovi, od Vukovara do Dubrovnika, a da je na djelu opasna ustaško-revizionistička stvarnost pokazuje i naš osvjedočeni domoljub M. Grdović, koji nadahnjuje ustaško-revizionistički pokret u Hrvatskoj pjesmom „Nije u šoldima sve“, pjesmom koja u dubini negira politički habitus gore navedenih političara i medijskih umotvoraca, a dubokog revizionističkog stava kakvog može da smisle naši vatreni nogometni čarobnjaci, puni novaca, koji mu pjesmu promoviraše u status himne. A vi naši „srebrni čarobnjaci, hrvatskog sjaja“, kakva je i ogromna većina hrvatskog naroda i branitelja, dobro pripazite koju pjesmu i kojeg pjevača slušate i pjevate. Dovodite ih u opasnost primitivnog novinarskog propitivanja, lijepljenja raznih etiketa, pribijanja na njihove uredničko-moralne kolce. Ovako, igranjem u finalu svjetskog nogometnog prvenstva šokirali ste na izvjesno vrijeme bratiju koja jasno dijeli nedužne žrtve Jasenovca i Bleiburga, na žrtve kao sramotu hrvatskog naroda i žrtve kojih je bilo premalo u ime drugih naroda, jer nije dovršen posao, kako je bravar naredio, a nedavno „osvježio“ ugledni hrvatski biciklista N. Stazić. Hrvatski narod je preživio „bravara“, u svojoj obitelji, gdje su bake i djedovi, očevi i majke prenosile istinu o hrvatskom domoljublju i čovjekoljublju i to radimo i danas. Preživjeti će i bravarsku piljevinu i hrđu medijske i političke hrvatske svakodnevnice. Vidjeli ste da vas je u Zagrebu u samom centru dočekalo preko 300.000 Hrvata, od toga više od 70 % mlađih od trideset godina. Letjeli su iz Australije, N. Zelanda, američkog kontinenta, cijele Europe samo da budu s vama, našim ponosom i barem privremenom srećom, svi u kockicama, svi sa zastavama, svi sa pjesmom, navijačkom i domoljubnom, svi ozareni i ponosni na vas i na svoje domoljublje. Nitko nikome na nogu nije stao, a bilo ih je više od pola milijuna.

Svakome jasno.

U Zagrebu 19.srpnja 2018.g.                                                              

Zlatko Majić

( autor je predsjednik UT „Tigrovi“, član Koordinacije udruga branitelja Zagreba, ratni zapovjednik više postrojbi HV-a, sada aktivista braniteljskih udruga)

Hrvatsko nebo