Kršćanska razmišljanja Katica Kiš: Poniznost i oholost

Poniznost

Sv. Augustin kaže: „Gdje je poniznost, tu je ljubav“. Poniznost je majka svih drugih krjeposti.

„Jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. Lk 14,11

Poniznost  je urođena vrlina čovjeka i plod Duha svetoga. Javlja se tamo gdje vlada veliko poštovanje  i ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je osobina onoga tko je pokoran, skrušen i poslušan. Sinonimi ove riječi su:

podređenost, popuštanje, poslušnost, pobožnost, smirenost, skrušenost, odanost, strahopoštovanje, pokornost, skromnost,  strpljivost, blagost, dobrohotnost, milosrdnost, postojanost, iskrenost, posvećenost Bogu…

„Riječ je tijelom postala “, kako bi čovjeka povela putem poniznosti, da služi Bogu i bližnjemu, proslavljajući Boga u spašavanju ljudi.

Karakter  poniznih ljudi:

Tihi i povučeni u životu i radu

Poštuju mišljenje drugih ljudi

Podržavaju druge u njihovom radu

Ne guraju se  naprijed

Nisu agresivni i osvajački nastrojeni

Puni strpljenja i ljubavi prema drugima

Osjete i poznaju istinu o drugima

Pomažu potrebitima iz ljubavi

Govore dobro o drugima

Nisu nažalost priznati u društvu

Njihova djela ih čine poznatima

Po plodovima ih se poznaje

Materijalizam im ne znači mnogo

Raduju se uspjehu bližnjih

Strah Gospodnji je njihova snaga

Ljudska poniznost je vrlo potrebna za ostvarenje mira i blagostanja u svijetu.

Evo kako postići poniznost, savjetuje Majka Tereza:

Govoriti što manje o sebi

Ne miješati se u tuđe poslove

Paziti da ne budemo znatiželjni

Prihvaćati radosno protivljenje i ispravke

Prelaziti preko tuđih pogješaka

Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju

Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni

Odgovarati uljudno i kad smo izazvani

Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo

Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo

Birati uvijek ono što je teže (kako bi drugima bilo lakše)

Naš Spasitelj Isus Krist, ponizno je prošao ovom našom zemljom i ponizio se sve do strašne smrti na Golgotskom križu, poslušan Bogu ocu, kako bi nas spasio od vječnog prokletstva. Njegova ljubav nikada ne prestaje, jer je On živ, uskrsnuo od mrtvih, te se u njega možemo ugledati i naučiti poniznosti.

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“. Mt 11,29

Oholost

„A daje On i veću milost. Zato govori: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ Jak 4,6

Oholost je negativna  osobina ljudskog karaktera, temeljni grijeh čovjeka koji vodi do drugih grijeha kao mržnje i nesloge.  To je stanje kada čovjek sebe smatra boljim i superiornijim od drugih ljudi. Očituje se kroz aroganciju, bahatost, drskost, osornost, uobraženost, ponositost, taštinu, hvalisavost, zavist…Ohol čovjek je uvjeren   da sam sve može postići, ponižavajući druge, tražeći da ga se hvali i uzdiže, ne tražeći tuđi savjet. Ako ga se uhvati da je u krivu, postaje ljutit.

Obilježja karaktera oholih ljudi:

Vrlo često u govoru ističu svoj JA

Samouvjereni u svoje postupke i djela

Svugdje žele biti prvi i u prvim redovima

Ne priznaju djela i uspjehe drugih ljudi

Ponižavaju i ogovaraju druge ljude

Imaju bolesnu želju  za priznanjem

Žele biti u društvu uspješnih i slavnih

Nemaju straha Božjeg u svojim srcima

Vjeruju u svoju snagu i svoja djela

Nemaju mnoge prijatelje

Zavidni su na uspjehu drugih

Uobraženi su  i misle: „Nitko bolji od mene“.

S oholim ljudima je vrlo teško održati pravo i iskreno prijateljstvo. Često se tad u ljudskim  odnosima javlja nesloga, svađa, razdori, nepodnošenje, jer je svaki čovjek stvoren „na Božju sliku i priliku“,  te ne može uvijek podnosti oholicu koji ga ponižava i tlači. Tamo gdje se oholost povećava, nestaje sloga i sreća.

Grijeha oholosti čovjek se može osloboditi i riješiti kada izgrađuje vrlinu koja je u suprotnosti oholosti, a to je poniznost. Poniznost je vrlina i snaga koju čovjek dobiva kada se opredijeli za pošteno, pravedno, čestito i humano. To je svjetlo u kojem zajednica i društvo može sretno živjeti, kada čovjek savlada egoistične, nemoralne, korupcijeske, nehumane i zločinačke opsesije. Kad se počne kultivirati poniznost, ona vodi prema trajnoj osobnoj i društvenoj sreći, harmoničnom suživotu, poštenju, ljubavi i miru.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo