Atmosfera podsjeća na onu iz 1989.

Stotinjak tisuća populista, mahom marginalaca, doći će u ponedjeljak na Trg bana Jelačića da bi pozdravili svoju momčad s vrha Svijeta. Samo stotinjak tisuća!? Ma četiri milijuna populista, mahom marginalaca, već danima bodri, slavi, podupire uspon hrvatske nogometne momčadi na vrh Svijeta.

Ona šačica elitnih, jedva desetak tisuća njih, ali dobro umreženih, koji u potpunosti kontroliraju cijeli hrvatski sustav, na ozbiljnim su mukama. Kako spriječiti širenje opakog populizma? Jer probuđeni narod je opasan za lažnu elitu. Jer vidi. Jer osjeti da može. I jer je spreman odbaciti okove i izaći iz ropstva.

Samonikli vođa

Što mogu vidjeti ti razbuđeni populisti u uspjehu Dalićeve nogometne momčadi? Iznad svega mogu vidjeti gotovo neiscrpan hrvatski potencijal koji uz pravo vodstvo daje vrhunski rezultat, u svjetskim razmjerima, prema svjetskim mjerilima. Vrhunski nogomet je danas kompleksni spoj talenta, rada, organizacije, vodstva i biznisa.

Nacionalna nogometna reprezentacija u tome je usporediva s nacionalnom vladom, Zlatko Dalić s Andrejem Plenkovićem. I već tu počinju drastične razlike. Zlatko Dalić je rođeni, samonikli vođa, koji je taj svoj talent brusio i u uspjeh pretvarao sam, često nasuprot sustavu, i svaku je svoju višu stepenicu morao zaraditi prethodnim rezultatom. Andrej Plenković je rođeni, nasljedni upravitelj koji nikada nije ni bio u prilici dokazivati se mjerljivim rezultatom i njime se izboriti za svoju šansu. Njega je “mreža” nosila s pozicije na poziciju.

Dalić zna da rezultat ne može postići bez tima, da taj rezultat nije potpun bez potpore naroda, i uspio je stvoriti onu čarobnu formulu zajedništva u višem cilju – između izbornika, igrača i naroda u kojoj jedni druge nose i podupiru. I koja onda eksplodira kroz rezultat. Plenković je izučeni majstor gušenja slobode, kreativnosti i potencijala, koji uvijek nastoji pokazati da je on taj koji je najpametniji, koji je iznad svih, koji zna najbolje, koji upravlja svojim podanicima postavljajući ih i smjenjujući po svojoj volji, koji nas još samo mora naučiti da mislimo njegovom, a ne svojom glavom.

Dalić svoj uspjeh gradi na izvrsnosti svojih igrača, obogaćenoj emocijom i ponovno probuđenim nacionalnim zanosom. A svi su oni slobodni mladi ljudi, neovisni, uspješni, bez obaveza prema lokalnim partijskim komesarima, formirani u zapadnom sustavu vrijednosti, ali i sa snažnim nacionalnim nabojem. To je zapravo generacija sinova Oluje, kojoj je na čvrsti nacionalni korijen usađena europska nadgradnja. Plenković svoj tim slaže, ili mu ga slažu, na načelu ovisnosti o “mreži” i na kriterijima osrednjosti i nesposobnosti, uz prikriveni uvjet – pripadnosti staroj komunističkoj upravljačkoj nomenklaturi.

Oni su generacija sinova i kćeri jugoslavenskog komunizma, zamaskirani europskim floskulama i ugrađeni u hrvatski sustav na svim razinama. Plenković je samo proizvod i paradigma tog sustava, izgrađenog na “plenkovićima”. Dalić je individualac u službi pobjede nacionalne nogometne momčadi. Plenković je dijete sustava, u službi njegova održanja. Dalić svoj uspjeh gradi s narodom, Plenković nasuprot narodu. Dalić tako očito voli svoj narod. Plenković tako očito prezire narod. A i boji ga se.

Umreženi mediokriteti

Zbog svih tih dubinskih razlika, Hrvatska je na vrhu svijeta u nogometu. I na dnu Europe prema gospodarskim pokazateljima. Dakako da odgovornost za to nije samo na Plenkoviću, pa niti najviše na njemu. On je ipak tek privremeni čelni epifenomen trulog klijentelističkog sustava koji drži Hrvatsku gospodarski i društveno zarobljenom u starim okvirima komunističke Jugoslavije.

Vrijednost uspjeha Zlatka Dalića i nogometne reprezentacije je u tome što pokazuje koliko Hrvatska može i gdje bi mogla biti da država, društvo, gospodarstvo, kultura, sport i dalje nisu zarobljenici tih desetak tisuća umreženih mediokriteta, koji mogu zadržati svoje pozicije samo gušenjem slobode, kreativnosti, individualnosti i nadasve – gušenjem nacionalnog identiteta i ponosa. Ta probuđena vjera u sebe i snaga zajedništva su ono od čega strepe trule i lažne elite. Pa u šest tramvaja na Trgu bana Jelačića, u pet poslijepodne radnim danom, ima više hrvatske elite nego s obje strane Markova trga.

Strah od uspješne nogometne reprezentacije lažne elite već godinama nastoje sustavno ugušiti: od Jovanovićeva “isušivanja močvare” do pravog specijalnog rata s ciljem destabilizacije Dalićeve momčadi. U trenutku slavlja specijalci se na trenutak povuku, i nastoje ući u šator pobjednika. Ali jugo-voodoo borci samo mijenjaju metu. Nova meta je narod. Populisti i marginalci. Tako slušam ovih dana vječitog analitičara kako strahuje da bi uspjeh nacionalne nogometne vrste mogao biti opasan zbog mogućeg bujanja populizma. Psihologinja općeg spektra prigovara hrvatskim navijačima da – glasno viču. Umjesto da navijaju šapćući.

Atmosfera tako podsjeća na onu 1989., kada se vidjelo da se jedan poredak ruši jer se potpuno potrošio. I atmosfera uoči dočeka hrvatske nogometne vrste tako podsjeća na onaj koncert Prljavog kazališta sa 100 tisuća ljudi na tadašnjem Trgu Republike. Bila je to poruka da je i narod spreman za promjene. Laganini la pa-pa – kako bi to rekao pjesnik Š. Vrsaljko.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo