NAVIJAČKA HRVATSKA OD ISTRE DO ŽEPČA: Djeliti sreću s drugima ili “crkniti od muke”?

Proteklih više od mjesec dana svjedočili smo istim prizorima u Zagrebu, Zadru, Splitu, kao i u Mostaru, Širokom Brijegu, Novom Travniku, Busovači; kafići, fan zone bili su prepuni hrvatskih navijača koji su strastveno bodrili hrvatski nacionalni tim na putu do nogometnog krova svijeta. Zastave Hrvatske i Hrvata u BiH, transparenti u bojama hrvatske trobojnice s natpisima Posušja, Mostara, Kupresa Tomislavgrada… bili su visoko izdignuti na zagrebačkom Jelačića placu, kao i na stadionima u Rusiji, gdje se navijalo za Hrvatsku. Jednom riječju Hrvati su bili jedna duša, a navijačka Hrvatska protezala se od Istre do Žepča i još istočnije, i zapadnije, gdje god je bilo Hrvata.

I nije bilo ilustrativnije potvrde teze kako su Hrvati jedan narod, niti snažnijeg argumenta protiv unitarističkih podvala kako smo u BiH svi “Bosanci i Hercegovci”, “građani među kojima nema nikakve razlike”. Štoviše upravo su se najglasniji protivnici “etničkih podjela” i pobornici utopijske ideje stvaranja umjetne nacije potrudili srušiti fikciju o BiH u kojoj ne postoje tri naroda, tri zajednice, već jedno bh društvo.

Dok su stotine tisuća Hrvata oduševljeno dočekivali nogometne vrceprvake svijeta u Zagrebu, a BBC, Reuters, Bild, CNN… o tome izvještavali kao jednom od tri najvažnija događaja dana u svijetu, jedan od najposjećenijih sarajevskih portala u rubrici “Vijest dana” objavio je izjavu nekog Bože Skopljakovića o nečemu. Za većinu Hrvata koji za Božu nikad nisu čuli informacija- riječ je o čovjeku o čijem utjecaju i važnosti dovoljno govori podatak da njegova stranka nema ni jednog vijećnika ni u jednoj općini u Bosni i Hercegovini. Uzdizanje “Bože Skopljakovića” na medijski tron u trenutku dok se pola milijuna ljudi u vašem susjedstvu, među kojima su i desetci tisuća građana vaše države, okuplja ne važno zbog čega, ne svjedoči samo o profesionalnom sunovratu, već i ljudskom potonuću, o nepodošljivoj patnji urednika takvih medija izazvanoj mržnjom prema drugima.

Jedan drugi propali sarajevski novinar, tobož “ljevičar” od muke prouzročene mu uspjesima Vatrenih u Rusiji nije mogao, kako je sam priznao, ni gledati Svjetsko nogometno prvenstvo, jer su mu se cijelo vrijeme od hrvatskih navijača priviđale ustaše, a od navijača drugih država nacionalisti. Istina, on više nije u poziciji da 60 minuta govori o Hrvatima ustašama, zločincima i kriminalcima, ali je sretan što ima i “minutu” u jednom sarajevskom listu da pokaže koliko mrzi.

Srpski mediji,  bliski Vučiću, u isto su vrijeme “navijali za Rusiju”, Modrića i ekipu nazivali “crnokošuljašima”, a sve one, pa čak i svoje velikane poput Novaka Đokovića i sportskog komentatora Milojka Pantića, najpogrdnijim imenima, jer su “držali palčeve Hrvatima”.

I dok više od pola milijuna Hrvata na dočeku nogometnih viceprvaka svijeta u Zagrebu za većinu sarajevskih medija i nije bila neka vijest, ili je bila tek “vijestica” za marginu, hrvatski premijer Plenković hvalio se jednoj francuskoj televiziji kako “cijela regija navija za Hrvatsku, koju doživljavaju kao svoju reprezentaciju”.

Plenkovićeva lažna slika “idiličnih odnosa u ujedinjenoj regiji”, neće pomoći da oni usitinu postanu takvi, kao što ni mržnja prema drugima ne može biti zdrava ni za urednike mrzitelje, ni za konzumente njihove mržnje.

– Između opcije da “crkneš od muke” zbog radosti tvojih susjeda i sugrađana i mogućnosti da im se pridružiš u njihovoj sreći i veselju uvijek je oportunije odabrati ovo potonje. Višestruko ti se vrati. Dijeljenje radost s drugima učinii te radosnim i boljim čovjekom. A kod onih s kojima dijeliš sreću izazivaš poštovanje i ljubav prema sebi. Ako to čine novinari, urednici, sportaši, političari, osobe od javnog utjecaja, ta dobrota i ljubav začas preplave milijune drugih.

– Bravo majstori. Svaka čast!, napisao je, na Twitteru čini mi se, četverostruki osvajač Wimbledona srpski tenisač Novak Đoković svojim hrvatskim prijateljima Modriću i Rakitiću, a oni mu uzvratili: “Hvala legendo”. Kad su “naši” izgubili od Francuza i umjesto prvog osvojili drugo mjesto na svijetu, jedna meni bliska, najbliža Hrvatica, utješno je rekla: “Nema veza, zato je naš Nole prvi”.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

hms.ba/ http://hms.ba/Mišo/Hrvatsko nebo