B. Ristić: Tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Dalićeva se momčad ponaša po onoj: igraj kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu.

Hrvatska je pobijedila! Hrvatska je u finalu! Nakon veličanstvene pobjede nad onima koji sebe nazivaju kolijevkom nogometa, postalo je jasno koliko su tri lava nemoćna ako im srce nije vatreno. To je stvarnost koja nam svima još djeluje samo kao san.

Još jučer je sve izgledalo kao nemoguća misija. Mnogi igrači su na ovo prvenstvo došli s utegom na leđima. Iako je među narodom uvijek postojala nada, u javnosti je vladala skepsa. Sumnjalo se u izbornika Dalića i njegov tim. Sitne su duše – od boje dresa, preko prizemnog šovinizma – na provokaciji pokušale skupiti pokoji politički poen. Očekivalo se kako će im reprezentacija poslužiti kao izgovor za liječenje vlastitih frustracija.

Izbornik Dalić nije dozvolio da prevlada taj gubitnički mentalitet unaprijed smišljenih izgovora.  Povrijeđeni ego se ne može opravdati bolom u leđima. Upravo je na Kalinićevom primjeru demonstrirao kako je momčad najbitnija i neće tolerirati ničije “zvjezdano” iskakanje. Naša poslovična sklonost da se bavimo smišljanjem izgovora za neuspjeh, umjesto traženjem načina kako doći do cilja, ovaj je put izgubila bitku s duhom koji ide samo na pobjedu.

Onda je došla pobjeda nad Messijevom Argentinom. Postalo je jasno kako je ova ekipa  spremna i za najveće pothvate. Skupinu smo završili kao prvi, s tri uvjerljive pobjede iza sebe. Kako su padali protivnici, padali su i utezi. Iz utakmice u utakmicu buđena je nada kako možemo bolje i jače. Poniznost i ozbiljan pristup svakom protivniku pretvaralo je nadu u vjeru kako se zajedništvom i žrtvom može do cilja.

Sve su to igrači koji su naučili pobjeđivati sa svojim klubovima, a Dalić je uspio u tome da i u reprezentaciji kod igrača probudi taj pobjednički mentalitet i od njih stvori složan tim. Njegova magija je bila da u posebnim okolnostima probudi ono najbolje u igračima, ono što svaki od njih već posjeduje. Probudio je u njima vjeru da kao momčad mogu do krajnjeg cilja, za koji će svi disati kao jedan.

Svi smo vidjeli kako je Subašić unatoč ozljedi ostao u igri kako bi branio do kraja, i obranama penala odveo Hrvatsku dalje. Rakitić je cijelu polufinalnu utakmicu odigrao nakon neprospavane noći i uz visoku temperaturu. Samo je uz tu vjeru i samopožrtvovnost Vrsaljko s ozlijeđenim koljenom mogao odigrati utakmicu života. Igrači su iz utakmice u utakmicu dokazivali svoju borbenost i pobjednički duh.

A statistika tog pobjedničkog duha doista je impresivna. Već sama činjenica da reprezentacija jedne male države nadigrava puno mnogoljudnije i bogatije kod mnogih izaziva divljenje. Uz to, hrvatska je reprezentacija, ako računamo tri utakmice s produžecima, na ovom turniru odigrala utakmicu više od ostalih timova – i to s igračem manje.

Kapetan reprezentacije Modrić ujedno je i igrač koji je najviše pretrčao na ovom prvenstvu – 63 kilometra u šest utakmica. Pri tome ni u jednom kontaktu nije “neymarovski” padao kako bi došao do daha. Nije bilo mjesta za trikove i prenemaganja. Rakitić je igrač koji je ove godine odigrao najviše utakmica  na svijetu – 70 bez finalne. Kao Messijev suigrač, u izjavi za medij blizak svom matičnom klubu Barceloni, govori kako bi realovac Modrić trebao dobiti nagradu za najboljeg igrača svijeta.

Njihova veličina je u tome što nikada ne hvale sebe, već uvijek druge, a obećavaju samo da će dati sve od sebe. Oni se ponašaju po onoj: igraj kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu. Samo ta vjera može objasniti kako nakon tri utakmice od po 120 minuta Dalić ne može naći nijednog igrača u timu koji bi htio zamjenu. Vrhunska tehnička kvaliteta svakog od njih je neosoporna, ali ono što ih vodi iz pobjede u pobjedu jest duh koji ne prihvaća izlike i opravdanja za slabost.

To je tajna zašto su njihovi uspjesi privukli toliku pažnju i pobrali simpatije cijeloga svijeta. Nakon pobjede nad Engleskom u samo par sati o Hrvatskoj je napisano više članaka nego što je do tada napisano od njenog osnutka. Tu utakmicu je gledalo više od milijardu ljudi, a nakon pobjede “cro” je bio najviše pretraživan pojam na svijetu. Što li će tek biti kada podignu pobjednički pehar? Jer, tko bi se zadovoljio srebrom kada vas vodi Zlatko?

Kad srce ostavljate na terenu nitko vam ništa ne može prigovoriti. S ovim prvenstvom u Hrvatskoj je konačno utišan duh malodušja. Naslovnice trešte porukama kako Hrvatska vjeruje. Vjeruje u primjer čovjeka koji nakon teško odrađenog posla sanja hrvatski san, san o pobjedi. To je san da samo s predanim radom i vjerom u zlatno sutra Hrvatska ima bolju budućnost. Upravo zbog onih koji dolaze moramo iskoristi ovaj optimizam.

Borislav Ristić/Večernji list/https://www.vecernji.hr /Hrvatsko nebo