Naš David Luka

Postoje u životu trenuci klonuća, ali i snažnih uzdignuća. Nisu samo osobe, čovjek kao jedinka, u stanju proživjeti strašne i razorne događaje iza kojih se čini da nikada više ne će ustati, uspraviti se i kliknuti opijen životnom radosti. Pa ipak se to događa i često se čitavi narodi rađaju iz duhovnoga obeshrabrenja u neko ponovno životno slavlje.

Osjetiš se dijelom široke zajednice, zanosa koji se pojavljuje negdje iz duhovnih tajanstvenih dubina, osjetiš naglo kako život pobjeđuje smrt jer je vječan i nespoznatljiv, a radost proteče tvojim žiljem. Obično se pojavi snažni pojedinac ili neki događaj koji potakne onaj mistični dio narodnosnoga bića i homogenizira njegove silnice. Imali smo dva Franje – Kuharića i Tuđmana – kad smo ležali ranjeni i slabi na svojoj hrvatskoj zemljici 1990. godine i uz njih jednu blistavu osobu- papu Ivana Pavla II. A naša mladost s hrvatskim grbovima, onim drevnim znakom pripadanja, polazila je u naizgled nemogući rat. David protiv Golijata. A narod u strahu i nadi. Nakon duga vremena poniženja i ropstva. Gamad je i onda širila lažne vijesti, bacala letke o izdaji, podrivala krhke snage rađanja naše Države Hrvatske, sastajala se s krvnicima usred Zagreba, pisala europskim moćnicima laži o našoj krvoločnosti, podmetala svako nedjelo narodu u kojem žive i primaju za izdaje nagrade.

Ništa posebno ne znam o nogometu. Nije ni potrebno da bih srčano i snažno navijala za naše mladiće, koji su naša najbolja diplomatska iskaznica u svijetu. Ne znam možda po nekom redu nabrajati sva njihova imena, draga imena, imena ljudi koji su osjetili bilo svoga naroda. Čim počne hajka po nekim pravosudnim čudnim putevima protiv onih najboljih, znaj da otrovni crvi koji su zaduženi za rušenje ove države koja im smeta i smeta, žele uništiti tu jedinstvenu ambasadu hrvatskoga naroda i lik metaforičnoga Luke Modrića, jer misle: ako obezglavimo reprezentaciju, klonut će.

Ali oni, ti crvi, ne vjeruju u Boga, u dušu naroda koja ima čudne amalgamske mogućnosti ujedinjenja strasti života i zajedništva. I baš kad misle da su postigli cilj, odjednom zaore glasovi milijuna Hrvata, zaori krik čovjeka koji se diže, odijeva svoju povijest u onim toliko lijepim crveno-bijelim kvadratima, pretvara se u mladiće i juri s njima u nekoj svečanoj apoteozi obnovljenoga života. A naš David Luka nije ni visok, ni glomazan po težini, ni nalickan, ni obojane kose, ni kačiperan. Juri tratinama nogometnih igrališta svijeta i s njim juri spaljena didina kuća, juri babin doziv ponosa: srićo babina!, juri i did Luka kojega crvi ubiše na kućnome pragu, jurim i ja i kličem: srićo moja, sine moj! Svi ste sinovi, a već ste i očevi. To je najljepši trenutak. S vama i u vama jure vaša djeca, i ona tuđa a opet vaša, ona što kliču u zanosu, ovoga trena možda jedinom.

Juri opustjela zemlja naše Slavonije, kamen Zagore, Bosne, Hercegovine, a ruke se naroda sklapaju u molitvi. Ne za slavu ispraznosti, nego za domovinu! Nismo imali puno trenutaka sreće u povjesnici, kao narod bili smo često bez svoje države, ali snagu identiteta smo sačuvali: svoj jezik, pjesme s izvora rijeka, šum rječice Čikole za koju nije znao gotovo nitko dok nije zagrmjela i njene se grmljavine još plaše crvi; sačuvali smo i ovaj rodni kamen, vodu, nebo – sve to juri u srcima moje nogometne momčadi. I nema tu ničega osim – čuda. Treba biti za čuda spreman, za ljubljeni dom pa makar i spaljen – spreman, za babin i materin glas – spreman. Za sve što je bilo patnja i veselje. A naši su momci spremni.

Jednako nam pristaje crnina – ta žalimo za svojim mrtvima, jednako crveno-bijeli kvadrati. Bitno je da smo ustali i zagrljeni doživjeli trenutak radosti. A sve što je radosno i lijepo – dolazi od Boga. I za njega smo spremni.

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo