Kad mentorica s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Gordana Vilović piše optužnicu i širi mržnju, onda ju studentica L. B. može samo nadmašiti

S obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena lustracija pa je čitav javni prostor i dalje kontaminiran mentalnim komunistima, rigidnim ljevičarima i lažnim znanstvenicima, tobože povjesničarima, koji tijekom čitavoga radnoga vijeka nisu objektivno obradili niti jednu temu hrvatske povijesti, ne može se očekivati ni konstruktivan dijalog u društvu. Doduše, živjela je među domoljubima neko vrijeme nada da će tijekom vremena neminovnošću ograničenoga trajanja ljudskog vijeka taj problem biti sve manji. Problem je, na žalost, sve veći. Dok je preživjelih i još migajućih obožavatelja Jugoslavije zbog neminovne biologije sve manje, humanoidnih replika nekadašnjih partijskih tvrdolinijaša kao da je svakim danom sve više, ili, barem, dobivaju sve više medijskoga prostora i sve odgovornije poslove. Nahrupila je ta šarolika bagra u sve sfere naše ranjene države i društva, od medicine do teatra, zauzeli su glavna mjesta u državnim strukturama, lokalnim vlastima, civilni su sektor potpuno prisvojili i sišu sredstva iz proračuna te šire svoje antihrvatske poruke beznađa i nostalgije za bivšom državom, umjetnom tvorevinom zvanom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija u medijima i javnom prostoru. Sve su glasniji, očito sve hrabriji. Može im se. Polako, sve većem broju ljudi koji ovoj zemlji žele dobro, postaje jasno da je ovaj problem komunističke propagande dublji i seže dalje od onih koje smo znali kao bivše komunjare i komunističke kadrove.

Borbeni jugo milenialsi

U novoj generaciji, ovih koji su sada u tridesetima, takozvanih milenials ili generacije y, sve je više njihovih sljedbenika koji sami sebe proglašavaju progresivnim, liberalnim snagama na tlu Hrvatske, a toliko su liberalni da bi svakoga tko misli drukčije od njih strijeljali na licu mjesta, kao što je nedavno u Saboru (nitko da trepne) ponosno uzviknuo notorni Stazić. Ako ih već ne mogu strijeljati, onda bi ih svakako sklonili, bacili u bajbuk, maknuli s javne scene na kojoj oni, po mnogočemu, imaju upravo predstavu velikog zbora, a često i solo pjevanja. Mi ostali smo publika.

Na njihovu žalost, zakon im, barem zasad, ne omogućuje fizičku likvidaciju političkih neistomišljenika. Ako ćemo biti iskreni, nije to omogućavao ni zakon u toj, njima omiljenoj, Jugi. Nisi mogao koknuti lika koji se, zamislite, usudio zapjevati Vilo Velebita, ali si mogao poslati ga u zatvor. Razne su se stvari, međutim, mogle. Ako je doktor medicine, bacilo ga u neku vukojebinu i pobrinulo se da ne primiriše privilegiranim atarima elitne nomenklature. Ako su bili profesori ili studenti koji su nešto glasnije zahtijevali slobodu za Hrvate, gurnuli su ih u zatvore na pet, osam, tako nešto, ali, ako su bili novinari, i to još poznati i čitani, patentirali su posebnu metodu javne hajke na novinara koji nije po volji vladajućoj ideologiji. Na visokim partijskim forumima koji su satima žučno raspravljali o takvima izrodima rabile su se riječi kao neprijatelj socijalizma i obvezno se slalo dotične u ropotarnicu historije. Danas zvani mainstream mediji, a tada samo mediji, sve su to zdušno prenosili. Hajka je morala biti javna da bi postala legitimna, čak i ako u zakonu za to nije bilo uporišta. Tako sam, na primjer, kasnije saznao iz starih primjeraka novina da mi je otac osnovao kontrarevolucionarno gnijezdo i da će završiti u ropotarnici povijesti.

A povijest se, znamo, ponavlja i čovjek ne može, a da nema osjećaj onog Déjà vu kad svjedoči iz dana u dan kako se ti raznorodni javni suci i tužitelji sa zajedničkim nazivnikom mrzitelja Hrvatske i hrvatskoga, kad već ne mogu metkom, zadovoljavaju, za sada, prozivkama, društvenim izopćenjima te medijskom hajkom i prijete kaznenim progonom svima onima koje smatraju potencijalnom društvenom opasnošću. Opasni su svi oni koji ne mrze Hrvatsku nego ju vole i ponosni su na nju. Nedavno sam, tako, doznao kako se nalazim u biltenu Srpskoga narodnog vijeća za prošlu godinu. Nemam pojma što će moje ime ondje, a i nije me briga. Neki su mi iskusniji kolege rekli da to znači kako sam sada na nekoj njihovoj crnoj listi. Bit će da to ima veze s tekstom poruke kojom sam se drugu Miloradu, osobno obratio, jednostavno i izravno u naslovu koji glasi: ‘Milorade, ne želiš porast ustaštva u Hrvatskoj? Onda, za početak, odj.bi s četničkom proslavom u Srbu’. Kratko, jasno i nedvosmisleno. Naravno, Milorad tu poruku ne može prihvatiti, ne zbog njezine forme, nego sadržaja, jer kada bi uistinu prestao optuživati Hrvate za zločine bliže i dalje prošlosti, stajati nad praznim jamama, veličati četničke pokolje, plakati nad imaginarnim brojevima žrtava, ustvari, provoditi jedan sustavan reket nad hrvatskom državom i nacijom, onda on ne bi mogao pripadati kategoriji političkih parazita i krvopija koji ne samo sišu Hrvatsku nego ni svome, srpskom narodu, nisu ništa dobro donijeli. Većina se naših Srba (izjasnili su se mnogi od njih o tome javno) užasava takva predstavnika, ali nemaju snage da ga se riješe.

Pristranost i izmišljeni dokazi

No taj i takav Milorad nije jedini. Dosta ih je koji nastoje zabilježiti svaki prekršaj političke korektnosti, skupljajući dokaze nekakva govora mržnje, koji bi trebalo strogo sankcionirati, jasno, ozbiljnom kaznom zatvora, kao u dobra stara partijska vremena. Ovim poslom počeli su se, čini se, baviti i neki studenti završne godine Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i to budući mladi novinari. Tako je stanovita L. B. odlučila diplomirati na temi ‘Specifičnosti diskriminacijskog govora na portalu dnevno hr’ i pritom kao uzorak uzela najviše mojih autorskih tekstova. Mentorica joj je bila Gordana Vilović koja je prije nešto više od godinu dana, u razgovoru za Pupovčeve ‘Novosti’, izjavila i sljedeće: ‘Posljednjih smo dana svjedoci nevjerojatnih napada desničara u najrazličitijim prigodama: uglednim se ljudima otvoreno prijeti smrću; napadaju se pripadnici LGBT zajednice; u Zagrebu crnokošuljaši slobodno održavaju smotru i slave nacizam; u Vukovaru se tiskaju naljepnice kojima se poziva na ubijanje pripadnika srpske narodnosti, a istodobno se, s najviše političke razine, Hrvatskoj licemjerno tepa kao slobodnoj državi. Na te bjelodane slučajeve, koji ulijevaju strah i nemir svakom pristojnom čovjeku u ovoj zemlji, država mlako ili nikako reagira i ne usuđuje ih se nazvati pravim imenom.’

Profesorica Vilović inače je česti gost na stranicama srpskih Novosti kojima daje intervjue na temu medija i njihovoj ulozi širenja mržnje prema nacionalnim manjinama i drugim manjinskim skupinama društva. Nije, naravno, nikada smatrala potrebnim stati u obranu digniteta Katoličke Crkve, njezinih vjernika, Hrvata kao naroda u cjelini i pojedinaca koji su sotonizirani i proganjani preko ljevičarskih i neoliberalnih glasila, televizija i portala. Naslovnice srpskih Novosti kojima se slave požari u Hrvatskoj, a poglavare Crkve naziva luđacima, profesorici Vilović prihvatljivi su, nisu njezin problem. Njezina pristranost i manjak svake objektivnosti te nesposobnost da se odmakne od vlastitih političkih zabluda i svjetonazora koje vuče iz svoje, vjerojatno neprežaljene, komunističke prošlosti, nepoštovanje barem minimuma nekih univerzalnih vrijednosti, svjedočanstvo su i poražavajućega stanja u našem visokom školstvu. Kako, uopće, osoba koja vidi samo jednu stranu događaja i ne pokazuje znanstvenu objektivnost, može podučavati buduće novinare, među inim, i novinarskoj etici?

Na Fakultetu političkih znanosti, nisu, očito, smatrali neprimjerenim da netko diplomira na temi svojevrsne optužnice protiv novinara. Studentica profesorice Vilović, stanovita L. B. , koja se nakon diplome orijentirala na pisanje o modnim trendovima te svoj blog začinila fotografijama na kojima pokazuje svoju stručnjački vizualno mjestimično ogoljelu figuru u znakovitim pozama, diplomirala je, dakle, na temi ‘Specifičnosti diskriminacijskog govora na portalu dnevno hr’, a kao temeljni uzorak svog kvaziznanstvenog uratka, uzela je najviše mojih autorskih tekstova. O kakvome je tragično paušalnom neznanstvenom radu riječ, vidi se iz uvoda. L. B. ovako vidi kronologiju huškačkih medija u posljednjih tridesetak godina. ‘Prvi registrirani slučajevi govora mržnje u bližoj hrvatskoj povijesti bili su u zemljama bivše Jugoslavije gdje se godinama poticao govor mržnje prema raznim narodima, narodnostima i religijama pred sam početak rata u Hrvatskoj, a posebice je bio izražen u Domovinskom ratu. Ubojstva, psihička i fizička zlostavljanja, terorizam, samo su neke od posljedica govora mržnje usmjerenog na pojedinca, obitelj i druge skupine.’

Ispraznice i unaprijed poznati odgovori

Ono što je primjetno u samome uvodu, a što se nastavlja i kroz čitav takozvani diplomski rad nedostatak je konkretnih činjenica. Kao lopatom, autorica nabacuje fraze i ispraznice i daje krajnje površne ocjene u općenitim izjavama o tome što se sve događalo na prostorima bivše države. Ambiciozna L. B. postavila je čak tri istraživačka pitanja, za koja je na osnovi vlastitih uvjerenja već imala potvrdne odgovore.

Njezina su pitanja: 1. Upotrebljava li (i ako da u kojoj mjeri) portal Dnevno.hr diskriminacijski govor i govor mržnje upućen manjinskim skupinama, konkretno Srbima i pripadnicima LGTB zajednice? U kojoj su mjeri tekstovi portala dnevno.hr diskriminacijski nastrojeni? Kojim se propisima regulira i sankcionira govor mržnje? Dakle ne samo ima li toga, nego, kako ćemo to kazniti kad dokažemo da toga ima? Kako ćemo sankcionirati ‘govor mržnje’ novinara? Normalno, ne svakog novinara, nego samo onoga koji misli drukčije. Pravni okvir za kažnjavanje politički ‘neispravnih’ novinara L. B. pronalazi u Kaznenome zakonu Republike Hrvatske koji govor mržnje definira ‘usmjerenjem prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina’ (Kazneni zakon, čl. 325.)’

Gospođica L. B. proglasila me krivim po svim točkama optužnice zbog govora mržnje. Jedan je od primjera tekst sljedećega naslova: ‘Dok mladi krajišnici pale nacionalne parkove, imigranti siluju, a Plenković se kupa’. Radi se o poznatim događajima iz ljeta 2017. Nekoliko mladića iz Srbije došlo je k svojim prijateljima, također Srbima, na prostor tzv. bivše ‘SAO Krajine’ i onda podmetnulo požar u Nacionalnome parku Krka. U praktički isto vrijeme, usred središta Zagreba, imigrant je u wc-u Importane Centra napao i silovao djevojku. I da, dok su se ti događaji odvijali, predsjednik Vlade Republike Hrvatske bio je na godišnjem odmoru. Možemo pretpostaviti da je iskoristio priliku i za kupanje. Znači, sve činjenice iz naslova točne su i neoborive, no tim gore po činjenice. U mome se tekstu Srbe, kao nacionalnu manjinu, i ne spominje. Osuđujući zaključci L. B. podsjećaju na bizaran slučaj iz Švedske kada je jedna gospođa pogledala kroz prozor i vidjela da imigranti uništavaju imovinu, divljaju i pale trgovine po njezinoj ulici. Ono što je vidjela kroz prozor, to je i napisala na društvenoj mreži Facebook, a onda ju je posjetila policija i privela ju na obavijesni razgovor. Da, sve navedeno je istina, no to ne znači da možete pisati istinu. Dogodilo se, to jest istina, ali kad ste to napisali Vi ste poticali diskriminaciju prema bilo kojoj drugoj rasi ili naciji. Gospođa se pokušavala opravdati, ali policajci su bili neumoljivi, tako da je završila s prijavom zbog širenja mržnje.

Čija je vojska bolja?

L. B. nisu smetali samo autorski tekstovi nego i vijesti koje se prenesene iz drugih medija. Neki svjetski portali i novinske agencije, radili su, na primjer, usporedbu vojne moći hrvatskih i srpskih oružanih snaga. Analizirala se vojna tehnologija, iskustvo, broj tenkova i slični podatci. Takva je komparacija zasmetala L. B. zato što iz analize ispada da je hrvatska vojska borbeno bolje opremljena u oružju i ljudstvu od srpske. A po ovoj sada diplomiranoj novinarki, svako naglašavanje neke prednosti nad drugom nacijom ima diskriminirajući učinak. To bi, otprilike, značilo da ste krivi za širenje mržnje prema Francuzima ako napišete da je američka vojska borbeno bolje opremljena u oružju i ljudstvu od, na primjer, francuske. Samo, nikom zdrave glave ne bi palo na pamet to tako interpretirati, u analizi sadržaja, glavnoj metodi spomenute studentice profesorice Vilović. U ovom uratku to je dokaz govora mržnje prema Srbima. Koliko se L. B. trudi nategnuti svoje sulude teorije o mržnji, vidljivo je i iz njezine analize mog teksta ‘Ustaše’ i ‘balisti’ protiv Srboslavije’. U tome sam tekstu, na satiričan način, pisao o histeričnoj mržnji srpskih fašista koji se užasavaju utakmice između Hrvatske i Kosova, zato što obje države smatraju svojim najvećim neprijateljima.

L. B. ovako komentira moj tekst: ‘Ako uzmemo u obzir kontekst i da se iza nogometne utakmice između Hrvatske i Kosova u ovom slučaju uzeo i povijesni i politički kontekst obje države, naslov je itekako diskriminacijski. Autor u tekstu navodi povijesne situacije spominjući projekt ‘Velike Srbije’ kao ‘višestoljetni zločinački projekt’. Također, navodi: ‘Kad nas vide na terenu oni koji nisu prestali sanjati Veliku Srbiju, mogu samo komentirati, gle ustaše i balisti. Da, ‘ustaše’ i ‘balisti’ igrali su protiv ‘Srboslavije’ a kako je ta tekma završila, ne trebamo valjda ponavljati…’ , aludirajući na rat, borbu, mržnju i ubijanje.’

Znači nije važno što autor napiše, već i što misli. Dovoljno je aludirati na srpsku agresiju i već si mrzitelj svih Srba i svega srpskoga. Ne smije se spominjati ni projekt ‘Velike Srbije’. O tome moramo šutjeti. U protivnom, L. B. predlaže sljedeće mjere: ‘Također, Kaznenim zakonom određeno je „Tko javno iznosi ili pronosi zamisli o nadmoćnosti jedne rase na drugom, ili širi rasnu mržnju ili potiče na rasnu diskriminaciju, kaznit će se kaznom zakona od šest mjeseci do pet godina.’ (Kazneni zakon, čl.174.st.3)’ Moguće je da bi, kada bih L. B. i profesoricu Vilović koja potpisuje radnju kao mentorica, pitali koja je odgovarajuća kazna za moje ‘diskriminacijske tekstove’, zbroj svih interpretacija, ispričavam se, analiza sadržaja, doveo do doživotne robije. Ondje gdje nedostaje riječi i rečenica kao dokaz, uvijek se u hajci na novinara kao dokaz može uzeti aluzija. Nije, doduše, napisao, ali on to tako sigurno misli. Već viđeno. U mojoj je obitelji to usmena predaja.

Moj je pokojni otac Joža Vlahović, tada prvi glavni urednik lista Danas bio pozvan kod državne tužiteljice na razgovor o sadržaju lista, tamo negdje 1982. Godine, kad je list dostigao rekordni broj primjeraka i počeo sustavno javno prokazivati slučajeve partijskih privilegija, neviđene korupcije i naravno poznatoga člana Krivičnoga zakona o verbalnome deliktu koji je bio uvelike korišten za slanje ljudi u zatvor jer su nešto rekli, ne nužno javno, bitno da je netko čuo. Dok je trajalo masiranje u kojemu je moj otac vješto parirao i nije se dao smesti, ona je, na kraju, kao ključni dokaz izvukla ilustraciju objavljenu u listu ‘Danas’ gdje je lice čovjeka iza rešetaka, a usta se pretapaju u rešetke. Bila je to i mojoj babi jasna poruka o tome da žive u društvu u kojem se ne smije slobodno govoriti te se zbog govora završava u zatvoru.

‘Što ste mislili s ovom ilustracijom?’ – oštro je upitala. ‘A što vi mislite da sam ja mislio?’ – odgovorio je Joža. Ona je zašutjela. Nije se usudila odgovoriti jer bi time, na neki način, inkriminirala i samu sebe. Partija je držala do forme nekakve tobožnje slobode, demokratičnosti, socijalističke sreće.

Kao da su se ta vremena vratila, samo u gorem obliku. Mi novinari moramo paziti što pričamo u društvu ili na mobitel, svejedno, moramo jako voditi računa o tome što pišemo. Treba vagati svaku riječ jer optužnice su već napisane. Osobito je opasno pisati jer oni znaju što misliš, čak i ako to nisi napisao. Uvodimo ne samo verbalni već i misleći delikt. Evo već se objavljuju i prvi znanstveni radovi o tome.

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo