CRTICE O IZBORNIKU VATRENIH Nepoznati Dalić: Prijavio se u vojsku, u pustinji borio za egzistenciju, a san mu je – Hajduk

Ma znao je Dalić od prvog trenutka i poziva koji nikad ne bi odbio da Hrvatska ima takve igrače koje ne treba ničemu učiti, samo ih treba opustiti, lišiti okolnih briga i pretjerane negative koja guši hrvatski nogomet i pustiti da igraju kako znaju. Samo pozitiva i mir. Kakvu svetinja poput reprezentacije i zaslužuje..

“Sjećam se dobro, kad sam došao, nisam imao pojma! Ali sam baš ovdje, na aerodromu govorio da vjerujem, da ćemo uspjeti. Pa da sam tada pričao ‘Ne znam, vidjet ćemo…’, mi ne bismo pobijedili u KIjevu.

Počelo je tako 9. listopada 2017. godine jedno poglavlje hrvatskog nogometa, jedna priča koja ima predispozicije da postane nezaboravna bajka, piše Ante Buškulić za Goal.

Dobro, pretenciozno bi bilo reći da je to najčudnija trenerska priča Svjetskog prvenstva u Rusiji, raritetnog jer je čak pet reprezentacija mijenjalo izbornike između završetka kvalifikacija i početka SP-a (Australija, Srbija, Japan, Saudijska Arabija i Španjolska). Ali s druge strane, Zlatko Dalić imao je i kompliciraniji početak, jer svi navedeni osim španjolskog izbornika Hierra imali su vremena pripremiti se za prvu utakmicu, a Dalić je izbornik postao 7. listopada i igrače upoznao u zračnoj luci prije polaska na utakmicu poslije koje nije bilo popravka. U vrućem Kijevu Hrvatska je morala pobijediti kako bi izborila playoff za SP.

Dalić je imao hrabrost izvesti jednu novinu praktički bez prilike za uvježbavanje – Modrića je približio suparničkom golu – i uspio je napuniti igrače samopouzdanjem i vjerom. Koji su bili u opasnom nokdaunu nakon kraha s Finskom na Rujevici (1:1). Andrej Kramarić produžio je život i kockastima i sebi, a Dalić je do playoffa s Grčkom pokazao kakav je.

“Ugovor nije bitan, sad je važno samo da Hrvatska izbori SP. A onda ću potpisati što god mi ponude, nema veće časti nego voditi reprezentaciju. Koliko vrijedimo? Završili smo iza Islanda i u doigravanju smo za SP, eto toliko vrijedimo. Ladić? Ja sam svoje želje iznio savezu, bit će sve u redu.” I tako dalje, i tako dalje, samo pozitiva.

Ćirin učenik bilićevskog pristupa

Ma znao je Dalić od prvog trenutka i poziva koji nikad ne bi odbio da Hrvatska ima takve igrače koje ne treba ničemu učiti, samo ih treba opustiti, lišiti okolnih briga i pretjerane negative koja guši hrvatski nogomet i pustiti da igraju kako znaju. Samo pozitiva i mir. Kakvu svetinja poput reprezentacije i zaslužuje…

Da, definitivno se Dalić u vrlo teškom trenutku uhvatio časnog posla. I radi ga hrabro i pošteno, jedino kako zna. Sada i nogometni svijet analizira tko je taj čovjek koji bi mogao biti trenerski hit u Rusiji. Hrvatska je do Ante Čačića imala izbornike pristojnog trenerskog ili igračkog ugleda, poznate u svijetu (Blažević, Jozić, Barić kao trenerska imena, Kranjčar, Bilić, Štimac, Kovač kao igračka). Dok se o Daliću čak i u Hrvatskoj malo znalo. Pa tko je, dakle, trener koji tako suvereno vodi vatrene prema velikom rezultatu, prvi trener koji je s Hrvatskom prošao skupinu svjetskog prvenstva nakon Ćire?

Za početak: bio je Ćirin učenik. I ima, trudi se imati, toliko toga zajedničkog. Obojica su prošli jako čupave kvalifikacije. Obojica znaju održati dobar odnos s igračima, obojica znaju da igrače treba puniti samopouzdanjem, uvjeravati koliko su dobri, ali ih i dodatno homogenizirati. Ćiro je isprovocirao slučaj Cvitanović, Daliću se dogodio slučaj Kalinić. Od učitelja je tek malo ‘zastranio’ kad je riječ o odnosu s igračima. Ćiro je, govore svjedoci vremena, imao skupinu od 5-6 najvažnijih igrača, nedodirljivih, snažnih karaktera (Šuker, Štimac, Boban…) i na razne ih je načine morao održavati složnima, dok je na ostalima vježbao autoritet. Dalić preferira bilićevski, prijateljski pristup. Što igrači vole. A prekratko su zajedno da bi ga počeli zloupotrebljavati…

Domoljubni zanos

Jer ova je generacija vatrenih nakon odlaska najomiljenijeg Bilića bila u rukama Štimca (“Što imam obilaziti igrače po Europi i trošiti novac i vrijeme, pa gledam ih na TV-u, znam kako igraju”), Kovača sa svojom švapskom distancom i Čačića pod kojim su igrali odlično na Euru, ali nitko se nije previše vezao uz njega. I nedostajao im je trener koji “redovito kontaktira čak i manje važne igrače, ne samo one najbolje, kojeg možeš u bilo koje doba nazvati za bilo kakav problem koji imaš…” Ukratko – kliknuli su!

Okružio se Dalić kolegom iz školske klupe Draženom Ladićem, u stožer dobio omiljeno vatreno srce puno iskustva (dijelom i da privuče simpatije javnosti) Ivicu Olića, htio je i još jednog takvog Darija Srnu (onemogućila ga suspenzija zbog dopinga), galvanizirao je igrače filmom “Vatreni” dan prije prve utakmice…

I sve to radi s onim domoljubnim zanosom, koji toliko podsjeća na 90-e, a koji je danas dio puka odbacio. Domoljubni zanos usađen u rodnom Livnu. Ondje gdje je 26. listopada 1966. počela priča hrvatskog izbornika.

“Bio je to lijep period mog života, družili smo se i na nogometu, ali i u crkvi, gdje smo ministrirali. Sve je bilo ležerno. Istina, roditelji nisu bili imućni, samo je tata radio, ali imao sam sve što je trebalo za normalno odrastanje. Doduše, imao sam i prednost jer moj otac, za razliku od očeva mnogih drugih mojih vršnjaka, nije otišao u Njemačku”, govorio je Dalić, te ispričao kako se kao srednjoškolac preselio u Split.

“Nama u Livnu bilo je normalno otići u Zagreb, Njemačku ili u najbliži Split. A kako je mene pokojni Vladimir Beara, koji je bio trener u Troglavu, preporučio Hajduku, put me odveo u Split. I tada sam rekao samome sebi: ‘Moraš nešto napraviti da poslije ljudi ne bi rekli ‘Gledaj ga, otišao je, a nije napravio ništa.”

Otišao je kao zadnji vezni, a u Hajduk došao 1984./85. kao desni bek, te s momčadi u kojoj su bili Robert Jarni, Igor Štimac, Ante Miše… postao omladinski prvak Jugoslavije i igrao finale Kupa.

“Potpisao sam profesionalni ugovor, ali konkurencija u seniorskoj momčadi bila je velika. Tada su za Hajduk igrali braća Vujović, Blaž Slišković, Gudelj, Čelić… Ja sam odigrao tek osam utakmica i procijenili smo da je bolje da odem na posudbu u vinkovački Dinamo. Sa mnom je otišao i Igor Štimac, a u momčadi je bio, recimo, Davor Čop. Trener je bio Martin Novoselac, a direktor pokojni Dražan Jerković. Bila mi je to sjajna godina. Nažalost, tog ljeta sam teško ozlijedio koljeno, pukao mi je meniskus, tako da sam prvi dio sljedeće sezone propustio jer morao sam na operaciju. Kada sam se oporavio, vratio sam se u momčad, a trener mi je tada bio Đalma Marković. Dakle, učio sam od velikih nogometnih trenera, a njima moram pridodati i Stanka Poklepovića te Sergija Krešića, koji su me trenirali u Hajduku.”

U Splitu je završio srednju elektrotehničku školu, te ušao u vezu s današnjom suprugom Davorkom, s kojom ima dva sina Tonija i Brunu.

Nakon odsluženja vojnog roka, igrao je za Budućnost s Predragom Mijatovićem, Dragoljubom Brnovićem, Željkom Petrovićem…

“Počela su previranja, osjećala se nelagoda, tako da sam se brzo vratio u Split. Pa otišao u Velež, te vratio u Livno i odlučio staviti se na dispoziciju Hrvatskoj vojsci! Tri sam mjeseca sudjelovao u obrani kuća mog rodnog Livna. Istina, nisam bio na prvoj crti bojišnice, ali sam pomagao u logističkom smislu, jer osjetio sam da svatko od nas mora pomoći kako zna i može.”

“Potom me 1992. Anđelo Herjavec, pokojni predsjednik Varteksa, pozvao u Varaždin. Imao sam 26 godina, sve ponude iz inozemstva nisu bile konkretne, a Varteks je složio respektabilnu momčad koju je vodio Branko Ivanković. Te sam se godine i oženio, od kluba sam dobio stan i već tada sam osjetio da je Varaždin grad po mojoj mjeri, miran i nekako poseban. A Varteks se 1996. s Hajdukom i Dinamom do zadnjeg kola borio za naslov prvaka. ”

I trenerske je prve korake napravio u Varaždinu, odmah nakon što je 2000. završio kaijeru. Bio je pomoćnik, pa od 2002 do ’05. sportski direktor i pomoćnik Ćiri, a 2005. preuzeo je prvu momčad Varteksa. Završio je treći u HNL-u, dok je u finalu kupa pokazao da za njega ne postoji nemoguće: Rijeka je u prvoj utakmici finala pobijedila s 4:0, a Dalićev Varteks u uzvratu s 5:1! Zamalo je kreirao senzaciju svih vremena!

S Rijekom je završio četvrti u HNL-u, s Dinamom iz Tirane osvojio superkup, kratko je vodio Slaven Belupo, prije nego što mu je kolega iz klupa trenerske akademije Dražen Ladić postao izbornik U-21 reprezentacije i pozvao ga za pomoćnika.

Radili smo zajedno punih pet godina, a u to vrijeme za mladu reprezentaciju igrali su Badelj, Mandžukić, Vida, Rakitić, Strinić, Kalinić, Lovren… A recimo tada ne previše poznatog Ivana Perišića prvi je u reprezentativne selekcije pozvao upravo Dražen Ladić.

No, nakon odlaska s klupe poslije ispadanja o playoffu za Euro od jake Španjolske, došlo je vrijeme za posve novu avanturu.

“Tražili su trenera u Al Faisalyju, a među nekoliko životopisa procijenili su da je moj najbolji. Otišao sam u nepoznato i odlučio dokazivati se u meni posve nepoznatom svijetu, gdje nitko nije znao za mene. Živio sam u pustinji, svaki dan bez obitelji bio je težak, ali shvatio sam da pravi posao ne mogu dobiti ako se ne dokažem. Bila je to borba za život, egzistenciju i naravno za obitelj. I mislim da sada mogu reći da sam uspio. Svojim rezultatom otvorio sam vrata i drugim trenerima u tom dijelu svijeta.”

U prvoj je sezoni osvojio nagradu za trenera godine, ispred Waltera Zenge i Erica Geretsa! Godine 2012. zvao ga je Al Hilal, gdje je na početku 2013. postao prvi trener i ostvario velike uspjehe. Tada ga je htio Hajduk dovesti za sportskog direktora, ali je odbio.

A od ožujka 2014. bio je u ‘azijskom Realu’ Al Ainu. I opet nizao uspjehe.

Sedam je godina živio odvojen od obitelji, sinovi su odrastali uz majku, čak i na Božić zbog utakmica obitelj nije bila na okupu. Trofeji su dolazili, ali imali su svoju cijenu.

“Nije me bilo sedam-osam godina tijekom rada u inozemstvu. Djeca su odrastala bez mene, oni su danas formirani ljudi. Moguće da sam im nedostajao kada je njima bilo najteže u pubertetu, no supruga je iznijela i usmjerila ih na pravi put. Zahvaljujem obitelji što je izdržala mene i moj posao, i da smo ostali zajedno.”

Tih je azijskih dana pokojnom doajenu Tomislavu Židaku pričao:

“Svaki šeik je na svoj način Mamić; danas si pobjednik, a onda ćeš, bez obrazloženja, preko noći izgubiti posao. Ovdje nije lako zadržati posao, čak ni kad si osvojio 90 posto bodova. Moraš biti spreman na kompromise jer ako šeik kaže da je sutra slobodan dan jer će on prirediti party, onda je slobodan dan. Ovdje je disciplina “glupa njemačka izmišljotina”, trening nikad nije počeo na vrijeme, svi kasne…”

Hajduk, dvije vikendice i noć na Zrću

“Ako ću se ikada vratiti u Hrvatsku, vratit ću se u Hajduk. Tamo sam počeo, tamo bih i želio završiti. I ne bih pristao na ovakav Hajduk, skrojen od jeftine tkanine, koji kupuje igrače po drugoj portugalskoj ligi. Hajduk mora imati svojih devet igrača, kupiti Baku Sliškovića i Branu Oblaka, onda je to moj Hajduk.”

Nakon tih godina samoće, poželio se doma.

“Tek sam prošloga ljeta, nakon tolikih godina, proveo dulji odmor s obitelji na Pagu, uživao u moru i suncu, u svakodnevnom druženju s ljudima, domaćima… Svakoga jutra bih popio kavu na rivi i to me opuštalo, a cijelo ljeto zaista sam uživao u društvu prijatelja koji također ljetuju na Pagu, Krune Jurčića, Daniela Šarića i Darija Jerteca. Znam ih gledati na tenisu, jer ja sam još uvijek radije promatrač.”

“Imam vikendicu i uz Dravu, volim ondje uživati u miru i tišini, roštilju sa susjedima… Gemišt ili pivo uz roštilj? Ni govora, ne pijem, ne pušim.”

I uz to vjernik je koji redovito prakticira vjeru. Govorio je o tome i uoči SP-a:

“Bez kvalitetne vjere i dobrog motiva, teško je uspjeti. Krunica je uvijek uz mene i kad osjetim taj neki trenutak, stavim ruku u džep, stisnem je i sve bude lakše.”

Sinove nije forsirao u nogomet. Dapače.

“Pokušao je Toni igrati nogomet, ali kada sam vidio da nije neki ekstra-talent, jer samo takav i uz jako puno odricanja možeš nešto napraviti, savjetovao sam mu da se primi knjige i učenja.”

Završio je informatiku, hobi mu je glazba, dok Bruno studira menadžment na američkom fakultetu u Zagrebu. Toni je lani puštao glazbu na Zrću pa su ga Zlatko i Davorka otišli slušati i proveli cijelu noć na svjetski poznatom okupljalištu mladih.

Ni Real i Barcelona nisu veći od Hrvatske

Ali i sad kad je ostvario san da vodi svoju reprezentaciju, Dalić ima još jednu veliku želju, voditi još jednu svoju ljubav.

“Obećao mi je da će kad-tad ispuniti našu želju i preuzeti Hajduk. Već je bio u kombinacijama, ali je otišao u arapski svijet, sad je izbornik. Vjerujem da će jednog dana, kad već nije ostavio dublji trag kao igrač, ostaviti trag kao trener Hajduka”, otkrio je za 24sata njegov kum Edi Šunjić, koji je čak i sudio Daliću deset puta. U tih deset upisao je po četiri pobjede i poraza, te dva remija.

“Nije razmišljao ni sekunde. Zlatka najbolje opisuju stihovi ‘ljubav, vjera i domovina’. Ovo je kruna njegove karijere. Uživao je neko vrijeme u miru, u životu bez stresa, odbio je milijunske ponude, ali ne i reprezentaciju. Ni Real ni Barcelona nisu za njega više od klupe reprezentacije”, dodaje Šunjić.

“Krenuo je od saudijske pustinje iz kluba koji je u razini Rudeša i doveo ga do vrha. Nakon toga Al-Hilal kao Hajduk, osvojio kup… pa polako gradio status i karijeru. Imao je povjerenje u sebe, u igrače, sve je sam napravio”, završava Šunjić.

Zaljubio se Dalić i u brodove i kupio jedan od devet metara. Večernji je tip, ujutro više voli odspavati, popiti kavu, voziti bicikl.

Životni postulati

Pokazao je na primjeru Kalinića i ljudskost (nije ga potjerao odmah nakon Brazila u Liverpoolu) i čvrst stav, stekao je povjerenje javnosti, dopao se gardom da želi jake protivnike, ne za nabijanje statistike (iako korisne za bolji plasman na Fifinoj ljestvici, posljedično i lakši ždrijeb), dokazao još u Aziji mirno odstranivši iz momčadi najveće zvijezde Ryana Babela i Emmanuela Emenikea da nitko nije iznad momčadi, pobjedu nad Nigerijom posvetio i braniteljima, najsretniji je kad vidi kako je usrećio narod, Hrvate, a protiv Argentine je oduševio i reakcijom kad je ušao u teren kako bi natjerao suca da prekine susret da se Rakitiću ukaže pomoć!

Ma još uoči Eura 2016., kada nije bio ni u planu, rekao je:

“Nisam nepopravljivi optimist kao Ćiro Blažević, ali nitko danas u Europi nema bolju reprezentaciju od Hrvatske!”

Miroljubivo je pozvao sve da “puste sudove nek’ se bave svojim poslom, a Luka neka igra nogomet”, nije mu se ego ispriječio da kontaktira bivše izbornike za kakav savjet, a kad je došao u Rusiju… ma Hrvatska je protiv Nigerije igrača s četiri, a protiv Argentine s tri napadača! I ta se hrabrost isplatila. Kao i opet drugačiji pristup nego prethodnici:

“Prije nego što sam odlučio tko će početi u veznom redu protiv Argentine, pozvao sam na sastanak Modrića, Rakitića i trojicu kandidata za to mjesto Kovačića, Brozovića i Badelja. I objasnio sam im što očekujem od tog igrača koji zaigra. Nakon zajedničkog sastanka odlučio sam da krene Broz.”

Kod njega najbolji igrači igraju najbolje, upravo ono na čemu nam zavide Argentinci. I ono što nije bio slučaj, recimo, prije četiri godine u Brazilu…

“Ako ne ostanemo mirni, ponizni i dostojanstveni, ne možemo ništa. Ako budemo s vjerom u sebe, mirni i staloženi, ako 22. igrač bude kao i prvi, možemo puno”, rekao je nakon pada gauča.

“Samo pozitiva i samo dobra atmosfera. Pozitiva u životu uvijek nosi zadovoljstvo, sreću, jedan rezultat. Čovjek mora uvijek biti pošten prema sebi i prema drugima, da bi to očekivao od drugih, i – dakako – biti podrška jedni drugima”, to mu je životni postulat.

“Što bih dao da Hrvatska bude svjetski prvak? Ma sve!”, to mu je trenutačna želja.

Za zlatnu stranicu hrvatske nogometne povijesti.

Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo