(22.6.1593.)

Tijekom cijelog XVI. stoljeća Hrvatska je bila izložena jakim turskim napadima, a nakon katastrofalnog poraza na Krbavskom polju krajem XV. stoljeća, njezin se teritorij toliko smanjio da se zaista s pravom nazivao “ostaci ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva”. Godine 1580. osnovan je Bosanski pašaluk na čije je čelo 1591. godine postavljen ratoborni i osvajački raspoložen Hasan-paša Predojević. Njegov je cilj bio pod tursku vlast staviti sva još neosvojena područja uz rijeke Unu i Kupu, a posebno Sisak, koji je tada nazivan “ključem Hrvatske”. Naime, padom Siska turskoj bi vojsci bio otvoren put prema Zagrebu, a to je pretpostavljalo i konačno osvajanje čitave Hrvatske.

Svoj plan Hasan-paša Predojević počeo je ostvarivati odmah po preuzimanju dužnosti, te 1591. prvi puta pokušava opsadu Siska, ali doživljava neuspjeh. Godinu dana kasnije Hasan-paša gradi tvrđavu Petrinju, koja mu je trebala pomoći pri osvajanju Siska i ponovno pokušava opsadom grad staviti pod svoju vlast, ali i drugi puta u tome ne postiže ništa značajno, jer kanonik Mikac i njegovi vojnici odolijevaju svim turskim navalama.

Ipak, Predojević je te godine postigao jedan značajan uspjeh. Osvojio je grad Bihać, koji se nakon devetodnevne opsade predao, praktički bez borbe. Naime, kapetan Lamberg otvorio je vrata grada na zahtjev građana, jer im je paša obećao potpunu slobodu ako predaju grad. Unatoč obećanju, Turci su pobili 2.000 ljudi i odveli sa sobom oko 800 djece.

Kako je bez poteškoća uspio staviti Bihać – nekada nazivan i “glavni grad hrvatskog kraljevstva” – pod tursku vlast, Hasan-paša Predojević donosi odluku koja će se kasnije za njega i tursku vojsku pokazati kobnom. Iako je pod Siskom dva puta odbijen, nije odustajao od namjere osvojiti ga te u tu svrhu angažira više od 10.000 vojnika nasuprot malobrojnoj sisačkoj posadi, koja je brojila 300 branitelja pod zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije Fintića. Hasan-paša je bio u uvjerenju da će lako poraziti tako malobrojnu posadu već iscrpljenu stalnim turskim napadima. Međutim, nije računao na to da je nakon pada Bihaća, Sabor donio insurekciju (insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i sve duhovne osobe moraju krenuti u rat.

Hrvatski ban tada je bio Toma Erdödy, sin bivšeg bana Petra II. Erdödyja, koji je na bansku čast postavljen kada je imao samo 26 godina, ali je unatoč svojoj mladosti bio već vrlo iskusan u borbama s Turcima. Vidjevši kakva opasnost prijeti ukoliko padne Sisak, hrvatski ban Toma Erdödy kreće u pomoć ugroženom gradu sa više od 1.200 svojih vojnika. Pridružuju mu se Andrija Auersperg, general Karlovačkog generalata s oko 800 ljudi iz Kranjske i Koruške, zatim njemačke postrojbe s više od 3.000 konjanika, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske krajine i njegovih 400 konjanika, oko 500 žumberačkih uskoka i na kraju štajerski pukovnik Ruprecht Eggenberg sa svojim vojnicima. Ta udružena hrvatsko-njemačka vojska, koja je došla u pomoć Sisku, u konačnici je brojila oko 5.000 bojovnika.

Dana 22. lipnja 1593. godine združene su se kršćanske čete sukobile s Turcima i odbacile ih od Siska prema rijeci Kupi. U vrlo kratkom vremenu turska je vojska pretrpjela tako težak poraz da se od njega više nikada nije potpuno oporavila. Bio je to početak kraja turske ekspanzije ne samo u Hrvatskoj, već i u Europi, čiji je kršćanski dio bio oduševljen velikom pobjedom nad višestoljetnim turskim osvajačima. Sisačka bitka bila je prekretnica u borbama protiv Turaka. U tom okršaju poginulo je oko 8.000 Osmanlija. Veliki broj utopio ih se u Kupi, a jedan od utopljenika bio je i Hasan-paša Predojević. Među stradalima pod Siskom bili su brojni begovi i spahije, te četiri sandžakbega.

Iako time nisu u potpunosti prestale borbe s Turcima, koji su nakratko iste godine osvojili Sisak, ali su ga Hrvati vratili 1594., nakon dugo vremena uspostavljena je ravnoteža hrvatskih i turskih snaga. Godine 1595. oslobođene su i Petrinja te Hrastovica, a hrvatsku je vojsku tada vodio general Juraj Lenković. Postupno su oslobađani i drugi krajevi, pa se granica Turskog Carstva sve više pomicala u korist Hrvatske.

Sukobi s Turcima u tom vremenu faktički su završeni 1606. godine kada su hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. Habsburški i turski sultan Ahmed I. sklopili mir na ušću rijeke Žitve u Dunav. Tim je sporazumom zauvijek, jednokratnom isplatom 200.000 dukata, ukinuto plaćanje danka turskim sultanima, te je to bio prvi pravi ravnopravni mir potpisan sa osmanlijskim osvajačima.

Na današnji dan/https://nadanasnjidan.wordpress.com/Hrvatsko nebo