Vera Primorac: SVAKIDAŠNJE JADIKOVKE I  PONEKI  SAN

Ako u sebi nosimo

i najmanju klicu snova,

onda smo uvijek

jedan korak ispred

‒Dokle više!? Opet kod nas isto. Opet meteorolozi najavljuju kako će svugdje, osim na sjevernom Jadranu, biti sunčano i vedro.

Znala sam, znala!!!

‒Nije te, valjda, moja Lucija, opet uhvatila ona tvoja stara kostobolja?

‒Jest, jest. Ne treba ti, draga moja, nikakav meteorolog. Samo ti mene pitaj!

   Iskreno, nikada nisam zimu previše  ni voljela. Snijeg i snježne pahuljice promatrala sam i promatram – moram priznati tada i uživam- samo kroz zatvoren prozor. Ali od magluštine, kada ti vlaga ulazi u svaku poru i u svaku kost, ježim se.

E, da mi je, bogdo, dobiti na lotu, svake bih zime putovala u neki topliji južni kraj, tamo negdje gdje je vječno proljeće, Miholjsko ljeto ili lijepa i ugodna jesen.

‒Vidi, vidi ti nje! Ti bi, sve mi se čini, moja gospođo, neki veliki  dobitak na lotu! Jer, to možeš samo tako i ostvariti.

Sanjaj moja Lucija, sanjaj! Snovi su slatki, a stvarnost i realnost ti je, i to ona prava a ne virtualna, gorka i pregorka.

Zato, pogledaj malo oko sebe! Probudi se!!!

‒Stvarno si grozna! Pa, reci ti meni, a što bi čovjek bez snova? Gdje bi bio ovaj svijet, gdje bi i ti bila da nisi imala snove i nadanja? Znaš li ti, moja pametnice, da su svi veliki ljudi, svi veliki slikari, književnici, glazbenici, i svi veliki svjetski umovi bili i veliki sanjari?  

‒E, pa, sanjaj ti i dalje, a ja idem kuhati ručak. Znaš, to ti je ono nešto od čega se živi. A ti, draga moja sanjalice, nastavi sanjati!!!

‒Ma gdje si navalila? Imaš vremena za kuhanje. Tek je deset sati.

‒Hoću, ostat ću, ali ako ćeš prestati kukati!  U zadnje ti vrijeme sve smeta. Što se to s tobom događa? Te smeta ti ovo te smeta ti ono. Spusti se malo na zemlju, ženo božja! I ne griješi dušu.  Zar si zaboravila sav onaj tvoj hod po mukama i sve ono krošto si prolazila tijekom tvoje bolesti? Znam dobro kako ti je bilo. Znam i da čovjek treba ogromnu snagu za sve to i izdržati. Znam da tada treba i poneko rame za plakanje. Ali, brate moj dragi, promijeni ploču!!! Bar ti to  znaš. Ta, uvijek si nalazila duši lijeka. I u najtežim trenutcima. Dobro te poznajem i razumijem, vjeruj mi! I stotinu sam se puta upitala, odakle ti tolika volja i snaga da sve to preboliš i prebrodiš?

Ali, baš zato, ne mogu te i ne želim te više čuti kako jadikuješ. Ozdravila si, dobro izgledaš…a malo reume nije nikoga došlo glave. Pa, nakon svega što si prošla, prst u uho pa zapjevaj!!!

I, nemoj me pogrješno shvatiti, molim te!

‒Ma, o čemu ti to pričaš?  Suviše te dobro poznajem da bih se na tebe ljutila. I dobro znam kako u tebi kuca jedno veliko srce. Puno dobrote, ljudskosti i suosjećanja. Pa, zato ti, draga moja Monika, sve ovo i govorim, bez ikakve ograde i ustručavanja. Zato ti se i povjeravam.

Zato mi trebaš i vjerovati. A, vjeruj mi, moja Monika, ne bih mogla izdržati sve one jade i sve one svoje  Scile i Haribde, niti bih se mogla izvući iz one moje boleštine i svih mojih muka i problema, da mi nije bilo, najprije malo kukanja a onda i puno, puno snova i nadanja.

– Tako i treba, moja Lucija!Zato sanjaj i dalje i ostavi se kukanja!!!

Jer da si samo kukala, Bog zna što bi od tebe  bilo.

‒Istina je, istina! Samo su me nadanja i snovi  spasili od potonuća. A nada i nadanje su ti nešto kao san na javi koji, unatoč svemu i unatoč svim problemima, sanjaš i kada si budan. I to je dobro u ovo naše današnje kaotično vrijeme, zar ne!?

***

Budim se i ovu noć, kao i nekoliko prethodnih, sva mokra od znoja. Mrkli je mrak. Na satu je tek tri i pol.  Opet sam sanjala i sve nanovo proživljavala…i moju bolest, i moju operaciju, i moju rehabilitaciju.

Pa sam,  naravno u snovima, opet bila u bolnici. Ležim ja, tako, sva ukočena od straha, na operacionom stolu, spremna za „rezanje“. Okolo mene poredan cijeli tim liječnika.  Stavljaju mi na lice masku za narkozu.

‒Udišite! ‒ govori mi jedan od njih.

Ja udišem, polako sklapam oči i tonem negdje duboko… kao u neki bezdan.

   Na stolu sam. Sve je završeno. Odvoze me u bolesničku sobu i prebacuju na krevet.

Ležim nepomično. Ne znam ni koliko je operacija trajala ni  kakav je konačan ishod. Još svega nisam ni potpuno svjesna, ali osjećam kako nešto nije u redu sa mnom. Nešto me para i steže u grlu.  Nakašljavam se… Pokušavam to nešto izbaciti iz sebe. Ali, ne ide. Odjedanput mi ponestaje zraka. Ne mogu disati. Mašem rukama i hvatam se za grlo, teško izgovarajući riječ po riječ.

‒Ne …m-o-g-u …disa a-a-aaaa-at! ‒ jedva mi izlazi, skoro nečujan, šištav, promukao i isprekidan glas. Kao da su mi obadva plućna krila ispunjena i nabijena betonom i kao da mi se sve to zabetoniralo.

Niti mogu kašljati, niti iskašljavati.

Niti mogu udahnutu niti izdahnuti.  

Jedna od bolesnica trči po glavnu sestru. Odjedanput se svi okupljaju oko mene.

Glavna sestra nosi priručnu torbicu.  Dolazi i dežurni liječnik. Daju mi injekciju i stavljaju masku s kisikom. Počinjem polako dolaziti k sebi. Ali, još sam uvijek omamljena i teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra. Miče usnama.  Valjda mi nešto govori. Ali ja ne čujem ništa, ništa ne registriram. Još sam uvijek ošamućena.

‒ Doživjeli ste šok. Jeste li sada bolje? –kao kroz maglu čujem glas glavne sestre.

Samo potvrdno klimam glavom, presretna   što mogu normalno disati i što sam još uvijek živa.

Čudno, nitko mi ništa ne govori. Ne znam ni jesu li mi odrezali… Jednostavno mi to nije bilo, u onoj strci, gunguli i strahu, ni na kraj pameti.

Pipam se …tu je. Dobro je!!!

Ulaze i moje dvije kćerke. Grle me. Izbezumljene  zbog onog što mi se dogodilo, ali unatoč svome strahu, tješe me i hrabre. Ali, ja znam da se jedva suzdržavaju od plača.

Kažu mi, njih dvije, kako je rak bio tek u početnoj fazi i kako su izvadili samo nešto malo okolnog tkiva. Dok limfne žlijezde nisu ni dirali, jer nisu bile zahvaćene.

‒O, Bože, Bože moj, hvala Ti na tvome daru!  Hvala Ti za svako moje novo jutro, hvala za svaki novi dan koji si mi darovao!!!

***

‒E, vidiš li sada, moja pametnice, vidiš li  kako se treba nadati, kako treba i sanjati ‒obraćam se Moniki, nakon mog prepričanog sna.  Vidiš li kako treba iskoristiti svaki trenutak u životu. Kako treba i sanjati… A onda i ići za snovima. Jer, samo su sanjari uvijek jedan korak ispred.

Sanjala sam i ja, tako, kako sam potpuno ozdravila; kako puno pišem i puno objavljujem; kako tiskam knjige; kako sređujem sve u kući i oko kuće; kako idem na  banjsko liječenje i terapiju, i kako, nakon svega, hodam kˈo kakva mladica.

Pa, pogledaj me sada, moja Monika! Snovi su mi se ostvarili.  Živa sam, zdrava sam. Pišem, objavljujem, tiskam knjige… I hodam, ne baš kao mladica, ali hodam.

I nadam se, tj. sanjam kako ću srediti i sve oko kuće i u kući. Kako ću ići i u neko lječilište i riješiti se ove svoje boljke vezane uz kostobolju.

Pa, kud ćeš ljepše snove? A tek, kada se neki od tih naših mnogobrojnih snova i ostvare, gdje nam je onda kraj?

I nije mi bilo lako, vjeruj ti meni! Da mogu, najradije bih  te godine, pune borbe, strepnji i straha, izbrisala iz sjećanja i potpuno zaboravila.

Nije  lako, draga moja, ma koliko čovjek imao volje i snage, prihvatiti sve to. I to ono najgore. Ali, volja te tjera da se nadaš. Pa, tako, odlučiš sve ono ružno i opasno ignorirati. Odlučiš se   ne misliti o tome. Ne pričati o tome. Ne opterećivati se s tim.

Kao to se ne odnosi na tebe.

Kao nisi ti u pitanju.

A, za cijelo to vrijeme, u tišini i osami, moliš Boga za pomoć, u tvom novom

HODU ZA ŽIVOT.

I tako ti vrijeme prolazi u iščekivanju svakog novog jutra i svakog novog dana, kojega se nadaš preživjeti. I, naravno, svake nove kontrole i pregleda.

Zato, vjeruj  ti meni, niti želim, niti hoću, niti smijem prestati sanjati!!! Pa, ja imam još toliko toga dati…Toliko toga lijepog i primiti i darovati… Darovati prijateljima koje volim, svojoj djeci, svojim unucima. I ne želim se opterećivati niti sitnicama niti nekim perifernim i bizarnim stvarima. A još manje nekakvim glupostima.

‒A bolest, moja Lucija, a bolest?

‒Bolest, bolest! Pa, draga moja, uvijek ti ima gore od gorega.

Vidiš, eto, baš zato, ja ti ne želim o bolesti. Ja ne želim, niti smijem niti hoću misliti na ružne stvari.   Želim razmišljati o nečem lijepom. Želim promatrati svu ovu ljepotu oko sebe i sav ovaj predivni svijet. Želim ga promatrati  kao najbolje i najljepše mjesto koje nam je Bog darovao. Kao raj na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Kao mjesto u kojemu se svi poštuju i cijene. U kojemu pomažu jedni drugima. Gdje se vole i gdje dijele sve svoje… s nekim koga vole i tko njih voli.

Biti voljen i voljeti. Primati ljubav i dijeliti ljubav. Pa, što više, reci ti meni onako iskreno, čovjek može od života očekivati?

Nedavno mi je, tako u razgovoru, jedan moj prijatelj, inače liječnik po zanimanju, ispričao- a rekao mi je kako je to negdje pročitao- jednu poučnu priču, jednu predivnu i istinitu priču o ljubavi, priču koja ulijeva nadu u dobro.

‒A što ti je ispričao, reci!

…Bio je to,  pričao  mi je on,  sasvim običan radni dan u jednoj  liječničkoj ordinaciji . Već je trebala   početi ona prava gužva, kakva počinje uvijek u ovo vrijeme, negdje oko 8:30 h. Ali, u čekaonici, za divno čudo, nigdje nikoga. Tek, za nekih pola sata, ulazi  jedan stariji gospodin, otprilike oko 80 godina.

Činilo se da mu se strašno žuri. Jer, dok   je liječniku objašnjavao što mu se dogodilo, nervozno je cupkao nogama   i vrpoljio se na stolici, stalno pogledavajući na ručni sat.
‒Zbog čega ste došli, gospodine? –upita ga  liječnik.

‒ Molio bih Vas da mi pregledate ranu. Povrijedio sam prst nožem‒ odgovori on. ‒Možete li me odmah primiti, molim Vas? Znate, u velikoj sam  žurbi. Imam jedan veoma važan sastanak, točno u devet sati.

‒Žao mi je, gospodine, ali malo ćete, ipak, morati pričekati. Sjednite, a ja ću nekoga poslati da Vam ranu pregleda.

   No, dok je odlazio, liječnik zastane, i kao da ga je nešto  nagnalo, okrene se. A čovjek zabio glavu među koljena, skida kapu pa ju opet stavlja, prolazi nervozno zdravom rukom kroz kosu, pogledava na sat, pa, onda,  nešto mrmljajući odmahuje glavom.
‒Mora da se čovjeku, stvarno, žuri.

A, možda mu je to neki jako, jako važan sastanak‒pomisli liječnik u sebi.

   I tako se on odluči osobno ga pregledati. Jer trenutno nije imao drugih  pacijenata. Odmah ga uvede u ordinaciju, pregleda mu i obradi ranu, a onda počne i šivati…  

‒ Doktore, molim Vas, možete li to uraditi malo brže! ‒ progovori čovjek nervoznim glasom.

‒Recite mi,gospodine, ako smijem pitati, zašto se toliko žurite? Nemate, valjda, nekog neodgodivog posla?

‒Imam, imam!!! Moram ići. Žurim u starački dom.

‒Živite u staračkom domu?

‒Ma, ne, ne!!! Idem na doručak s mojom suprugom.

‒Kako sad to? Supruga Vam je u staračkom domu, a Vi…?
‒Alzheimerovu bolest, moj doktore.

‒A od kada Vam je supruga u staračkom domu?

‒Nažalost, dugo. Već punih pet godina.  

‒A ako malo i zakasnite, ne će se, valjda, Vaša supruga zbog toga ljutiti?

‒Ma, ne! Ni govora!!! Ona više ne zna ni tko sam joj ni što sam joj.

‒A vi, ipak, i dalje idete svako  jutro kod nje, unatoč tome što ona ne zna tko ste?
‒Tako je! Istina, ona mene ne zna, ali ja znam nju‒odgovori sa smiješkom stari gospodin, i žurnim se korakom uputi iz ordinacije.

‒E da sam i ja  imala jednu takvu ljubav, gdje bi mi bio kraj? ‒progovori uzdišući Monika.

‒Eto, to ti je prava ljubav!!! To je ona ljubav koja daje… To je ljubav kakvu svatko od nas želi i priželjkuje. Zbog takve ljubavi vrijedi i živjeti i boriti se. Takva ljubav pobjeđuje sve. Čak i bolest.

Jer, pravu ljubav, moja Monika, ne moraš sanjati. Pravu ljubav moraš tražiti, naći i doživjeti. A, ti, draga moja, za nju još imaš vremena. Mlada si. Trebaš i tražiti i naći ljubav koja je davanje a ne uzimanje. Ljubav koja je zajedničko prihvaćanje „svega što je bilo,  svega što jest i svega što će biti. Ali i svega onoga što nikada ne će biti.

Jer, sretni  ljudi ne moraju imati najbolje od svega. Oni će napraviti najbolje od onoga što imaju i što najbolje znaju!“

Vera Primorac/Hrvatsko nebo