Kako je Travnik postao bosanski Vukovar: Protjerano je gotovo 20 tisuća Hrvata, ubijeno 118 civila, a u obrani grada poginula su 572 branitelja
Vrijeme:16 min, 41 sec
Tijekom opsade Središnje Bosne tzv. Armija BiH iz Travnika je protjerala gotovo 20 tisuća Hrvata, stradalo je 118 civila, 61 osoba se i danas vodi kao nestala. Počinjeni su zločini u selima Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama gdje je strijeljena najmanje 24 osoba hrvatske nacionalnosti od kojih se za posmrtnim ostatcima 22 žrtve i danas traga. Za ritualna ubojstva u kampu Orašac i selu Miletići oslobođen je pred Haaškim tribunalom, Enver Hadžihasanović, zapovjendik 3. korpusa, a za mudžahedinsko strijeljanje na Bikošima, oslobođen je Rasim Delić, načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH.
„U očekivanju napada HVO-a na Travnik, mi smo već u tajnosti planski rasporedili snage, ne samo unutar grada, već na cijelom prostoru“, rekao je svojevremeno zapovjednik OG Bosanska Krajina, general Mehmed Alagić iz Sanskog mosta koji je rukovodio operacijom „oslobađanja“ Travnika.
Međutim, zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH za borbu protiv srpskih paravojnih snaga na području Travnika nije imalo ni tajni ni javni plan jer to, kako je sam Alija Izetbegović govorio, ratni lider muslimanskog naroda, nije bio njihov rat. Prema planu Krajina-92 Banjalučkog korpusa JNA ciljevi srpskih teritorijalnih pretenzija bili su Jajce, Bugojno, Travnik, Kotor Varoš te Usora i Žepče radi spajanja Teslića i Zavidovića.
Dok su brigade HVO-a u Travniku, Travnička i Frankopan, kao i ostale postrojbe, Zbornog područja HVO-a Vitez branile Središnju Bosnu i zaustavile prodor JNA na Komaru, Mravinjcu, Vlašiću, snage tzv. Armije BiH uvozile su mudžahedine i spremale se za rat protiv HVO-a i Hrvata u Središnjoj Bosni.
U travnju 1992. godine pripadnici srpskih paravojnih snaga počeli su napade na civilno pučanstvo Travnika, a Zborno područje HVO-a Vitez postavilo je obrambene linije na Vlašiću prema uputama generala Praljka.
Izdaja tzv. Armije BiH na Vlašiću i stradanje 14 hrvatskih branitelja na Galici
Za to su vrijeme predstavnici Vlade HVO-a u Travniku pozivali muslimansko rukovodstvo da se pridruži borbama za i oko Vlašića, a kada se to konačno i dogodilo, puške su uperili na HVO.
Devet hrvatskih sela, podvlašićkog kraja, stradalo je od tzv. JNA, gotovo pet tisuća ljudi je protjerano, uglavnom su pristigli u dolinu Bile i počinjen je masakr na Galici nad 14 zarobljenih pripadnika Travničke brigade HVO-a. Uništene su i tri crkve sv. Ane u Potkraju, sv. Ilije u Korićanima i sv. Josipa u Turbetu.
(Hrvatski branitelji na Galici, 1992.)
Razdoblje 1992. godine obilježeno je nizom incidenata između pripadnika HVO-a i tzv. Armije BiH, kako u Travniku, tako i u Središnjoj Bosni.
Već u veljači 1992. godine, u selu Mehurić, koje će kasnije postati sjedište odreda El-mudžahid, Sefer Halilović, načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH odredio je karakter rata koji se tek treba voditi protiv Hrvata. Na vojnom savjetovanju u Mehuriću u veljači ’92. godine osnovana je Patriotska liga, kao vojno krilo SDA, sa sastanka je poručeno kako će „80 hiljada vojnika spriječiti nasilnu uspostavu HZHB“ i „pružiti otpor agresiji i zaštiti sve narode , posebno bošnjački narod“. Vojno savjetovanje u Mehuriću ’92. godine ubrzo je ponijelo i epitet „historijskog“.
Osim „historijskog“ savjetovanja u Mehuriću, u Travniku su odigrao još jedan događaj, također, po mnogo čemu „historijski“.
Prvi strani ratnici, islamski dobrovoljci, odnosno, mudžahedini, postrojili su se 5. listopada ’92. ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović. Muslimanski mediji tada su slavodobitno objavili riječi jednog od dobrovoljaca kako je „pravi džihad počeo kada su se oni u Travniku postrojili“.
Ipak, ubojstvo Ivice Stojaka, prvog zapovjednika Travničke brigade HVO-a, 22. listopada 1992. godine, smatra se prijelomnim trenutkom napada tzv. Armije BiH na Hrvate i HVO u Travniku. Stojak je ubijen iz zasjede, ispred objekta Medrese, a Zvonko Gašo, načelnik stožera HVO-a Travnik, teško ranjen.
Iako su prema HVO-ovoj dokumentaciji, o Stojakovom ubojstvu, nakon pola sata od događaja, obaviješteni zapovjednici TO-a i tzv. Armije BiH u Travniku, kao i Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade, nisu poduzeli ništa kako bi se počinitelji uhitili.
Nakon Stojakovog ubojstva počela su ubojstva i otmice pripadnika HVO-a na nadzornim punktovima koje je tzv. Armija BiH postavljala protivno dogovorima i potpisanim sporazumima s HVO-om.
Dolazak izbjeglica iz Krajine i mudžahedina iz islamskih zemalja promijenio je demografsku, političku, vojnu i društvenu sliku Travnika. Krajišnici su „oslobađanje“ Travnika od travničkih Hrvata najavili kasno u proljeće 1993. godine, neposredno nakon što je UN pojas Podrinja odredio kao demilitarizirane zone.
Prije opće lipanjske ofenzive na sve crte HVO-a, tzv. Armija BiH uglavnom se bavila likvidacijom pripadnika HVO-a zarobljenih na punktovima u Lašvanskoj dolini, poput ubojstava iz zasjede Ive Jurića i Zorana Matoševića, uhićenjem hrvatskih civila i odvođenjem u logor Tvrđava u samoj gradskoj zoni.
Hrvatska dokumentacija bilježi i slučaj zapaljenih zastava hrvatskog naroda po Travniku, postavljene 15. 4. 1993. povodom blagdana Uskrsa.
Paralelno s time, HVO i tzv. Armija BiH vodili su pregovore o uspostavljanju zajedničkih stožera za obranu protiv napada VRS-a.
O iskrenim namjerama muslimanskog vojnog i političkog rukovodstva najbolje svjedoči činjenica kako su pripadnici HVO-a ranjeni u borbama protiv VRS-a na Vlašiću izbačeni iz kompleksa bolnice u Travniku i prevezeni u crkvu u Novoj Biloj koja te ’93. i postaje improvizirana franjevačka/ratna bolnica jer je Hrvatima bilo onemogućeno liječenje u Travniku ili Zenicu.
Miletići – prvi zločin „Allahove vojske“ nad Hrvatima u Travniku
Prvi masovni pokolj tzv. Armije BiH nad Hrvatima u Travniku bio je u selu Miletići, udaljenom nekoliko kilometara od Mehurića, sjedišta odreda El-mudžahid i 7. muslimanske brigade, ili kako se sami vole nazivati, „Allahove vojske“.
Pokolj u Miletićima bio je 24. travnja 1993. godine kada su mudžahedini i pripadnici 306. brigade tzv. Armije BiH ubili petoro Hrvata od kojih je četvoro bilo civila. Mještani Miletića su tijekom napada pobjegli u kuću Stipe Pavlovića koji je ubio jednog napadača – pripadnika tzv. Armije BiH, a nakon toga i sam stradao od mudžahedina.
Gotovo 60 civila iz Miletića izvedeno je pred mudžahedine i vojnike tzv. Armije BiH a iz te skupine izveli su Pavloviće – Franu, Tihomira i Vladu i Antu Petrovića. Natjerali su Franjo Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vladu Pavlovića i Antu Petrovića da kleknu. “Trebalo ih je biti pet”, rekao je jedan od vojnika, na što je drugi vojnik tzv. Armije BiH sugerirao da su “Stipu Pavlovića već ranije ubili”. Kolona zarobljenih hrvatskih civila vezanih je ruku i oborenih glava krenula prema Mehuriću okružena mudžahedinskim vojnicima.
U iskazu jednog od preživjelih svjedoka stoji, između ostalog, i kako je vodio razgovor na francuskom jeziku s izvjesnim Arapinom kojeg su zvali “Ramadan” te da mu je on rekao kako je Alija Izetbegović bio u selu Bukovica, inače od Miletića udaljenom 8 kilometara i tražio da se taj prostor zauzme.
Prema iskazu svjedoka o razgovoru s Ramadanom, mještani Muslimani su se tome usprotivili, a potom je Izetbegović kazao: “Dobro onda barem morate pomagati mudžahedinima, oni će to obaviti umjesto nas”.
Prema iskazima svjedoka pred Haaškim tribunalom u predmetu “Hadžihasnović – Kubura”, vezanih ruku, oborenih glava, Hrvati iz Miletića istjerani su uz pratnju mudžahedina naoružanih automatskim puškama. Po dolasku u Mehurić, žene i djeca zarobljeni su u kuću Save Savića, a muškarci u jednu od staja.
O načinu likvidacije Hrvata u Miletići najbolje govori stanje tijela pronađenog Frane Palovića – polegnuto na stomak s glavom stavljenom u veću posudu. Uz velike količine krvi koja se nalazila u posudi u njoj se nalazila i metalna posuda (kutlača) za koju se pretpostavlja da je služila za ispijanje krvi.
Lipanjska ofenziva: Istjerano gotovo 20 tisuća Hrvata, ubijeno 118 civila
Prvog dana lipnja ’93. godine tzv. Armija BiH uputila je prosvjed pukovniku Blaškiću, zapovjedniku Operativne zone HVO-a Središnja Bosna u kojem je navedeno kako HVO nepotrebno provocira. Blaškić je u odgovoru na prosvjed odbacio njihove optužbe i utvrdio kako incidenti i zbivanja u Travniku pokazuju da tzv. Armija BiH provodi obimne vojne aktivnosti kojima pokazuje da joj nije stalo do implementacije Vance-Owenovog plana prema kojem bi regija Središnja Bosna ostala većinski hrvatska provincija sa sjedištem u Travniku.
Nakon zauzimanja zgrade Sebešića i Doma HVO-a, OZ Središnja Bosna, u izvještaju Glavnom stožeru HVO-a, međunarodnoj zajednici i medijima navodi kako je „stanje u Travniku nepodnošljivo za Hrvate“.
Blaškić je zapovjednika Travničke brigade HVO-a s 1. na 2. lipanj ’93. upozorio kako se „mora izdržati i ne dozvoliti scenarij Zenice, to što se desilo u Zenici, ne smije se ponoviti u Travniku“.
U jednom od dnevnih izvještaja OZ SB navedeno je i kako „MOS i civili sve drskije po gradu pjevaju pjesme npr. ‘Od Zenice do Kupreških vrata neće biti Srba i Hrvata’“. Iako su u gradu trajali pregovori civilnih i vojnih vlasti o uređenju odnosa u provinciji broj 10. prema Vance-Owenovom planu, tzv. Armija BiH, 3. lipnja ’93. napala je položaje HVO-a.
Napade je vodila i organizirala OG Bosanska krajina: 17. brdske brigade, bataljun 7. muslimanske brigade, prostorne snage Općinskog štaba Travnik i policajci SJB Travnik. Angažirani su i dijelovi 306. brdske i 312. motrizirane brigade.
Ključnu ulogu u napadu odigrala je 17. krajiška brdska brigada čiji su dijelovi ubačeni u zaleđe HVO snaga koje su držale crtu prema Srbima.
Agresija tzv. Armije BiH na Travnik počela je u večer 3. lipnja ’93. napadom na sela Dolac na Lašvi, Slimena i Polje koja Travnik povezuju s Novim Travnikom. U napadu je tada poginulo 7 civila, 15 teško ozlijeđeno, a stanovništvo, uglavnom, protjerano.
Iako su u pomoć Travničkoj brigadi HVO-a u sprječavanju spajanja prostora Tarabovca i Slimena pristigli i PPN Vitezovi i dio vojnika novotravničke brigade HVO-a, tzv. Armija BiH zadržala je položaje i zauzela sela Guvna i Gradarac odakle su već ugrožavali hrvatska naselja u Novom Travniku (Nević Polje, Stojkoviće i Bučiće), a prva se na udaru našla i Logistička baza HVO-a smještena u Stojkovićima kod Novog Travnika.
Napadnuti su i položaji HVO-a u Jankovićima, prigradskom naselju Kalibunar, Piroti te Kraljevicama.
Najveći dio vojnika Travničke brigade HVO-a potisnut je iz grada u zapadni dio općine u Paklarevo, Ovčarevo, Kraljevice i Šipovik.
Zbog takvog kritičnog stanja hrvatski puk tog kraja Travnika trebao se povući prema Novom Travniku ili Novoj Biloj preko Bukovice, međutim, plan je promijenjen, pa je glavnina stanovništva s vojskom preko položaja VRS-a došla u Kiseljak.
(Zarobljenici pripadnici HVO-a na Vlašiću, 1993.)
Travnička brigada HVO-a tada je u Lepeničku dolinu došla s 800 branitelja i prema nekim izvorima gotovo 4 tisuće civila.
VRS je pripadnike Travničke brigade HVO-a zarobila i odvezla na Manjaču, a 22. lipnja ’93. su prebačeni u Kiseljak.
Dio vojnika Travničke brigade HVO-a i hrvatskog puka izvukao se preko Bukovice i došao u Novu Bilu. Hrvatska sela Kraljevice, Jankovići, Paklarevo, Kokošari, naselja Pirota, Turbe, Kalibunar, tako su „oslobođena“ od Hrvata.
Nakon što su protjerali hrvatskog stanovništvo iz zapadnog dijela Travnika, tzv. Armija BiH napala je i položaje druge brigade HVO-a u Travniku – Frankopan koja je bila raspoređena u širem području Guče Gore, odnosno, na jugu općine.
Od glavnine 7. muslimanske brigade formirana je TG Ovnak koju su još činili: odred i topništvo 314. mtbr, četa policijskog odreda Manevar i četa OpšO Zenica.
U napadu, pojačani odredom El-mudžahid, zauzeli su Ovnak, Brajkoviće, Grahovčiće, Radonjiće, Guču Goru i pokušali ovladati prometnicom Han Bila – Nova Bila odakle bi mogli početi napade na Vitez.
Gotovo 8 tisuća Hrvata sa šireg prostora Ovnaka bježalo je pred muslimansko-mudžahedinskim nožem u Novu Bilu.
Britanska bojna UNPROFOR-a evakulirala je zarobljene Hrvate u samostanu u Gučoj Gori. UNPROFOR je jedini zabilježeni put u tijeku opsade Središnje Bosne pucao iz transporeta na tzv. Armiju BiH kako bi zaštitio civile u samostanu.
U napadu tzv. Armije BiH na Guču Goru ubijeno je 7 civila u dvorištu samog samostana. Izabrani navodi iz izvještaja koje je pukovnik Blaškić, zapovjednik OZ SB, slao tih dana Vladi Hrvatske, predsjednicima Hrvatske i HZHB Tuđmanu i Bobanu, kao i međunarodnoj zajednici, dovoljno govore o težini i opsegu tragedije travničkih Hrvata.
„Hrvati Lašvanske regije doživljavaju svoj potpuni egzodus. Muslimanske horde zauzele su Guču Goru, gore kuće, obiteljski domovi. Samostan Guča Gora, vjekovno stjecište katoličanstva i kulture, pusto je nakon stoljeća i stoljeća postojanja. Muslimani razbijaju i pljačkaju“.
„Borimo se zajedno s napaćenim i preostalim Hrvatima protiv desetostrukog nadmoćnijeg agresora. Napada nas 15 muslimanskih manevarskih brigada, a brani se naoružani narod.“
„Stanje na crtama je nebitno jer je otpočeo napad na sve položaje HVO-a u Lašvanskoj dolini. Odnos snaga HVO naspram ABiH je 1:9 za Muslimane“.
„Napad muslimanskih snaga i mudžahedina potpuno je uništio i protjerao Hrvate travničke općine, silovito su napali iz pravca Zenice na Guču Goru, potpuno je iseljeno 39 hrvatskih sela, oko 25 tisuća Hrvata“.
Zločini tzv. Armije BiH i mudžahedina u Travniku: Bikoši, Ćukle, Guča Gora, Ovnak
Tijekom agresije tzv. Armije BiH na Travnik najveći zločin počinjen je 8. lipnja ’93. godine u selu Maljine, odnosno, zaseoku Bikoši. Na Bikošima je strijeljano najmanje 24 Hrvata, od kojih se njih 22 i danas vode kao nestali.
Hrvati iz sela Maljine u koloni su protjerani do logora na Mehuriću, a dio iz kolone izveden i odveden na Bikoše gdje su pripadnici 7. muslimanske i mudžahedini strijeljali, prema navodima Haaškog suda, najmanje 24 osobe. Najmlađa žrtva mudžahedinskog pokolja je sedamnaestogodišnjak, Tihomir Peša.
Prema hrvatskoj (nepotpunoj) dokumentaciji najveći broj civila stradao je u hrvatskim selima u dolini rijeke Bile. U selu Ćukle 8.6. ’93., ubiijeno je 19 civila, mahom staraca. U Docu na Lašvi ubijeni su civili (11): Anica Bešlić, Tomo Bilačić, Milka Blažević, Ivo Marjanović, Josip Medić, Juro Herceg, koga su u njegovoj kući u selu Vilenica zaklali pripadnici tzv. A RBiH, zatim Viktor Svalina, Finka Bojanović, Finka Pendeš i Čedo Prošić i jedna nepoznata osoba.
U selu Postinje ubijeni su Mara Balta, Tomo Pušelja, Dragan Jučević, u Podovima Ivo Barać, u Grahovčićima Stipo Čuturić, Ana Čuturić, Markan Barbić, potom u selu Dolac – Bila ubijen su Jadranko Kurt, Franjo Brkić, u Brajkovićima Luca Barbarić, Stjepan Bobaš, Marko Josipović, Alfonso Matković, Peto Matković, Ante Klarić, Marijan Barić.
Ana Čuturić i Luca Barbarić bile su starice, spaljene u vlastitim obiteljskim kućama. Alfons Matković invalid bez obje noge, star 70 godina. Škuco Matković je u Ćuklama ubijen ritualnim odscijecanjem glave, a Šimun Čuturić, rođen 1903., stradao je vješanjem od strane tzv. Armije BiH.
Ratni put “Allahove vojske”: Mudžahedinski kampovi, ezan na oltaru, ritualna ubojstva
Hrvati Travnika, mahom iz sela na južnom dijelu općine, u dolini rijeke Bile bili su žrtvama mudžahedinskog terora. Odred El- mudžahid sa sjedištem u Mehuriću odnosno selu Poljanice, nakon postrojavanja ispred travničke medrese, s borcima, bosanskim Muslimanima iz 7. muslimanske brigade, formirao je logore po privatnim kućama/garažama, staroj zgradi škole, ali i prvi mudžahedinski kamp na prostoru Središnje Bosne.
Nakon što su protjerali hrvatski puk iz sela Orašac, mudžahedini su uselili u hrvatske kuće, a u selu formirali kamp s vojnom i političkom bazom, poligonom za obuku gdje su se kasnije, travnički policajci, nakon Daytona, obučavali za rad u MUP-u SBŽ-a.
U kampu na Orašcu, mudžahedinski su borci, izgradili objekt na tri kata u kojem su stanovali borci – samci s popratnim objektima, kao što je bila improvizirana džamija. U jednoj od hrvatskih kuća formiran je i zatvor za zatočenike u kojima su bili zarobljeni hrvatski i srpski civili odvođeni iz Travnika, poput Ive Fišića, Kazmira Pobrića, Dalibora Adžaipa.
U Orašcu je stradao i Srbin, Dragoljub Popović, kojem je bosanski Musliman iz odreda El- mudžahid, Hasan Alić, odrubio glavu, prethodno se dobrovoljno javivši da izvrši taj neljudski čin.
U zatvoru u sklopu kampa na Orašcu bili su zarobljeni i katolički svećenici i časne sestre. Jedna od njih je i Ljubica Šekerija, koju su mudžahedini ranije oteli iz crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku.
Prema HVO-ovoj ratnoj dokumentaciji, ali i iskazima svjedoka, u kampu na Orašcu, zarobljene su Hrvate natjerali da ljube odrubljenu glavu Dragoljuba Popovića, a najmlađeg zarobljenika, Dalibora Adžaipa, tjerali na izvršavanje islamskih obreda.
Pored kampa na Orašcu, tzv. Armija BiH i mudžahedini formirali su logor i u Mehuriću u kojem je bilo zarobljeno nekoliko stotina Hrvata susjednih sela u dolini Bile. Hrvati su neko vrijeme bili zarobljeni i u crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori gdje je ubijeno 7 civila.
Na prostoru općine Travnik ukupno su bila formirana 22 logora kroz koja su prošli 1.773 hrvatska vojnika i civila. Neki od najzloglasnijih su zgrada Osnovne škole na Mehuriću (298 civila), Tvrđava (384), kuća hodže na Slimenima (150).
Životna priča fra Franje Križanca: Kako je bosanski ujak udahnuo novi život samostanu u Gučoj Gori
Devastirane crkve i drugi vjerski objekti u Travniku
Prema knjizi Raspeta crkva u BiH, objavljenoj u nakladi Vrhbosanske nadbiskupije, na prostoru travničke općine je devastirano je ukupno 15 crkava i kapela i sva pripadajuća groblja i nadgrobni spomenici.
Brajkovići – devastirana i opljačkana crkva sv. Petra i Pavla, oštećeno pročelje crkve, vrata izrešetana; potpuno su devastirane vjeronaučna dvorana i župni ured
Bukovica – oštećeni filijalna crkva i groblje
Ćukle – oštećeni filijalna crkva i groblje, crkva zapaljena 1993., uništena do temelja 1997. ; u travnju 1993. oštećeno groblje
Dolac-Bila i Čuture – uništene dvije grobljanske kapele, groblja i nadgrobni spomenici devastirani 1997.
Dolac na Lašvi – crkva izravno s položaja tzv. Armije BiH granatirana, devastirana i oštećena 1993.; devastacija nastavljena i u 1997.
Gospino Vrelo – kapela u potpunosti uništena
Gostunj – crkva devastirana, oštećeno groblje
Maljine – uništeni grobljanska kapela i groblje
Nova Bila – crkva granatirana, devastirana vjeronaučna dvorana
Ovčarevo – devastirani crkva, kapela i groblje; opljačkane crkva i župni ured
Prići – kapela i groblje devastirani 1996. , na vratima grafit „Hrvati primite islam“
Putićevo – crkva devastirana i opljačkana 1993., zvonik miniran 1996.
Bojna – uništeni kapela i groblje
Travnik – crkva sv. Ivana Krstitelja izrešetana projektilima, devastirana, opljačkana, svi križevi polomljeni
KŠC Petar Barbarić – crkva sv. Alojzija Gonzage devastirana i opljačkana, u njoj boravile muslimanske izbjeglice iz Krajine
Franjevački samostan Guča Gora – crkva sv. Franje oštećena, devastirana opljačkana, uništeni grobljanska kapelica i nadgrobni spomenici
U napadu mudžahedina i tzv. Armije BiH na franjevački samostan i Guču Goru, Abu Mali, vođa odreda El – mužahid izučio je ezan na oltaru. Crkva je devastirana i opljačkana, oltar unakažen, križ s centralne lađe odvaljen, pucano je u kip sv. Franje u dvorištu, oltarna freska uništena tekućinama, a zgrada samostana uglavnom pošarana islamističkim paroloma poput one „Arrividerci in Roma“, napisane i na francuskom i na talijanskom jeziku.
(Franjevački samostan Guča Gora, lipanj, 1993.)
Priča o Sarafini Lauš: Travnička Hrvatica u ratu izgubila trojicu sinova i muža
Od ukupnog broja Hrvata u Travniku, prema Popisu iz 1991. godine, od njih 25.750, 75 % stanovništva protjerano je tijekom 1993. godine.
Od 529 kilometara četvornih, HVO je u Travniku držao na koncu rata 7 % posto ukupnog teritorija.
Prema hrvatskim izvorima, protjerano je gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo je 1759 zarobljenika, a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a. U borbama od 3. do 15. lipnja ’93. Travnička brigada je imala 43 poginula i 124 ranjena vojnika, a brigada Frankopan 90 poginulih i 127 ranjenih vojnika od kojih 17 poginulih i 72 ranjena u borbama vođenim 12. i 13. lipnja.
Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom. Hrvatski izvori navode uglavnom brojke od 114 odnosno 118 stradalih civila koji nije potpun i konačan zbog 61 žrtve hrvatske nacionalnosti koje se i danas, prema podatcima, Instituta za nestale u BiH, vode kao nestali.
Najviše porušenih hrvatskih kuća na prostoru Županije Središnja Bosna je u Travniku, a danas još 2 271 kuća čeka na obnovu.
Za zločine nad travničkim Hrvatima pred Haaškim Tribunalom oslobođeni su Rasim Delić, načelnik GŠ ABiH, za Bikoše, Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa, oslobođen je za Miletić, kamp na Orašcu, logore u Mehuriću, a Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade, odgovarao je samo za neopravdano pljačkanje i palež hrvatskih kuća na Ovnaku i Ćuklama. Tužiteljstvo BiH je 2016. obustavilo istragu za zločine počinjene u Gučoj Gori protiv dvojice pripadnika tzv. Armije BiH.
U presudi Haaškog tribunala u predmetu Prlić i ostali ustanovljeno je kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi preselio Hrvate Središnje Bosne u Hercegovinu.
Pred Sudom BiH za zločine nad Hrvatima Travnika odgovarao je samo pripadnik odreda El- mužahid, Abdulahim Maktouf, osuđen na tri godine zbog sudjelovanja u otmici travničkih civila.
Dnevnik.ba/http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo
