Muslimansko bratstvo u ZETRI, migranti u Mostaru…

Europska je aristokracija, napose ona britanska, već odavna našla način za eliminacijom nepodobnih ili neposlušnih političkih moćnika. Organizirao bi se lov, kao uvriježena plemićka navika, i onda bi uslijedila “nesreća u lovu” t. zv. “hunting accident”. U 19. se stoljeću taj “modus operandi” do te mjere uvriježio u srpskom puku da je nastala morbidna anegdota o odlasku dvojice muškaraca “u lov”, međutim, samo se jedan vraća.

Krajem siječnja 2018. godine “u lovu” je stradao 75-godišnji Pero Jelinić u Južnoafričkoj Republici, odnosno došlo je do “samoopaljenja puške stranog lovca”. Mediji su pisali o cijeni lova na lavove, o lovačkim običajima, o imovini pokojnog Jelinića, o tuzi njegovih prijatelja i rodbine, no nitko od naših “vrlih” ili “profesionalnih” istraživačkih novinara nije počeo kopati malo dublje.

O Jeliniću pišu da se obogatio 70-ih godina s restoranom u Bonnu, međutim izostavlja se da je, sudeći prema raspoloživoj dokumentaciji, bio doušnik jugoslavenskih službi, a sam restoran u Bonnu je služio kao obavještajni čvor. Kao takav, Jelinić je dosta znao o prilikama netom pravomoćno osuđenih šefova UDB-e Perkovića i Mustača, stoga bi njegovu “nesreću u lovu” trebalo iz tog kuta promatrati.

Međutim, Jelinića 80-ih godina njemačke obavještajne službe otkrivaju te on bježi u Jugoslaviju. Skriva se na Pagu uz pomoć Jerka Dragina (šef SDS-a u Rijeci). Uzgred, hrvatski otoci inače bijahu najbolja mjesta za “incognito” obitavanja, odnosno skrivanje raznoraznih podobnika ili nepodobnika, zbog slabe prometne povezanosti, t.j. malih sredina u kojima se sve može nadzirati. Jelinić biva postavljen za upravitelja radničkog odmarališta „Cenksa“ iz Cazina. U tom odmaralištu odmore i vikende provodili su braća Pozderac, te generali Turić i Šimić (šef SKJ JNA) o kojima Jelinić zdušno obavještava svoje šefove.

Među najmoćnijim ljudima u Jugoslaviji krajem 70-ih i početkom 80-ih godina bijahu braća Hamdija i Hakija Pozderac (inače ujaci Vuka Jeremića), a ujedno bijahu i najmoćniji ljudi što ih je SR BiH ikada dala. Rođeni u Cazinu, braća Hakija i Hamdija najzaslužniji su za privredni razvitak t. zv. Bosanske krajine.

Ukoliko bolje promotrimo takozvani Pokret Nesvrstanih, vidimo da on nije bio ništa do li velika arapski, odnosno muslimanski velepokret skriven iza „neutralnosti“ prilikom hladnoratovske podjele svijeta. Prisjetimo li se kulturne, obrazovne, športske, političke i svake druge suradnje Jugoslavije s većinom arapskih zemalja, od Libije do Irana, primjećujemo višedesetljetni postupni razvitak i stvaranje „muslimanskog“ t.j. islamskog korpusa u socijalističkoj BiH, što kulminira današnjih dana.

Arapi ne poznaju nacionalnost, a suvremena im je država tek sredstvo za stvaranje svemuslimanske države. Ako je u jednom trenutku islamski barjak držala Libija, u drugom Egipat, u trećem Iran, danas to može biti Turska na čelu s Erdoganom, jer, muslimanima je važan cilj i njihovo se zajedništvo ne može osujetiti nečim kao što je nacionalna država.

Ako se prisjetimo da je već 1961. godine na popisu stanovništva Jugoslavije bilo odobreno uvođenje kategorije „Muslimana“ kao etničke pripadnosti, jačanje „muslimanske“ privrede, gospodarstva i obrta bijaše sljedeći logični korak. Tu su ključnu ulogu odigrali braća Pozderac koje je „naš lovac“ Jelinić nadzirao na Pagu.

Istaknimo slučaj Agrokomerca i Fikreta Abdića pod kojim je to poduzeće postalo prehrambeni div. Komunistička je partija u jednom trenutku postala svjesna da se ne bori samo s hrvatskim i srpskim „nacionalizmom“, već se suočava s muslimanskim nacionalizmom, što će reći islamskim fundamentalizmom. Zato je „naš lovac“ Jelinić drukao braću Pozderac, jer, Partija je shvatila da sve ide k vragu. Bosanci, odnosno Bošnjaci, odnosno muslimani, kako li se već nazivaju, bijahu ideal komunizma i trebaše biti prvi na braniku tekovina NOB-a upravo zbog toga što nemaju državu, nemaju narodnost, nemaju povijest ni kulturu; oni su jedini trebali biti „pravi“ Jugoslaveni.

Kad je to djelovanje prepoznato među muslimanskim komunističkim dužnosnicima, drugovi krenuše jedni na druge te izbija velika afera oko Agrokomerca 1987. godine te braća Pozderac bivaju primorana na ostavke te političko umirovljenje. UDB-a i KOS su, gledano iz današnje perspektive, pokušali osujetiti arapsku, odnosno neoosmansku politiku.

Aferu su osmislili i sproveli ondašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije Stane Dolanc i njegov kolega u bošnjačkoj federalnoj jedinici Duško Zgonjanin. Fikret Abdić je zatvoren te preko 300 poduzeća oslonjenih na Agrokomerc odlazi u stečaj. Spomenimo i da je Abdić pokušao podići spomenik Muji Hrnjici, junaku narodnih muslimanskih pjesama, u Velikoj Kladuši, kao i činjenicu da je blisko surađivao s Franjom Butorcem, političkim ocem Slavka Linića. Dakle, sve je povezano, na očit ili manje očit način.

Veliko iznenađenje bijaše odabir Sarajeva kao mjesta održavanja Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u totalitarnoj Jugoslaviji. Uzme li se u obzir da gradovi konkurenti bijahu švedski Gothenburg i japanski Sapporo, stvar postaje još bizarnija. No, ne postoje slučajnosti. Za potrebe tih olimpijskih igara gradi se dvorana ZETRA u Sarajevu, inače kratica od ZElena TRAnsverzala.

Pojam „zelene transverzale“ (prisutan stoljećima u osmanskoj vanjskoj politici) koristi u svojoj knjizi Ahmet Davutoğlu, bivši predsjednik turske vlade, akademik i diplomat za prostor koji se proteže od Bihaća, preko Federacije BiH, zatim Stare Raške (Sandžaka), Kosova i Metohije, Albanije, Makedonije, Kirdžalije do Trakije. Između ostalog, u svojoj knjizi „Stratejik derinlik“, odnosno „Strateška dubina“ Davutoğlu piše: „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio osmanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan… Osmanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti.“

20. je svibnja neoosmanski sultan Erdogan posjetio Sarajevo, a govor je održao baš u dvorani ZETRA. Nije Erdogan slučajno iz ZETRE poslao poruke „braći“ muslimanima. Ne pate samo anglosaksonci od simbolike. Nedavne tektonske promjene, otvorena muslimanizacija BiH te oštar nenadani, ali ne i neočekivani zaokret prema Turskoj počela je baš 2012. i 2013. godine na stotu obljetnicu Balkanskih ratova.

Međutim, ono što je zacrtano u drugoj polovici prošloga stoljeća, ostvareno je u ovom desetljeću. Ono što su počeli Džemal Bijedić, braća Pozderac (Vuk Jeremić je njihove sestre sin!), Raif Dizdarević, Fikret Abdić i Alija Izetbegović, ostvario je Bakir Izetbegović uz svesrdnu potporu Erdogana, a svi su pak dio ili bliski pokretu imena „Muslimansko bratstvo“, odnosno „Društvo muslimanske braće“.

U tom smislu treba iščitavati i migrante koji su nasilno prebačeni u Mostar kao hrvatsko političko središte u BiH. O ulasku migranata u Europu odlučuje isključivo Erdogan. Hrvate će, ukoliko se nešto ne poduzme, prvo istjerati iz BiH, a onda su na redu Srbi. Ako zatreba, u Mostar će se sliti stotine tisuća migranata ukoliko se ne ide niz dlaku Bakiru Izetbegoviću.

Sve što su zacrtali su ostvarili i danas svjedočimo ispunjenju davnašnjih planova koji su, unatoč raznim promjenama, ostvareni i to besprijekorno. Unatoč svemu, muslimanima se možemo diviti: na njihovoj dosljednosti, ustrajnosti, pameti te skrbi o svojim interesima te ciljanju njihovu ostvarenju. Hrvati nemaju nikakvu strategiju te će se sukladno odsutstvu iste, jako loše provesti.

L. C./HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo