Luđačka košulja

S jednoga brdašca ponad Travnika, u kojemu je rođen Ivo Andrić i u kojemu je postojala nekad Isusovačka gimnazija iz koje su izišli mnogi obrazovani ljudi (među njima i Grga Novak), vidi se aleja trinaest starih i novih minareta. U ovoj pomalo oronuloj kasabi djevojčice od petnaestak godina hodaju s maramama na glavi, u samom centru ispred Gradske vijećnice stoji bista Josipa Broza.

U ne tako davno vrijeme u glavnom gradu srednje Bosne živjelo je većinom hrvatsko pučansvo, danas je svedeno na dvadesetak posto. U deset zadnjih godina iz Travničkog je dekanata iselilo više od šest tisuća katolika.

U Bosni, kao što je poznato svakome osim Americi i EU-u, žive tri nacionalne zajednice strogo odvojene u lažnom suživotu i multikulturalizmu. Nema ni jedne teme iz prošlosti, od srednjega vijeka preko otomanskog i austrijskog razdoblja, Gavrila Principa, NDH i dviju Jugoslavija, do sukoba devedesetih o kojoj bi postojala između tih skupina makar minimalna suglasnost, kao što ne postoji suglasnost ni oko budućnosti.

Srbi sve nade polažu u Srbiju i Rusiju, dok se Bošnjaci snažno okreću prema Turskoj. A i Turska prema njima. Andrić je napisao kako su se muslimani u Bosni nakon Berlinskog kongresa i povlačenja Turske osjećali kao da im je netko izvukao tepih ispod nogu.

Otada su oni u traženju identiteta. Bili su Hrvati, Srbi Jugoslaveni, Muslimani i napokon Bošnjaci (a da nitko nije objasnio razliku između Bošnjaka i Bosanaca), a eto sada im Erdogan ponovno nakon čitave vječnosti podmeće tepih pod noge, koji oni rado primaju.

Bakir Izetbegović je dočekao Erdogana kao pravog suverena u Zetri prepunoj ljudi i turskih zastava, uzbuđen i ushićen.

Nazvao ga je Alahovin izaslanikom koji se javlja svakih sto godina. A ni Erdogan se nije ustručavao: „Glas koji se diže iz Sarajeva je nagovještaj: Jedna zastava, jedna država, jedna domovina“. I jedan Erdogan.

Slično se čulo tridesetih: Ein Staat, ein Volk, ein Fuhrer. Ne treba prevoditi niti navoditi ime autora. I još će car s Bospora: „Alija mi je ostavio u amanet brigu za BiH kao područje koje je osvojio sultan el-Fatih i na kojem žive njegovi potomci“.

Dakle, amanet treba poštovati, jednom osvojeno treba vratiti, tu u Bosni žive Turci, čak štoviše, potomci sultana osvajača, kao da je imao harem u svakoj čaršiji, mahali i saraju.

„Dolinom Lašve teče tuga“, govori jedna hrvatska pjesma. Hrvati su u strogoj defenzivi, usamljeni i napušteni od svih, uzmiču politički i demografski, živeći u iluziji kako će sve njihove probleme riješiti ulazak u euroatlantske integracije, što ne zanima nikog osim njih. Pristali su čak i na izbore po neustavnom zakonu.

A u BiH, kao u luđačkoj košulji, žive još uvijek tri naroda, koji ne mogu skupa, a ne mogu se ne ni rastati.

Josip Jović/Slobodna Dalmacija/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo