Hrvatska državni praznik : Tijelovo 2018
Vrijeme:3 min, 48 sec
Tijelovo je jedan od onih blagdana koji svoje postojanje u dobroj mjeri zahvaljuju privatnim objavama, iako su i druge okolnosti dovele do nastanka ove svetkovine. U ranom srednjem vijeku kršćani su se sve rjeđe pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovjedi. K tomu je sveta misa zbog latinskog jezika postala nerazumljiva, što je također doprinijelo tome da su vjernici sve manje shvaćali misu kao žrtvenu gozbu. Tako je pučka pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristovog Božanskog Veličanstva među svoje vjernike. Tako je nekako vrhunac euharistijske pobožnosti bilo promatranje posvećenje hostije (tu treba tražiti nastanak podizanja u misi).
Takva se euharistijska pobožnost posebno počela razvijati poslije 1000. godine, a osobito na području današnje Belgije. Tako stižemo do jedne privatne objave: Ivana od Retinea (1193-1258), poglavarica jednog samostana u blizini Ligea, u molitvenom je zanosu vidjela jedan svijetao krug, čiji je tek jedan isječak bio taman. Razumjela je da taj krug predstavlja liturgijsku godinu kojoj nedostaje jedan blagdan u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Tamošnji su teolozi prihvatili istinitost tih objava, pa je biskup iz Liegea odredio da se u njegovoj biskupiji svetkovina Tijelova slavi u četvrtak iza svetkovine Presvetog Trojstva. Bilo je to 1246.
Teolog koji je prihvatio tu privatnu objavu bio je i Hugo od Thierrya koji je 1261. postao papa pod imenom Urban IV. Kao papa on je ipak oklijevao propisati ovu svetkovinu čitavoj Crkvi. I tada se dogodila i druga privatna objava.
Jedan češki svećenik-hodočasnik služio je misu u Bolseni, u blizini Orvieta (nadomak Rima). Dok je slavio misu imao je velikih sumnji glede stvarne prisutnosti Kristove pod svetim prilikama. I tada se događa čudo: posvećena se hostija pretvorila u živo ljudsko tkivo koje je obilno krvarilo, tako da se krv s patene prelijevala po tjelesniku. Ovaj su tjelesnik u svečanoj procesiji odnijeli papi u Orvieto, gdje se on tada nalazio. Bilo je to 19. lipnja 1264. Urban IV. se riješio svih sumnji i 11. kolovoza, iste godine bulom Transiturus de hoc mundo propisuje ovu svetkovinu obvezatnom za čitavu Crkvu. Bilo je to prvi put u povijesti da papa svojim autoritetom nameće slavljenje jednog blagdana čitavoj zapadnoj Crkvi.
Urban IV. umire nekoliko mjeseci nakon toga i ova bula ostaje u izvjesnom smislu zaboravljena. Kasnije, pape Celestin V. (1312.) i Ivan XXII. (1317.) provode bulu Transiturus, pa se svetkovina Tijelova brzo širi po čitavoj Crkvi.
Iako ni jedan papa ne propisuje teoforičnu procesiju, ipak se tijelovske procesije javljaju gotovo usporedo s uvođenjem ovog blagdana. Očito je, naime, da tijelovska procesija odgovara onome duhu u kojem je i nastala svetkovina Tijelova: kler i vjernici su htjeli na što svečaniji način iskazati počast Kralju slave, Kristu prisutnom u Sakramentu među svojim vjernicima. U počecima se posvećena hostija u procesijama nosila jednostavno u čestičnjaku, a pokaznica je nastala iz želje da se hostija ipak vidi da bi joj se moglo pokloniti. Nakon Reformacije su tijelovske procesije na poseban način imale značenje ispovijesti vjere. Protestanti su naime stavljali u pitanje upravo stvarnu prisutnost Kristovu pod svetim prilikama nakon svete mise. Tako su, osobito u vrijeme baroka, tijelovske procesije postale najsvečaniji dio liturgijske godine: sve što je bilo najljepše i nadragocjenije umetalo bi se u tu svečanost: procesija bi išla kroz svečano urešene ulice naselja, a vremenom su se ustalile četiri postaje.
Napomenimo da je posljednicu Lauda Sion te himan Pange lingua napisao Toma Akvinski po nalogu Urbana IV. Po svojoj prilici od njega potječu i misne molitve jer one odražavaju njegovu teologiju: zborna promatra euharistiju pod vidom prošlosti (spomen Kristove muke), darovna pod vidom sadašnjosti (euharistija kao zalog jedinstva Crkve), popričesna pod vidom budućnosti (zalog vječnoga života). Dok su, dakle, molitve preuzete iz staroga misala, čitanja su obogaćena prema ABC ciklusu: starozavjetna govore o mani u pustinji, o sinajskom savezu te o Melkizedekovoj žrtvi. Druga su čitanja uzeta iz poslanica o čudesnom umnažanju kruha, posljednjoj večeri i o Isusu kao Kruhu života.
Novi Red Euharistijskih Procesija predlaže četiri tematske postaje, od kojih svaka ima uvodnu pjesmu, kratki nagovor, evanđelje, psalam, eventualnu homiliju, litanijske molitve, te zaključnu molitvu. Teme su: 1. Euharistija – trajna prisutnost Kristova, 2. Euharistija – Kristov i naš Vazam, 3. Euharistija – žrtva, 4. Euharistija – Gozba. Ovaj novi Red predviđa veliku slobodu u struktuiranju pojedinih postaja, kao i u određivanju njihova broja.
Dr. Zvonko Pažin
Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
Vjera i djela/https://www.vjeraidjela.com/Hrvatsko nebo
