Razgovor s novinarom i kolumnistom Josipom Jovićem o aktualnim političkim i društvenim pitanjima

Glavno političko pitanje posljednjih je tjedana tzv. afera mailovi vezana uz načine poslovanja u Agrokoru. Što nam ta afera govori, može li dovesti do pada Vlade?

Proces spašavanja najveće, posrnule kompanije posredovan je očito klijentelizmom, korupcijom i sukobima intresa. Model svakako nije tržišni. Stječe se dojam da je „lex Agrokor“ i smišljen da bi hrpa savjetnika ugrabila što više novca. Nitko nije ni pokušao objasniti čime su oni zaslužili više od pola milijarde kuna, osim ugovorima i dogovorima u četiri oka. Lešinarski očito nisu samo američki fondovi.

Sudbina Vlade ovisi o tome hoće li se ta famozna nagodba postići ili ne, ali vjerojatno hoće, jer se male dobavljače i dioničare ne pita ništa, a veliki kreditori dobivaju i više nego što su uložili. Ne vidim suvisla objašnjenja zašto se sama nagodba nije mogla postići i u predstečajnom postupku. Vlada, osim toga, neće pasti, jer nitko nema interesa za nove izbore. Stvorena je jedna čudna neprincipijelna koalicija u kojoj su uz HDZ-ove zastupnike Vrdoljak, Saucha, Bandić, Glavaš, Pupovac, Radin, Kosor, Ronko… koji ni kavu ne bi zajedno popili, kojima je jedini interes sačuvati zastupničko mjesto što je dulje moguće. Ronko će iskreno kako bi radije s crnim vragom, dakle i s HDZ-om, nego na nove izbore, a Pupovac opravdava svoju potporu Plenkoviću izborom manjeg zla. Neki su možda i ucjenjeni, neki plaćeni, a neki opet u strahu od zatvora. Glavnoj oporbi izbori također ne odgovaraju zbog vlastitih slabosti.

Danas se završava prikupljanje potpisa za inicijativu protiv Istanbulske konvenije i za promjenu izbornog zakona. Kakav je Vaš pogled na te dvije inicijative?

Svaki referendum pa i ovaj podržavam, jer daje narodu priliku izraziti svoj stav. Možda nije bilo pametno ići s prikupljanjem potpisa za dva referenduma u usto vrijeme, jer neki ljudi su samo za jedan od njih, pa će zaobići štandove. Važno bi bilo odbaciti Istanbulsku konvenciju ne samo zbog njezina sadražaja već i zbog pružanja otpora duhovnoj kolinizaciji zemlje, nametanju moralnih „vrijednosti“ suprotnih tradiciji, zdravom razumu i kršćanskim učenjima.

Pitanja o promjeni izbornih pravila svakako upućuju na poboljšanje ove neuralgične točke političkog sustava (najbolji je dio uvođenje elektronskog ili dopisnog glasovanje) iako mislim kako postoje bolji i cjelovitiji prijedlozi i ideje. Primjerice, Hrvatska jedna izborna jedinica za dvije trećine zastupnika prema proporcionalnom principu, a jedna trećina zastupnika po većinskom principu iz županija kao izbornih jedinica, bez lista za dijasporu i manjine.

Zrelo je vrijeme čak i za promjenu Ustava, kojom bi se definirala i razgraničile funkcije predsjednice države, Vlade, državnog odvjetništva, pravosudnih tijela, itd. pa i jasnije definirale odredbe o samom referendumu. SDP bi zabranio stavljanje nekih tema na referendum, tobože radi Ustavom zaštićenih ljudskih prava, kao da ni cijeli Ustav ne može biti referendumskom temom.

Možemo li se obzirom na sva politička i društvena zbivanja posljednjih gotovo dvadeset godina reći da su se politčke elite potpuno otuđile od naroda?

Očit je je strah od naroda i podcijenjivanje pameti i morala birača. Jer, tko bi to danas bio protiv slobode i demokracije, ljudskih prava. Cijeli je politički establishment, obje velike stranke, točnije njihova vodstva, ustao protiv aktualnih referenduma, što se može tumačiti kao obrana vlastitih pozicija. Gordan Jandroković znakovito veli kako referendumi destabiliziraju politički sustav. Naše političke elite slijede europske direktive, a ne volju građana, a EU je opet posve birokratizirani mehanizam udaljen od građana. Kad se vlasti u Mađarskoj ili Poljskoj približe narodu onu traže sankcije, viču to je populizam, koji je skoro izjednačen s fašizmom. Time se samo otkriva vlastita elitistička svijest i položaj.

Kako gledate na činjenicu da neki pojedinci na političkoj sceni poput župana Vojka Obersnela zabranjuju odnosno ograničavaju prikupljanje potpisa za referenumske inicijative?

O tome sam već pisao u Slobodnoj Dalmaciji. U Rijeci, Samoboru, Senju, Gracu zabranjuju prikupljanje potpisa na javnim površinama, u Zagrebu i Osijeku bi naplaćivali korištenje tih površina. To djeluje nevjerojatno, radi se izravno o kršenju ustavnih načela o slobodi mišljenja, govora i okupljanja. Gradonačelnici tih gradova ponašaju se kao feudalci, kao da su ulice i trgovi njihovo vlasništvo. I što je najgore, oni zabranjuju ili otežavaju referendumsku inicijativu zato što se ne slažu s postavljenim pitanjima.

Kako komentirate stanje na oporbenoj političkoj sceni?

SDP je očito u rasulu, ostao je okvirima jugokomunističkog ideologijskog sklopa i tu nema pomoći. Prvi čovjek nema ni autoriteta ni liderskih sposobnosti. Živi zid je harlekinska, neozbiljna stranka s nesuvislim idejama. Uživa određenu popularnost iz čistog očaja i nezodoljstva masa.

Most je nešto drugo, nešto puno ozbiljnije i prihvatljivije, izsistira na gospodarskoj suverenosti. Morao bi se kadrovski ojačati i jasnije ideološki profilirati. Postoje i oni još ljeviji od SDP, tzv. Amsterdamska koalicija, kojoj također ne pridajem nikakve šanse. Po svojim moralnim zasadama ima sasvim pimjeren naziv.

Mogu li Neovisni za Hrvatsku postati relevantni politički faktor na desnici?

Neovisni za Hrvatsku bi mogli i trebali biti jezgra šireg okupljanja stranaka i pojedinaca s određenim intelektualnim potencijalom desne orijentacije, koji će govoriti jezikom nacije, jezikom njezine povijesti, interesa. Ovo uključuje i neke ljude iz HDZ koji se očito ne slažu s Plenkovićevom politikom, naravno pod pretpostavkom da u HDZ-u ne dođe do nekih važnijih promjena, što se vjerojatno neće dogoditi prije izbora.

Desne političke opcija jačaju diljem Europe. Što reći o tome?

Pa eto, mislim da bi to mogao biti putokaz i za neku novu desnicu koja u nas tradiconalno boluje od liderskih ambicija i nesloge. Jačanje tih desnih, populističkih ili nacionalističkih stranaka i pokreta u Europi, kako u Mađarskoj i Poljskoj tako i u Austriji, Njemačkoj, Nizozemkoj, Francuskoj ili Italiji upućuje na to da narodi u ovim državama ne žele utapanje u neke globalističke sanjarije, da se odupiru imigacijama i multikulturalizmu, koji malo pomalo poništavaju njihov identet, da se vraćaju sebi, da tradicionalne vrijednosti nisu mrtve, da nacionalne države ne pripadaju prošlosti, da su one temelj političkih sloboda i dostojanstva svakog naroda.

Kako komentirate odnose sa Srbijom, u kontekstu prijepora koji se s vremena na vrijeme javljaju na relaciji Zagreba-Beograd?

Odnosi sa Srbijom kreću se u amplitudama, od forsiranog prijateljstva do razočarenja. Na ispruženu ruku kao odgovor stiže nova porcija kleveta, priče o ustašizaciji i ugroženosti, vraćanje u Drugi svjetski rat, što se sve može ovdje doživjeti kao prijetnja. Normalizacija je svakako dobrodošla, ali Hrvatska nema razloga ništa forsirati.

Rane iz prošlosti može izliječiti samo vrijeme i komunikacija među ljudima, a ne političke demonstracije nečega čega nema. Previše se općenito bavimo Srbijom, bilo kao srbofili ili kao srbofobi, kao da smo još u zajedničkoj državi. Treba samo istaknuti jasne principe suradnje, među koje bi svakako spadalo i makar simboličko priznanje agresije.

Pupovčev SNS nedavno je objavio bilten o tzv. govoru mržnje prema Srbima, a optužbe za revizionizam, ustaštvo i fašizam standardni je narativ Pupovčeve klike. Kako to komentirate?

Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, na žalost, ponašaju se kao produžena ruka Beograda, težeći segregaciji umjesto integraciji, vodeći politiku ucjena i optužbi, čemu hrvatska politika neprestano ugađa, dajući samo nov podstrek novim ucjenama. I taj najnoviji bilten kojega spominjete i koji visoko korespondira s ocjenama Europske komisije o položaju manjina, što upućuje na isti denuncijanski izvor, djeluje kao kleveta.

Pojedine ekscese, kojih ima svugdje, nije korektno stavljati pod nos cijelom narodu i vlastima. Skupljeno je tamo sve što može poslužiti za opanjkavanje države i naroda pa čak i neka sasvim normalna razmišlajnja i kritike iz medija. Ako u ovoj zemlji ima govora mržnje, onda ga prije svega teba potražiti u Novostima, listu SNV-a.

Kako gledate na političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

Oslanjajući se na odluku tamošnjeg Ustavnog suda, Hrvati u Bosni i Hercegovini su tražili i s pravom očekivali izmjenu izbornog zakona, koji bi onemogućio da njihove predstavnike biraju drugi narodi, što je nonsens. Imali su u tome potporu Hrvatske i EU, ali na koncu ništa od toga. Ne mogu se izboriti niti za minimum svojih političkih prava. I mislim da cijelo vrijeme griješe. Moraju postaviti otvoreno i bez kompleksa pitanje uspostave hrvatske federalne jedinice, za što su također imali potporu Europskog parlamenta, ali je i to zaboravljeno.

Odnosi triju naroda u ovoj državi su u znaku sve veće distance. Nema ni jedne teme iz prošlosti pa ni iz budućnosti u kojoj bi postigli kakvu takvu suglasnost. Bošnjačka politika je oslonjena na Tursku, srpska na Srbiju i Rusiju, hrvatska je u defenzivi bez prave potpore od bilo koga. Sve nade se polažu i euroatlantske integracije, ali to zanima samo Hrvate.

Ideološke podjele stalno se forsiraju na medijsko-političkoj razini, posebno u proljetnim mjesecima. Kome je to u interesu?

Ideološke podjele na temama iz prošlosti nisu toliko prisutne u narodu koliko u određenim, čak uskim političkim i medijskim krugovima. Trebalo bi samo malo poštenja i poštivanja činjenica da se one prevladaju. Ali kako do zajedničkog jezika s onima koji i dan danas, unatoč svemu, misle kako je egzekucija na Bleiburgu i „križnom putu“ bila opravdana. No nije to samo stvar prošlosti. Hrvatima se iznova želi nametnuti kompleks ustaštva, a svaka hrvatska država označiti vječno fašističkom u funkciji njezine negacije.

Što to znači kad koalicijski partner HDZ, udruga „antifašista“ i SDP ne žele s Vladom na zajedničku komemoraciju u Jasenovac, ili kad Puhovski govori o „trećoj generaciji ustaša“ ili kad Kraus kaže da se ne smije dopustiti pomirenje partizana i ustaša pa ni njihovih potomaka, ili kad se alergično reagira na najave mogućih istraživanja jasenovačkog logora? Moram reći i ovo, ni na kraj pameti mi nije opravdavati zločine NDH, ali ni osporavati volju naroda 1941. da uspostavi svoju državu.

Može li u Hrvatskoj doći do ikakvih promjena dok ne profunkcionira uistinu samostalno i neovisno pravosuđe?

Veliki politički procesi protiv kriminalaca iz vrhova vlasti su pokrenuti, ali sa slabim izgledom da se oni okončaju, zbog očitih utjecaja sa strane. To je najbolja ilustracija stanja u pravosuđu. Zabrinjavajuće su i neke odluke Ustavnog suda lišene logike i s neskrivenom tendencioznošću, ona na primjer o poništenju presude bivšem premijeru, ili ova posljednja o „lex Agrokoru“. A što od njega i očekivati kad suce postavljaju dvije najveće stranke u međusobnoj trgovini: ja tebi ti meni. Pozicija Ustavnog suda i način biranja sudaca još su jedan razlog za razmišljanje o novom Utavu.

Kako ocjenjujete stanje u novinarstvu?

Novinarstvo boluje od tri bolesti: prva je banalizacija, druga slaba pismenost i treća politička promidžba, svrstanost i ideološka isključivost. Pogledajte samo kako su kolege novinari reagirali na nagradu koju je dobila kolegica Ivana Petrović, inače sjajna tv-novinarka, samo zato što su usudila iznijeti neke svoje ocjene i dojmove o radu Haaškoga suda i o položaju Hrvata u susjednoj državi.

U središnjim medijima dominira baš taj lijevi ili još točnije „regionski“ i krotaofobični diskurs. Opću sliku popravljaju brojni portali, televizijske i radio postaje pa se informacije i sloboda pisanja ne daju više ničim zaustaviti. Hvala tehnologiji.

Komentar vladavine Koline Grabar Kitarović?

Prema Kolindi Grabar Kitarović gajim velike političke simpatije. Ona sjajno reprezentira Hrvatsku u svijetu, na domaćem je terenu za sve dobronamjerne građane ove zemlje fako integracije, sloge i pomirenja, ne krije svoje nacionalne osjećaje, ima razumijevanja za male ljude. Bilo je i grješaka, a najveći je njezin propust taj što nije inicirala prmjenu Ustava u cilju jasnijeg definiranja samostalnih predsjedničkih ovlasti.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo