Otkažimo Istanbulsku konvenciju – zapisi jedne volonterke

„Ne pitaj što tvoja država može učiniti za tebe, nego se upitaj: što ti možeš učiniti za svoju državu.“ To je, u svom kratkom i nasilno završenomu mandatu, izrekao američki predsjednik John Kennedy. Riječi primjenjive na sve države i na državljane svih država. I svih vremena.

Čim je početkom travnja 2018. najavljena akcija prikupljanja potpisa za referendum o otkazivanju Istambulske konvencije, jer nije bilo sumnje da će političkom trgovinom i ucjenama konvencija biti ratificirana u hrvatskomu Saboru 13. travnja, počeli su se javljati volonteri za prikupljanje potpisa. U svega nekoliko dana -javile su se tisuće onih koji misle da mogu nešto napraviti za svoju državu. I ja se tako javih prvi dan.

Pripreme za volontiranje, dogovori, raspored volontera po potpisnim mjestima. U rano jutro 13. svibnja svi smo na svojim mjestima. Posao naporan, težak, prži te sunce, moče te kiše, ali nije važno … Barem ćeš koristiti općemu dobru, a i nadasve je zanimljivo. Uvjerena sam da bi najbolji psiho-profil jednoga naroda, odnosno državljana jedne zemlje, psiholozi mogli stvoriti upravo slušajući i gledajući ljude kojima se volonteri obraćaju. Pa čak i ako im se ne obraćaju, nego prolaznici, privučeni plakatima i pozivima ili jednostavno gužvom ispred štandova, sami dolaze do volontera, hvaleći ih ili prigovarajući im.

Naslušamo se raznih pitanja, vodimo lijepe i zanimljive, a nerijetko i napete razgovore.

„Jeste li vi uopće pročitali tu konvenciju?“ – pita jedna zajapurena građanka. -„Jesam, a vi?“-„Ja vas pitam“ – ona će, povišenim tonom. „Upravo sam vam odgovorila, no jeste li je vi pročitali?“- odgovaram.„Jesam, ali nije ni bitno. Samo vam mogu reći da tu uzalud stojite, jer ne bi to Sabor usvojio da ima išta loše u njoj“ – reče i izgubi se u mnoštvu.
Nerijetko se negativistički komentira Crkva, koja je opći „krivac“ za sve.

„Tko vas ovdje plaća? Naravno, Crkva plaća i uči vas da radite protiv radnoga naroda. A radite sve što vam ti vaši popovi kažu i ne znate mislit svojom glavom“, odrješit je gospodin srednjih godina. Uzvraćam:„Zašto bismo radili što nam svećenici kažu! Mi smo ti koji tako hoćemo. Pridružite nam se pa ćete vidjeti.“-„Ma nemojte me uvjeravati, dali su vam i da potpisujete u crkvama, a to nije po zakonu.“-„Nije točno. U crkvama se ne potpisuje“, podsjećam ga, a on je uporan: „Dobro, ne možda u crkvama, ali jesu vam dali ispred crkava.“-„Pa što, mi možemo doći i skupljati potpise isto tako i pred vašom kućom.“-„Daaa? Samo se usudite pa da vas vidim“, prijeteći veli i nastavlja, odlazeći: „Sramota, hoćete referendum – znate li vi koliko to košta? Pljačkate državu, lopovi.“

Osviještene i frustrirane feministkinje, pune „znanstvenoga“ žara – na štandu drže predavanja i pokušavaju osvijestiti i volontere i potpisnike koji prilaze stolu. Spominju neke teorije, puna su im usta napretka i suvremenosti, ljudskih prava i tolerancije.Takvi su i tzv. antifašisti: nazivaju nas primitivcima, ustašama od kojih treba očistiti Hrvatsku. „Doći će vam kraj“, prijeti se jedan.

„Nemojte potpisivati“, nagovara mladić drugoga mladića, „oni će iskoristiti vaš potpis za nešto drugo.“-„Ništa se ti za to ne brini, ti nemoj potpisati, ja hoću, a bilo bi bolje i tebi da hoćeš.“

Krhka koordinatorica Kristina – stalno ima sve pod kontrolom: „Moramo uspjeti. Joj, kad nas samo ne bi toliko opstruirali, ali svi!“ Ivana, jedna od zagrebačkih koordinatorica, svu je brigu o svoje troje djece prepustila mužu, a ona po cijeli dan na raspolaganju. Posljednji njezini mailovi stižu oko ponoći, prvi jutarnji malo poslije 6: upute, izvješća, rasporedi, hrabrenje, pohvale … Sve rješava u trenutku. Uvijek nasmijana Dora dojuri ujutro prije posla, kratko volontira, odjuri na posao i vrati se da bi nastavila volontirati. Umjesto ručka – sendviči. Mario se žali na vrućinu, jako sunce ispeklo mu zatiljak i tjeme s prorijeđenom kosom, kapu nema. Druga Dora daje njemu i nama kremu protiv opeklina. Mario ima strpljenja za razgovore, a premješta se prema potrebi: Jelačić plac, Cvjetni trg, Glavni kolodvor, opet Jelačić plac … Romana nasmijana, strpljiva, sigurna u sebe, ne da se zbuniti. Petra „ribari“ – lovi ljude oko štanda, tj. pita ih hoće li potpisati za otkazivanje IK. One koji su negativistički nastrojeni prema volonterima, naporni i neugodni – blagoslivlja. Neke tek to razjari. General Sačić ulijeva povjerenje, ljudi mu prilaze, fotografiraju se s njim. Božena staloženo i mirno pita prolaznike žele li potpisati za referendum o otkazivanju IK. Uvjerljiva je, ozbiljna. Ana juri na drugu lokaciju – ništa joj nije teško. Rozina ima strpljenja za razgovore s mladim i često frustriranimradoznalcima,i nalazi odgovor na mnoge njihove nepoznanice.

Mladić, maturant, veli mi: „Ako me uvjerite da trebam dati svoj potpis – potpisat ću.“ Samo je radoznao. Ne nagovaram ga – razgovaramo i više od pola sata, a teme se tiču odrastanja, komuniciranja, otvorenosti, prijateljstva, znanosti, umjetnosti, iskrenosti, čitanja knjiga, rodne ideologije, tradicije koju IK hoće uništiti. Strpljivo čeka sa strane dok drugi prolaznici potpisuju pa postavlja nova i nova pitanja. Na kraju – potpisuje.

Mladi se uopće puno raspituju, traže sebe. Naoružani smo strpljenjem. Potpisuju i maturanti s Norijade. Potpisuju vesele maturantice Srednje medicinske primaljske škole – one znaju što je i spol i rod. Protivnice su rodne ideologije.

Jedan drugi mladić pomalo zlurado komentira: „Sigurno vam ne potpisuje nitko od mlađih.“ -„Jako se varate, upravo puno mladih potpisuje“ – pokušavam ga razuvjeriti i kažem kako je prije dvije, tri minute bio jedan mladić koji je prije nekoliko dana postao punoljetan i upravo tu preda mnom dao svoj prvi „punoljetnički“ potpis. Sumnjičavo vrti glavom i dalje tvrdeći da je to samo za stare koji hoće svijet po svome, a mi smo ipak u 21. stoljeću. Stoga „to trebaju potpisivati mladi, a ne stari“, tvrdi on. Uto sa strane štanda zacvrkutadjevojka od svojih 19-20 godina i pita: „Dobar dan, mogu li ja ovdje potpisati za otkazivanje?“ „Naravno da možete“, odvraćam joj. Tek što je odložila olovku, dolazi mladić, otprilike njezin vršnjak i također želi potpisati. Onaj sumnjičavi odlazi: „Joj, znate, morao sam već ići, nemam vremena razgovarati.“ Nije potpisao.

Objašnjavamo onima koji su pomalo zbunjeni: „Ovo nije referendum, nego tek potpisivanje kojim se omogućuje da se referendum održi i da se ljudi na njemu odluče jesu li za otkazivanje IK.“

„Što će nama referendumi? Trebalo bi to onemogućiti.“-„A što će Švicarskoj, kao jednoj od najbogatijih zemalja, referendumi, oni ih imaju svaki čas?“ – uzvraćam protupitanjem. -„Da, ali oni su bogati pa si to mogu priuštiti.“ – Ne, nego su oni bogati zato što tako rade, uredili su svoju zemlju i poštuju demokraciju“ – poentiram.

Na povratku kući sretoh u tramvaju znanicu. Pita gdje sam bila, velim: „Prikupljala potpise za otkazivanje IK. Uostalom jesi li ti potpisala?“„Nisam, ali budem.“-„Možeš i sada kod mene“, velim joj. Dok ona traži OIB, prolazi blizu mene čovjek koji kaže: „Da sam barem znao da se i ovako može potpisati! Ali sada tu na Zrinjevcu moram ići dolje.“ Doći će, veli, sutra. Pita na brzinu gdje može potpisati te mu kažem za neke lokacije.Drugi putnik u tramvaju sluša, dolazi do mene i dodaje: „Dajte meni, ja ću potpisati, kad je već prilika.“

„Ja sam iz Rijeke, nisam došla radi ovoga potpisa, nego moram u Zagrebu obaviti neke druge stvari. Ali, to sam mogla obaviti i idući mjesec, a došla sam baš sada radi potpisa. Dole kod nas je grozno. Zašto su nas svi zaboravili? Nama su na vlasti oni koji se ne daju dalje od 1945.; jedva smo čekali da se oslobodimo Linića, ovaj je pet puta gori.“ Aludira, naravno, na izjave i postupke njihova gradonačelnika Vojka Obersnela, koji nam je zabranio skupljanje potpisa u „svomu“ gradu, na svom feudu.

„Želite li potpisati za referendum o otkazivanju Istambulske?“ – pitam razvikanoga redatelja. „To vam je glupo“ – odgovara, prezrivo gledajući plakate na štandu. „Mislite?“ – pitam. „Da, glupo je.“ – Eh, da nam je imati njegovu pamet: živjeti dobro na račun Hrvatske, a pljuvati po njoj na svakomu koraku!

Na naša pitanja žele li potpisati za otkazivanje Istambulske, naslušamo se svakakvih odgovora: Potpisao sam odmah prvi dan, nema se tu što čekati. Nisam i ne ću. Ovo je najvažnije nakon referenduma o državnosti. Hvala što radite umjesto nas, što ste angažirani. Što mislite, hoćemo li je uspjeti srušiti? Komu se treba javiti za volontiranje? Ja bih volontirala, a kćer bih nagovorila da i ona dođe.

Dio ljudi je inertan, dio zbunjen i bezvoljan. Jedni nam donose kolače, sokove, jagode, kave. Dive nam se. Jedni nude donacije – 50 ili 100 kuna. Dajemo im uplatnice. Prilazi nam praunuka hrvatskoga skladatelja Ivana pl. Zajca s mužem – davno su, kažu, napustili Zagreb, žive u Njemačkoj. Vrlo rado bi se potpisali, ali nemaju hrvatske dokumente. Volonterka Rozina, koja je doktorirala na Zajčevu djelu i životu, predstavlja im se i oduševljeni su tim slučajnim susretom. A unuka hrvatskoga slikara Joze Kljakovića donosi nam kave i pecivo, nudi se za prikupljanje potpisa pa nam nekoliko sati i pomaže.

„Vi ste, znači, za nasilje nad ženama? Lijepo! Koja glupost – radite protiv sebe!“-uvjerava me gospodin srednjih godina. „Ne, mi smo protiv svakoga nasilja, ali najprije ovoga kojim nam je silom političke trgovine nametnuta IK. I prije svega smo protiv nametanja rodne ideologije“ – odvraćam mu. Gospodin odlazi, mrmljajući: „Same gluposti! Kako može žensko biti protiv sebe?“

„Ja vam to ne ću potpisati.“ – „Zašto?“ – pitam ljubaznu gospođu. „Zato što to nije po Božju, vi hoćete da nam sinove pretvaraju u kćeri i obrnuto.“ – „Ne, gospođo, mi upravo hoćemo suprotno – da toga ne bude.“ – „Nisam znala. Onda ću potpisati. Poslat ću i svoga muža.“

Nekima smo trn u oku i u peti. To je agresivniji dio LGBT populacije. „U ime demokracije i tolerancije“ jedna agresivna pripadnica LGBT-a pred dvjema volonterkama na trgu bana Jelačića lupa o štand, brani lezbijska prava, vrijeđa volonterke, vrišti, urla. Ljudi se okupljaju, gledaju, slušaju … Istomišljenica goropadnice u crnomčekau prikrajku i dolazi odjednom pred štand, stane uz nju, nešto joj tiho govori, a ona sama je ipak suzdržana, ne pokazuje agresiju, samo se smiješi s izrazom gađenja na licu i nešto nejasno govori. Prvoj mirno kažem: „Nemojte lupati o stol, razbit ćete ga.“ Ona nastavlja: „Ne brinite, ovo je pravo drvo, ništa mu neće biti. I lupat ću, ne možete mi zabraniti.“ Pa iznova urla.

„Dobro, imate li vi nešto pametnije raditi?“-„Ne, nemam, i baš sam ovdje zato što nemam što raditi.“

Ljudi izlaze iz crkava. Ondje, uz ostalo, izgovaraju „… da sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom. …“ A onda ne žele potpisati da se pripremi referendum za otkazivanje toga međunarodnog dokumenta koji ruši prirodne, Božje zakone. „Gospođo: propust!“ – velim jednoj gospođi.-„Kako to mislite?“ – pita me.„Propuštate se izjasniti protiv onoga što narušava Božje i ljudske zakone i sve što je prirodno.“ Smijulji se i svejedno odlazi bez potpisa.

Bivša kolegica uvjerava me da se zalažem za krivu stvar. „Možda si ti u krivu“, odgovaram joj. „Ne, ne, to treba sjesti i dobro proučiti. Upravo tako treba biti i nema tu nikakve rodne ideologije“, rezolutna je. „Ja mislim svoje – ti svoje“, velim joj na kraju.

Jedna televizijska urednica – potpisuje u autu ispred bazilike Srca Isusova, dok čeka zeleno svjetlo na semaforu. Slično i taksist u Vlaškoj ulici – zaustavlja taksi s druge strane kolnika, gdje se ne smije parkirati, daje mi znak da priđem i da bi on potpisao. Potpisuje sjedeći za volanom. I odjuri dalje.

I mi idemo dalje u skupljanju potpisa. Pitaju nas često: „Što mislite, hoćemo li pobijediti?“ – „Vjerujemo da hoćemo, ne bismo inače radili ovo što radimo“ – odgovaram ja, odgovara svaki volonter.

S. Š./HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo