Predali smo vlast u ruke potomcima tipova kao što je bio „pravednik“ Basta

I ustade žena u molitvi Očenaša, popne se na stolicu i zapjeva u sav glas. Dotrčaše istoga trena kojekakvi austrijski i domaći čuvari reda i s njom u „apsanu“. Ili barem u „crnu maricu“. Uopće, radi se prema njihovom dogovoru o „izgredu“ , nasrtaju na red i mir koje oni održavaju kao i onoga kobnoga dana ili više dana daleke i bliske 1945. Samo ovoga puta nisu bili mili Englezi, nego Austrijanci i naravno „naši borci“ za slobodu.

Zaprepašteni hodočasnici na misi za djedove, bake, majke i silnu rodbinu koji su nestali diljem Križnih putova, nisu se usudili protestirati, braniti moliteljicu. To bi bio povod za neke nove zabrane. Ta u divnoj zemlji Koruškoj vladaju ONI, oni koji su svojevremeno dočekali Hitlera putujući u Beč, tako da bude njih oko milijun, da ga frenetično pozdrave pravim rimskim pozdravom. Tresao se Hofburg od urlika koji je ispustila iz junačkih grudi masa Austrijanaca dižući desnicu u čast dolaska Dolfija, od milja tepalo se Adolfu, koji će spasiti Austriju.

Uredit će on brzo Dachau, istu Korušku, pa onda Sloveniju (podijeljenu s Talijanima!) odakle će istjerati Slovence, Židove istrijebiti, a rodoljubno stanovništvo ne će smetati što su samo dio slavne njemačke nacije. Ali, ne brinite, njima je odavno sveoprošteno. Oni su uredili svoja civilna i vojna groblja bez obzira tko u njima leži. Oni su pravednici. Oni prikazuju svoju domovinu razapetu na križu kao runolist, i to na Obersalzbergu gdje je Dolfi imao svoju neponovljivo lijepu vilu s pogledom na čarobne planine.

Smeta ih hrvatska nacija koja je željela svoju državu

Njih će smetati kao i danas hrvatska nacija koja je željela svoju državu, SVOJU, nakon stotina i stotina godina. Poslije, pri kraju rata, u pravi trenutak, postat će oni suradnici Saveznika i tvrditi da su neprekidno bili na strani Zapada koji će ih „osloboditi“ gadnih Nijemaca. Sve će opačine biti zaboravljene, čak će njihovi visoki časnici u poslijeratnoj Austriji ponijeti visoke službe. A gadni Hrvati ostadoše jedini krivci koji i danas nose crninu za svojim mrtvima. A crnina je zabranjena. Sada su u modi dugine boje.

Nisko su nadlijetali engleski avioni izbezumljenu masu na bleiburškom polju toga najtužnijega svibnja u hrvatskoj povijesti, okružili razoružanu vojsku i zaplašene civile koji su bili pretežni dio toga zbjega što se može mjeriti samo sa sudbinom kojega je doživjelo armensko stanovništvo bježeći pred turskim nožem. Oko pola milijuna hrvatskih i drugih bjegunaca pred komunističkim tanetom i nožem. Kola sa seljačkim stanovništvom od Srijema, krajnjega juga Hercegovine i nebrojenih sela i gradova diljem Hrvatske i BiH, kretalo se danima prema tom ukletom polju, podno Olovnoga, sivoga grada na brdu.

Na tom polju rodila su se neka djeca! Na tom polju vjenčali su se neki parovi pred samu smrt! Na tom polju i diljem putova izgubili smo mladost bez obzira na godine ili krivicu, na tim putovima i prilazima Olovnom gradu ostavili smo svoje oružje… Dragi Englezi pomno su nadgledali da tko ne umakne krvoločnoj partizanskoj zvijeri koja je okružila razoružane vojske, obitelji, stare i mlade, djecu i starce. Neki Albionci sada kažu da se stide toga postupka. (U dobrom dokumentarcu Nade Prkačin, Bog ju poživio!) Naglo im se probudila savjest prije smrti. Kazuju da su morali lagati kamo vode masu, jer su znali da sudjeluju u klanju. No, to njihovoj gospodujućoj naciji nije strano. O tome smo pisali, što su sve radili diljem svih kontinenata – gdje god je stupila njihova noga, roblje i patnja.

Vuk dlaku mijenja…

Trebate pogledati u njihovu dječju početnicu s kraja 19. stoljeća: na početku je prikaz Zemaljske kugle, bojama Engleske su označene sve kolonije i dolje piše: Zemlja je okrugla, njome vlada Engleska. Ti si mali Englez… Eto, narasli ti mali i još žele vladati pa i uspješno to čine. Onda su činili genocid na Bleiburgu i daljim Križnim putovima, danas surađuju s ubojicama iz Domovinskoga rata. Ima jedna poslovica o vuku…

A što je s nama Hrvatima? Ostavili smo garnituru pusićevaca u veleposlanstvima, predali smo vlast u ruke potomcima tipova kao što je bio „pravednik“ Basta, krv naša otječe na Zapad odlaskom mladih ljudi koje smo mi školovali i odjednom nam ne trebaju. Možda najbolja knjiga koja je napisana o našoj političkoj i sveukupnoj zbilji iza 2000. godine je ona Tihomira Dujmovića: „Hrvatska u raljama djece komunizma“. Taksativna, ispunjena istinitim imenima i prezimenima likova koji nam rade o glavi i otvoreno najavljuju novi pogrom domoljubnih nastojanja Hrvata ma koliko demokratski bili. A matere opet plaču. Pa kad jedna stane na klupu nasred Bleiburškoga polja i usred Očenaša zapjeva glasom punim vjekovnoga bola, „ufate“ je grmalji što su pristigli iz drage domovine, potomci onih što ni danas ne odaju jame i grobišta.

Nikada ne zaboraviti povijest!

Nikada ne predati oružje!

Obnoviti naše vojne snage!

Moliti se Bogu i biti za dom spremni i umrijeti!

Nevenka Nekić/Hrvatsko nebo