Odnos SDP-a prema hrvatskoj emigraciji, Katoličkoj Crkvi i Hercegovcima izrazito je mrziteljski i neprijateljski te također spada u jugokomunističko naslijeđe

Socijalizam je kao društveni koncept mrtav unatoč pet i pol metarskom spomeniku Karlu Marxu u njegovu rodnom Trieru, čijem je podizanju prisustvovao i predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker, ali ne zbog socijalizma, nego, vjerujemo, zbog globalizma, kojega je svojim „proletrskim internacionalizmom“ i „proleterima bez domovine“ snažno zagovarao upravo Marx. No, socijaldemokracija je potrebna i u modernim vremenima, kada je čovjek bez ostatka podređen profitu, u nastojanju da se kapitalizamu ugradi neko ljudsko lice solidarnosti i brige za opće dobro.

Kako izgleda i čime nastupa socijaldemokratska stranka u Hrvatskoj, danas godine 2018. najzornije nam je pokazao udruženi skup SDP-a i Nove ljevice na međunarodni praznik rada u Splitu.

Poruke s Peristila

Govornici su se na Peristilu, ispred katedrale sv. Duje najviše pozivali na izgubljena radnička prava pod naletom „divljeg kapitalizma“, čemu se ne bi imalo što prigovoriti da se čula makar i jedna jedina ideja u pravcu osiguranja određenih prava. Recimo, nije se čuo zahtjev za zabranom rada nedjeljom ili za osiguranjem punog iznosa plaće i zadržavanjem radnog mjesta trudnicama. U ime radničkih prava i pod izgovorom borbe za radništvo čule su se sasvim druge poruke.

Dragan Markovina, deklarirani Jugoslaven blizak orjunaškim idejama, ustao je protiv „mraka i gaženja ljudskih prava“. Rada Borić je upozorila na jedan drugi Split, onaj što je prosvjedovao protiv Istanbulske konvencije koji je, gle čuda, htio ukinuti prava žena! No pasaran, uskliknuo je Ranko Ostojić, nitko neće zabraniti crvene karanfile i zvijezde petokrake. Goran Kotur, novi mladi predsjednik splitske organizacije je prosvjedovao protiv gaženja simbola kao što je zamjena prvoga maja prvim svibnja ili imena radnik imenom djelatnik. Suzana Kačić Bartulović je govoreći o „hrvatskom beznađu“ podsjetila na slavne pobjede prethodnika na Neretvi i Sutjesci. A saborski je zastupnik i predsjednik županijskog SDP-a Arsen Bauk, ustvrdio kako je poker asova kojega čine Bog, domovina, nacija i privatizacija razbio ono što su radnici stvarali i prava koja su oni izborili.

Ali ovo što su izgovorili splitski „socijaldemokrati“ i ljevičari s modernom socijaldemokracijom nekog zapadnog (talijanskog ili njemačkog) tipa apsolutno nema nikakve veze. Fascinantno je kako ovi relativno mladi ljudi kao da žive mladost svojih roditelja, možda i djedova, kako žive izvan vremena pa čak i izvan prostora. Oni se još nadahnjuju Neretvama i Sutjeskama, još obožavaju zvijezdu s pet kraka. A cijeli taj „mrak“ i to „beznađe“ započeli su devedesetih godina kada je afirmirana nacija, domovina i vjera, kada je razbijena jedna divna država koja se zvala Jugoslavija i jedan pravedni sistem u kojem su svi imali sve, a naročito pripadnici te jugoslavenske političke klase.

Gori od Šešelja

Najpregnantnije je taj stav na svom facebooku izrazio Damir Krstinić, vijećnik SDP-a u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije i još k tome izvanredni profesor FESB-a, jedan iz ovoga čudnog gotovo nadrealnog svijeta okorjelih lažnih ljevičara. „Poserem se“, napisao je ovaj profesor, „na Republiku Hrvatsku“. Kratko i jasno, uz kočijašku psovku na kraju. Naravno, nitko se iz njegove stranke nije osjetio pozvanim ograditi se ili osuditi ovaj status, koji je gori i uvredljiviji od Šešeljeva gaženja zastave u srbijanskoj Skupštini. Jer, na koncu konca, što nas se tiče Šešelj, ali jedan vijećnik u županijskoj skupštini i odgojatelj studenata itekakao bi nas se morao ticati.

Postoji fenomen konstantnih pobjeda HDZ, naročito u Dalmaciji kojega nitko još nije u potpunosti objasnio. Pa evo, baš je „crveni Peristil“ ove godine pružio pravo objašnjenje zašto je to tako. Splitski SDP-ovci su možda ipak radikalno krilo Socijaldemokratske partije. Oni su čak i Zdravka Tomca (dok je ovaj bio u vrhu SDP-a) i predsjednika Ivicu Račana na početku demokratskih promjena nazivali nacionalistima. Nacionalist im je, čak ustaško tipa, bio i Ivo Baldasar, gradonačelnik iz njihove stranke.

Splitski SDP-ovci možda jesu radikalniji, ali nikako ne iskaču izvan određenoga koherentnog sustava mišljenja cijele stranke. Davor Bernardić je na početku nagovještavao nešto drugačiji pristup, ali se pod udarom kritika i negodovanja brzo povukao i prilagodio općem stranačkom trendu i duhu.

Kroatofobični sustav stavova

Taj sustav mišljenja, ili bolje reći stavova, po svim bitnim točkama možemo slobodno okarakterizirati kao jugokomunistički, ili preciznije kroatofobični. Današnji SDP, kad je u pitanju demokracija i odnos prema domovini i državi, nije čak ni na razini Saveza komunista iz kasnih osamdesetih. On je bliži jugokomunizmu neposredno nakon Drugog svjetskog rata i u tom je smislu najkonzervativnija stranka u Hrvatskoj.

Za SDP je pravi izvor suvremene Hrvatske partizanski pokret i ZAVNOH iako je jasno da taj pokret ima određenu, ali sasvim ograničenu ulogu. On je prije svega bio usmjeren na obnovu Jugoslavije s elementima federalizma. Ovom se tezom neutralizira zapravo značaj i uloga Domovinskoga rata, koji je, uz volju naroda, stvarni temelj nezavisnosti. Josip Broz Tito, simbol jugoslavenskog jedinstva je, za razliku od „mračnog“ Tuđmana, svijetli i najsvjetliji povijesni lik. Proslavi njegova rođendana u Kumrovcu, uz nekolicinu likova iz filma Maršal, uveličao je ove godine potpredsjednik Sabora i član Predsjedništva SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Žestoko su iz SDP-a, i ne samo njega, prosvjedovali protiv uklanjanja naziva zagrebačkoga trga po Titovu imenu uz prijetnje kako će taj naziv biti vraćen čim oni ponovno pobjede.

Što je najgore, antifašizam se ne smješta tek u ovire Drugoga svjetskog rata, nego se predstavlja kao projekt sadašnjosti i budućnosti, čime se implicira i svakodnevno nastoji dokazati, isforsirati i izmisliti tzv. ustašizacija i fašizacija države, što je u funkciji njezine trajne kompromitacije i negacije. Iz ove stranke iznova traže ukidanje saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem bleiburške tragedije, što su jednom već bili i učinili i opet će „ako bude sreće“. Za njih je, u biti, to mučko ubojstvo desetaka tisuća razoružanih vojnika, civila, djece, žena i staraca, ako se više ne može preušućivati, tek pravedna kazna, odmazda ili osveta za Jasenovac.

Emigracija, Crkva, Hercegovci i Region

Odnos prema četirima preostalim temama također spada u jugokomunističko naslijeđe. Tu su: emigracija, Ckva, Hercegovci i Region. Emigracija je i nadalje neprijateljska i tebalo bi je isključiti iz izbornog procesa. Crkvu bi pod motom sekularizma trebalo izbaciti iz javnosti i političkog života, kao i vjeronauk iz škola, a ugovore s Vatikanom raskinuti, što također uz Glas tražio i Bernardić. Upravo u tome pravcu ide i saborska interpelacija ove stranke. Hercegovci su isto tako nepoželjan element i treba ih prepustiti milosti Sarajeva. Naša je regija „Zapadni Balkan“, kojemu, navodno, pripadamo kulturoški i politički. Bivši predsjednik stranke i Vlade Zoran Milanović u jednome svom nedavnom intervju otkriva kako je ostajao zatečen videći da neki političari (vjerojatno prije svega iz njegove stranke) „ padaju u strastveni zagrljaj manipulatorima iz beogradske čaršije, koji u Srbiji dominiraju zadnjih sto godina“. Napokon, Milanović je u stranci označen krivcem za gubitak izbora i izoliran zato što je posjetio emigraciju u Australiji, odlazio u Mostar dati potporu Hrvatima kad su se oni osjetili ugroženima, susreo se s braniteljskim udrugama i nazvao beogradske političare „šakom jada“.

Ovakav SDP možda može računati na dvadesetak posto fanatika, ali zaista ostavlja dovoljno slobodnog prostora i zraka za disanje HDZ-u, s tim da „velika koalicija“, unatoč svemu, zahvaljujući poltičkom pragmatizmu vlastodržaca i stranoj volji, nipošto nije isključena (događanja oko Istanbulske konvencije to vjerno ilustriraju), kao ni to da neka druga koalicija pomete i SDP i HDZ.

Josip Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo