Otkaz Istanbulskoj u okolnostima ideološke okupacije

Hrvatska se od prvih demokratskih izbora do danas nalazi u tzv. „tranziciji“. Pritom se misli na prijelaz iz totalitarnoga komunističkoga u demokratsko društvo. Sudeći prema pokazateljima hrvatske objektivne zbilje, tranzicija nije uspjela. Uvedeno je višestranačje, ali ono je pretvoreno u novo ideološko jednoumlje. Ono je kulminiralo u Hrvatskome saboru 13. travnja kad je sa 110 glasova ratificirana rodna ideologija, jedna od ključnih postavki kulturne revolucije Zapada. Ključna je i po učincima, budući da razara samu „strukturu ljudske osobe“ (M. A. Peeters).

Umjesto uspješno provedene tranzicije Hrvatska je ušla u stanje nove ideološke okupacije, a da pritom nije izišla iz prethodne. Prethodni ideološki okupatori nadahnuti jugokomunističkom i velikosrpskom ideologijom, nedirnuti nepostojećom tranzicijom i njezinim alatima, kao što je lustracija, izveli su protutranziciju. Njome su za svoj treći i djelomično već četvrti naraštaj, sačuvali sve stečene pozicije, k tomu izgrađuju i nove, one koje proizlaze iz Istanbulske konvencije.

Visok stupanj jedinstva ideoloških okupatora

Hrvatska sve više stenje, dok je ideološkim okupatorima sve bolje. Protutranzicija s uvozom kulturalne revolucije postala je svrha i smisao posttuđmanovskoga režima. Protutranzicijske snage mogu se u posttuđmanovskome razdoblju pohvaliti izuzetnim uspjesima. Nedirnuta je ostavština prethodnih ideologija, dok su demokratske snage stjerane pod tepih. Ugrađena je i nova, dodatna ideologija. Dezintegracija društva više je negoli očita. Dezintegracija hrvatskoga naroda pokazuje svoje dramatične posljedice starenjem stanovništva, demografskim slomom i iseljavanjem. Dezintegracija države uspostavljena je izbornim zakonodavstvom i ustavnim vratolomijama. Sustavno se u sistemski doziranim porcijama ugrađuju razdori. I narod se iz mandata u mandat sustavno „ubija u pojam“.

Samo iz tih pozicija moguće je razumjeti jedinstvo hrvatskih politelita. Ono jedinstvo kakvo je iskazano prigodom nametanja Istanbulske konvencije. Uzmimo za primjer samo tri ključna mjesta u državi, Predsjednicu Republike, Predsjednika Hrvatskoga sabora i Predsjednika Vlade. Njih troje bez glasa protiv, na prijedlog šefa Vlade, prihvatili su ratifikaciju Istanbulske iako dolaze iz „demokršćanske“ stranke. To nam govori da se rukovode nekim drugim načelima, a ne vrijednosnima koji proistječu iz svjetonazorskih polazišta. Čija su ta načela iznad načela? Bolje reći, protunačela.

Prihvaćanjem načela kulturne revolucije Zapada Hrvatska ne će uspješno završiti tranziciju iz ideološke okupacije u pluralno društvo. Hrvatska, kakvu hoćemo i kakvu smo stoljećima sanjali, nestaje pred našim očima. Da je izvršena makar i djelomična tranzicija, haaška ponižavanja ne bi bila moguća, istanbulažnjenje također, a povratak u „region“ predstavljao bi paraznanstvenu fantastiku jugoslavenskih nostalgičara. Jedini alati koji su u današnjim okolnostima preostali hrvatskome narodu su referendumi. Protutranzicijski ideolozi ne bi bili ideološki okupatori kad ne bi znali da referendume treba kontrolirati ne samo brojnim preprekama na putu njihova provođenja, već i na druge načine, primjerene slijednicama Organizacije za zaštitu naroda i ideološkim komisijama.

Strah od volje naroda nade

U ovome trenutku za stabilnost režima ideoloških okupatora najopasnija je inicijativa o otkazu Istanbulskoj konvenciji. Aktualno medijsko totalno prekrivanje inicijative o otkazu Istanbulskoj konvenciji pokazuje kako je u strukturama ideoloških okupatora strah od odbacivanja rodne ideologije – izuzetno visokoga intenziteta. Ideološka logika funkcionira ovako: Ako na referendumu odbace Istanbulsku ispast ćemo ogoljeni okupatori i morat ćemo raditi protiv sebe samih, u korist volje naroda. Ne učinimo li tako, narod ima legitimno pravo izbaciti nas iz Sabora. Drugovi, situacija je složena, stoga i naše protumjere moraju biti složene tako da se „narodni neprijatelji“ ne dosjete.

Iskustvu s prvoga dana prikupljanja potpisa za referendum o otkazu rodnoj ideologiji mogu i sam svjedočiti, kao simpatizer i pomoćni radnik ovoga demokratskoga procesa. Zaposlenici u državnim i lokalnim tvrtkama boje se za posao, pa neki izmišljaju nevjerojatne razloge da ne potpišu zahtjev za referendum, premda na njega gledaju sa simpatijom. Dužnosnici u službi režima pogleda uprtog u pod naširoko zaobilaze potpisno mjesto. Vrlo mali promil kaže da se slaže s Istanbulskom. Zabrinjavajući postotak nema pojma o čemu se radi i najčešće postavlja pitanje čemu dva referenduma u isto vrijeme… Neki bi potpisali, ali ne baš tako da ih se vidi. Ima i onih koji su na potpisna mjesta došli s jasnim stajalištem „naroda nade“. Nadam se da će ih se skupiti dovoljan broj.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo