I VELIKANI SU SAMO LJUDI !! Dr . Franjo Tuđman 14. svibnja 1922., Veliko Trgovišće – 10. prosinca 1999., Zagreb, Hrvatska

I VELIKANI SU SAMO LJUDI!!

Na nesreću nas Hrvata, velikani ne žive vječno.
Na današnji dan 1999.godine, zauvijek je, sa životne i političke pozornice, otišao Prvi Hrvatski predsjednik dr, FRANJO TUĐMAN!

VJEČNA MU SLAVA I HVALA!

I velikani su samo ljudi. Ljudi su smrtna bića. No, zašto umiru IDEALI?

“Možete mi evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam.”  

(14. kolovoza 1984. (III – 81. dan) – iz dnevnika zadnjeg hrvatskog velikana, pisano rukom uznika, zatočenog zbog ljubavi prema istini, svom narodu i Domovini!!)

Zašto ove, proročanske riječi, vidi i zadnji „glupan“ u svijetu, a ne vide najveći „mudraci“ u Hrvatskoj?

„Danas, nakon što smo u Jugoslaviji pa i u svijetu, jedno vrijeme živjeli pod opsesijom socijalističkog integralizma, i nakon što su neki smatrali da pobjeda revolucije i Titova komunizma treba dovesti do integralnog jugoslavenstva (moram priznati da ja nikada nisam spadao među takve), ponovo bivamo svjedocima unitarističkih tendencija, pod utjecajem socijalističkog međunarodnog integralizma. I gdje smo? Nacionalno pitanje postavlja se kao težišno u svim višenacionalnim državama. Što se svijet više kulturno, civilizacijski, tehnički, informatički integrira, nacionalno se sve više ispoljava.“

( „Hrvatska povijest je moja povijest“ – iz razgovora za časopis Polet, br. 415. i 416., od 27. listopada i 10. studenoga 1989. (razgovarali Mate Bašić i Ivica Buljan).

Zašto biramo one koji nisu imali sluha za čuti ovaj poziv, gdje se izgubila sloga u obrani Domovine i vidimo li još uvijek VJEČNU Hrvatsku?!! „U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici, pozivam vas, braćo i sestre da ispunite svoju svetu dužnost u obrani domovine. Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom”! poziv Hrvatima na obranu Domovine 05. listopada 1991.godine na HRT-u

Što je ostalo od naše Hrvatske, kakva je danas i je li „to“ ono što smo željeli? “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude” iz govora na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu

Za koliko i kome smo prodali teško stečeni i krvlju obranjeni suverenitet? Je li nas, bar malo, sram? “(…) Draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!” iz govora na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu
Puno je sjajnih zvijezda na hrvatskoj povijesnici koja se krvlju, i kostima vitezova, heroja, junaka na bojnom polju, ali i nebrojenih žrtava kćeri i sinova „običnog“ puka, tka preko trinaest stoljeća pisane povijesti.
Ona dr. Franje Tuđmana, najveća je i najsjajnija mežu njima.

Zbog toga što je najmlađa, najsvježija u sjećanju, ili zbog grandioznosti djela, ne mogu sa sigurnošću ustvrditi.

Možda, vjerojatno, sigurno, sve to zajedno!!

Bez ikakve dvojbe, pokojni Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, stožerna je figura sveukupnog života u periodu 1990. – 1999.godine.

Republika Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku, i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, realno, respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj.
Objektivno gledano, u tom trenutku, odnos snaga je bio na strani Miloševića i njegovih sljedbenika, no u svakom planu se dogodi neka greška.

Nisu ostavili mogućnost izbora žrtvi, (hrvatskom narodu) u kojemu su se probudili iskonski nagoni na razini borbe za goli opstanak, i, (slučajno ili ne) u samom početku se dogodilo nešto, što je relativiziralo sve prednosti udruženih snaga neprijatelja hrvatske države i naroda.

Hrvatski narod je izabrao VOĐU.

Je li to bio „kolektivni“ refleks, promišljeni čin određenih „snaga“ ili se umiješala „providnost“ (možda od svega po malo) tek, razlika između „vođe“ i „vožda“ je bila ta koja je „prevalila kamen“ preko brda.

„Vožd“, histerični egoman, „komunistički nacionalist“, skromnog obrazovanja, sa iskustvom partijskog aparatčika i bankovnog službenika, na krilima velikosrpske mitomanije, opijen neviđenom kolektivnom histerijom srpskog naroda, nepromišljeno je krenuo u avanturu agresorskog rata, uz prethodne ponižavajuće ultimatume.

S druge strane, „Vođa“, istinski antifašist, umjereni (ali uvjereni) nacionalist, general (od kojeg je obrazovanje, iskustvo, odricanje od ideoloških zabluda i odanost narodu i Domovini napravilo vojskovođu), erudit, odlučan i beskompromisan do rigidnosti ako je ostvarenje sna o hrvatskoj državi bilo u pitanju, čovjek koji se cijeli život pripremao za tu ulogu, doživio je svojih „pet minuta“ u dugoj (osamstodevedesetogodišnjoj) povjesnici hrvatskog naroda i države.

I maestralno je iskoristio svoju prigodu.

U brutalnoj, prljavoj agresiji, dogodio se i vojni sukob „Davida i Golijata“, sukob „blistavog stratega“, na čelu vojske u nastajanju i „jako dobrog taktičara“ sa respektabilnom (gotovom) vojnom silom.

Ishod nam je poznat.

No, ostaje pitanje:- Je li strateški genij dr. Franje Tuđmana bio dovoljan za dugoročno stabilnu i jaku Republiku Hrvatsku?

Dr. Franjo Tuđman je bio državnik, strateg, ali i čovjek koji je „u glavi“ imao cjelovitu koncepciju projekta stvaranja Republike Hrvatske. Sve što mu je trebalo su prave, istinite informacije i iskreni suradnici koji ga neće lagati, i on je na temelju toga mogao donositi ispravne odluke. Istina, njegovoj osobnosti je bio prilagođen i model izvršne vlasti, tako da je u osobi Predsjednika države koncentrirana ogromna moć, koja je u kombinaciji sa njegovom sposobnosti derivacije informacija, strateškim pregledom stanja, mogućnosti uočavanja odstupanja od strateške ideje, dovela do toga da je ispravnost njegovih odluka ovisila (gotovo) isključivo o točnosti informacija koje dobivao i iskrenosti suradnika u hijerarhijskoj uspravnici.

Na žalost, ova struktura osobe dr. Tuđmana, „zgusnutost događaja, stvarna pogibelj, cilj (stvaranje i istodobna obrana države) koji je bio „veći od njega“, rezultirao je i „nekim propustima“, koji se prije svega ogledaju u manjkavostima modela „neupitnog vođe“.

Naime, svi smo imali prigodu čuti o vojskovođama koji su stajali na čelo vojske i kojima je jedina zapovijed bila „zamnom“!! To je obična prigodničarska, epska, mitološka (ili kako već hoćete) ispraznica. Tako se može ponašati desetnik, pa i stotnik, ali vojskovođa? Oni koji predvode napad ginu, zar ne?

A što je vojska bez vojskovođe.

To smo imali prigodu gledati sve ove godine, nakon odlaska dr. Tuđmana sa životne i političke pozornice.

Danas, na žalost, ubiremo gorke plodove svoje nerazboritosti!!

Dr. Franjo Tuđnan, prerano je (ne samo u biološkom, nego i u političkom pogledu) „otišao“ sa pozornice, u trenutku potpunoga vojnoga i političkog poraza „miloševićeve politike“ ali (nažalost) ne i velikikosrpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike.

Vječna mu Slava i Hvala!!

Neka mu dragi Bog podari vječni mir i pokoj, a nama živućima snage i mudrosti, da dostojno
nasljedujemo njegovo djelo i vječnu ljubav prema svom narodu i Domovini!!

 Uredništvo Hrvatskog neba