Zoran Čapalija – Čaplja: DAN KADA JE ZAGREB PAO

DAN KADA JE ZAGREB PAO

8. svibnja 1945.  Zagreb je prazan, ulice su puste. Strah od dobro poznate „pravde osloboditelja“ učinio je  svoje. Oni koji su ostali u gradu spustili su rolete i zaključali vrata bojeći se odmazde „osloboditelja“. Jedinice JNA ulaze u grad. Jedna postrojba ulazi grad s istoka  a dvije s juga. Priča o tome kako su Zagrepčani s oduševljenjem dočekali „osloboditelje“ samo jedna od mnogih laži komunističke propagande. Do Zagrepčana pristigle su vijesti o tome što partizanske jedinice čine na putu prema Zagrebu pa su tako i mnogi obični građani Zagreba odlučili pobjeći iz grada.  Na Žalost mnogi od njih su ipak pobijeni na nekom od bezbroj stratišta u Sloveniji.

ZAŠTO SU LJUDI BJEŽALI ?

Odgovor na ovo pitanje nije teško pronaći. On je zapisan u Desetogodišnjem izvještaju Uprave KOS-a JNA za period od 1944. – 1955. godine. Prema navedenom izvješću organi OZN-e i I. Armije su na putu od Šida pa do Zagreba likvidirale oko 7000 osoba za koje navode da su bili ustaše, SS-ovci i Čerkezi. Dolaskom u Zagreb oficiri OZN-e II. Armije odmah su uhitili oko 300 takozvanih neprijateljskih agenata i ustaških funkcionera, oko 150 osoba za koje su tvrdili kako su ustaški doušnici no bilo je među njima i običnih građana. Uhapšeno je i ispitano oko 500 osoba iz građanstva od kojih je 100 navodno kasnije pušteno.

Od partizanske odmazde nisu bježali samo obični građani. U njihovim jedinicama bilo je sve više onih koji nisu željeli sudjelovati u zločinima koje su partizanske jedinice i OZN-a činili. Shvatili su kako to nije ono za što su se oni borili, a naročito kako sredstva kojima to žele postići ništa ne može opravdati. Bilo je sve više onih koji su se samo-ranjavali kako bi izašli iz jedinica te onih koji su napuštali položaje i dezertirali.  U prosincu 1944. iz VIII. Korpusa dezertiralo je oko 450 vojnika, a isti mjesec je iz dvije divizije X. korpusa dezertiralo 350 vojnika. Iz IV. korpusa je u periodu od mjesec dana do 15. siječnja pobjeglo oko 627 vojnika. Bilo je toga i u svim drugim jedinicama. Naj zanimljivije su parole pod kojima su bježali, pa evo ih nekoliko : „Sačuvaj glavu – ne idi u borbu“; „Neću Titu, neću Draži, idem u špilju pa me traži“; „U grm lezi dok ne dođu Englezi“.   Potpuno je jasno kako su završili oni koji su uhvaćeni pri pokušaju bijega kad su pogubljeni oni za koje se samo sumnjalo da će bježati.

Što su mogli Zagrepčani kao građani glavnog grada NDH očekivati od svog vjekovnog neprijatelja koji je  pogubio tisuće svojih vojnika. Jasno je da su bježali i oni koji nisu bili vojnici i baš ništa nisu bili krivi, a to su starci, žene i djeca. Nažalost i oni su pogubljeni na mnogim komunističkim stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji poratni zločin u Europi koji je počinila JNA pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Nikom od pogubljenih nije osigurano pravično suđenje ni dokazana bilo kakva krivnja. Bili su pobijeni jednostavno zato jer su bili Hrvati.  

Tito je odmah nakon ulaska vojske u Zagreb imenovao Većeslava Holjevca zapovjednikom grada Zagreba. On vrlo brzo donosi Naredbu  prema kojoj je na svakoj kući trebao staviti popis vlasnika stanova, a na vratima stana popis osoba koje stanuju u tom stanu s naglaskom onih osoba koje nisu prijavljene u Zagrebu. Na temelju tih popisa su „osloboditelji“ oslobodili mnoge od imovine i života. U njihove stanove uselili su „osloboditelji“ koji su sa sobom donijeli i svoje civilizacijske dosege. Peći su ložili parketom, a u kadama su hranili kokoši i svinje. Jasno je kako su im bili najdraži stanovi u samom centru te u najelitnijim dijelovima grada. Njihovo prisustvo te prisustvo njihovih potomaka i danas se osjeti pri izborima i skupovima na kojima se blati sve što je hrvatsko. Svog zapovjednika nagradili su podizanjem spomenika čija je kompozicija vrlo znakovita. Njegov kip stoji u vratima okrenut prema jugu. Simboliziraju li vrata njegovu naredbu o popisima, a položaj  čekanje jedinica koje s juga dolaze „osloboditi“ grad.

SUDAR DVA RAZLIČITA SVIJETA

Zagreb je pao. Bio je to armagedonski susret zapadne civilizacije i krajnjeg barbarskog primitivizma s istoka. Nije to bio stvarni antifašistički pokret već težnja uništenja hrvatske države i svega što je hrvatsko.. Da je ona bila najbolja i najpravednija na svijetu prošla bi potpuno istu kalvariju jer nije odgovarala  veliko srpskoj ideji o restauraciji Jugoslavije, ili bolje rečeno velike Srbije na čelu sa zloglasnom komunističkom partijom.

Likvidacije neistomišljenika koje su  jedinice JNA započele nakon proboja Srijemskog fronta i činile na putu prema Zagrebu bile su sve brojnije, a svojevrsnu kulminaciju dosegle su u Zagrebu i na stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji ratni zločin u međunarodnom pravnom sustavu poznat kao genocid. Istaknuti hrvatski povjesničar dr. prof. sc. Josip Jurčević svojevremeno je izjavio kako je na području RH do tada otkriveno oko 850 prikrivenih grobišta (stratišta), a u Zagrebu i okolici oko 120 takvih lokacija. Likvidacije su započete 8. svibnja i trajale su mjesecima. U njima se po svojoj svireposti posebno istaknula lajbek policija u Šestinama. Prema izjavi pof. Ive Banca u Zagrebu je tih dana pogubljeno oko 5000 osoba. Neki tvrde da je taj broj znatno veći no to pitanje treba prepustiti novim znanstvenim istraživanjima. Sasvim sigurno je kako  se nikada neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je zločinački komunistički režim učinio na području bivše Jugoslavije.

ZLOČIN U ZAGREBU JE PONOVNO SLAVLJEN

Šaka moralno mentalnih invalida i ove je godine slavila taj strašni zločin počinjen u Zagrebu. Funkcionira li njihov mentalni sklop na izuzetno niskoj razini pa misle kako se to njihovo „oslobađanje“ može odvojiti od monstruoznog zločina koji je pri tome počinjen? Nažalost oni se tim zločinom i diče. Mržnja i agresivnost njihovih istupa na ovakvim skupovima na određeni način govore kako je to trebalo učiniti, a i oni sami bi to učinili pa čak možda i na još možda morbidniji način.   Okupili su se na Trgu žrtava fašizma, nekadašnjem trgu N s kojeg su njihovi idoli mjesecima autobusima odvozili neistomišljenike prema Sošicama i likvidirali ih na jami Jazovki. Kroz otvor promjera oko 7o cm pobacali su u jamu stotine i stotine nevinih ljudi (staraca žena i djece). Činili su to uvijek po njihovom dobro poznatom obrascu: skini žrtve do gola, likvidiraj ih bez suda, baci ih u neku jamu žive ili mrtve, odaberi mjesto na kojem se žrtve ne bi našle, ako to ne možeš mjesto zazidaj, betoniraj ili asfaltiraj.   To skrivanje žrtava ima nekoliko osnovnih razloga. Kako bi mogli svrstati sebe u pravedni antifašistički pokret monstruozni zločini (genocid) morali su biti skriveni. Skrivajući žrtve na mjestima koja se ne bi trebala pronaći trebalo je onemogućit okupljanja rodbine i odavanje pijeteta tim nevinim žrtvama. Žrtve su skrivali na mnogim mjestima pa ako se neka jama i pronađe u njoj neće naći broj žrtava koji bi govorio o počinjenom genocidu. Nažalost mnoga od tih stratišta ni dan danas nisu otkrivena, a ona za koje se zna nisu rasvijetljena. To sprječavaju još uvijek živi egzekutori i djeca već pokojnih monstruma.

Slavljenički takozvani „Besmrtni partizanski odred“ putem do gornjeg grada pjevao je pjesme monstruoznih egzekutora noseći pri tome razne zastave iz zloglasnog komunističkog režima, a koliko sam vidio i jednu zastavu Republike Hrvatske. Mislim da toj zastavi tamo nije bilo mjesto.  

TREBA LI NAM REVIZIJA POVJESTI?

Sasvim sigurno će me opet prozvani i svi oni koji slave desetog u povijesti mega-zločinca (J.B.T.) svrstati u revizioniste povijesti. To mi je drago jer se lažna povijest treba razotkriti i zamijeniti istinom. Do te istine neka nas dovedu znanstvena istraživanja domaćih i stranih znanstvenika pa kakva god bila da bila. Dosta je bilo laganja hrvatskog naroda i međunarodne javnosti.  Nije li sramota da je još jedino Hrvatska ostala kriva za fašizam. Oni koji su bili inicijatori tog zla oslobođeni su svih optužbi. Nažalost tu neistinitu tezu o hrvatskoj fašizaciji šire maloumni Hrvati radi vlastitog političkog probitka ne mareći što Republiku Hrvatsku blate pred cijelim svijetom. Zamislite, za tu svoju prljavu političku igru bogato su plaćeni od te iste Hrvatske.

Istina se mora saznati. Možda će se onda gospodin Ivo Goldstein, profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu , prestati koristiti argumentom sile i galame (emisija Otvoreno HTV1 – 9. svibnja 2018.) i tvrditi kako u Jasenovcu nije bio svojevrsni logor nakon 1945.  Oni kojima komunistička ideološka paradigma nije sveta pronašli su u arhivama podatak kako je osobno Josip Broz Tito 21. kolovoza 1948. potpisao dokument o zatvaranju Jasenovca. No nažalost zatvorenici su još godinama dovođeni u Jasenovac na prisilni rad. S obzirom na ovu izjavu gospodina Goldsteina mogu upitno je kakvu će novu „istinu“ donijeti njegova nova knjiga o Jasenovcu.  Još je bolnija činjenica kako se na fakultetima naših sveučilišta i dalje uči ideološki osmišljena povijest, povijest koja i nadalje treba stigmatizirati hrvatski narod kako bi reciklirani komunisti ostali na vlasti.

ŠTO SE ČEKA?

Vrijeme nezadrživo prolazi. Svjedoka iz perioda II. Svjetskog rata je sve manje. Njihovim odlaskom bit će teže realnije rasvijetliti ratna i poratna događanja. To dakako odgovara sljedbenicima partije i tzv. „Besmrtnom partizanskom odredu“. Na taj način će se i dalje slaviti komunistički zločini a stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava uskratit će se pijetet. To je upravo slučaj oko pokušaja zabrane odavanja počasti nevinim žrtvama u Bleiburgu.  Što o tome mislim saznajte iz stihova moje pjesme.

Bleiburg

Oj livado mukom ucviljena,

nogom bolnom ugažena,

suzom smrtnom zalivena,

krvlju hrvatskom natopljena.

Oj livado tijelom povaljana,

zloćom ljudskom ukaljana,

ispod tužnog cvijeta plava,

u njedrima tvojim Hrvat spava.

Cvijeće ga mirisom mazi,

noću ga Danica pazi,

jutrom kad zora zarudi,

slavuj ga pojem budi.

Mirno spavaj, usni san,

svanuo je i tvoj dan,

nad posteljom tvojom

hrvatski se barjak vije.

Pro Croatia parati!

Zoran Čapalija – Čaplja/Hrvatsko nebo