Tko je bio Ivica Račan?

I ovoga 29. travnja, na dan smrti Ivice Račana, čelnika SDP-a i dugogodišnjega istaknutog člana radikalnijeg dijela titoističkoga komunističkog pokreta, poklonici iz njegove Partije i istomišljenici, odali su počast svome nekadašnjem vođi na zagrebačkome Mirogoju. Uz isticanje zasluga, zasluga i zasluga. Rekli bismo: I poslije Račana – njihov Račan. No je li to sve tako bilo kako je zborio aktualni šef Partije.

Protivnik i rušitelj hrvatskog proljeća

Strjelovita karijera prati Ivicu Račana nakon uloge izdajnika 1971. i sudjelovanja u progonu hrvatskih proljećara. Za tu izdajničku ulogu biva nagrađen beneficijama člana IK CK SKH i šefa ideološke komisije (1972. – 1978.), partijske inkvizicije koja je detektirala hrvatske komuniste koji su sudjelovali i podržali reformski krug hrvatskih komunista i svih onih koji su htjeli, kako se to tada govorilo, čiste račune u ondašnjoj Federaciji, odnosno Titovoj velikosrpskoj Jugoslaviji.

Taj meteorski uspon popraćen je njegovim brojnim intervjuima, napisima, nastupima u medijima o hrvatskome proljeću ili Hrvatskom preporodnom pokretu, a po njemu: kontrarevolucionarnome, antijugoslavenskom, proustaškom, protivnom tekovinama revolucije i druga Tita, bratstva i jedinstva itd., itd. Sve u vrijeme kada je i zadnjem slijepcu bilo jasno za što su se zalagali protagonisti hrvatskoga proljeća. Račan je stao na stranu Titove velikosrpske kamarile, političke i vojne, s njezinim represivnim aparatom, koja je u svakom opravdanome hrvatskom buntu i zahtjevu za ravnopravnim statusom hrvatskoga naroda i Republike, vidjela opasnost od, oduvijek korištenih optužaba za tzv. separatizam i ustaštvo. U toj kamarili bilo je, uz srpske i hrvatskih unitarista, orjunaša i pristalica velikosrpske Titove Jugoslavije (Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Josip Vrhovec, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, Jure Bilić, Stipe Šuvar, Milka Planinc itd.), a za takvo antihrvatsko djelovanje nagrađen je funkcijama člana Predsjedništva CKSKH i CKSKJ, a biva nagrađen i mjestom direktora političke škole SKJ – J. B. Tito u Kumrovcu.

Što veća izdaja, to veće beneficije!

U Zborniku radova Hrvatska i hrvatsko proljeće 1971., u tekstu Ivana Aralice: Otkrio je hrvatstvo Zadra, (gradonačelnik Zadra – Kažimir Zanki, op. a.) na temu izgradnje autoceste Zagreb – Split, Aralica je podsjetio na stavove Ivice Račana: U igri oko toga autoputa bilo je više uloga: prvi, da li će se uopće graditi ta kičma hrvatske države, koju će Milka Planinc, kad sruši proljećare, u trenutku trijumfa nazvati „nacionalističkom zabludom“, a vječni komunist Ivica Račan, suprotstavljajući joj autoput koji čini kičmu Jugoslavije „budalaštinom nacionalista“(…) str. 707.

Nije bio reformator

Devedesetih godina nije sudjelovao u, kako mu se to danas od neznalica pripisuje, reformskome dijelu SKH. To su bili: Celestin Sardelić, Drago Dimitrović, Zdravko Tomac, Dušan Bilandžić, dok je Račan lukavo sve promatrao računajući na svoju poziciju kada za to dođe vrijeme. Prvi govor otpora Miloševićevu velikosrpskome ludilu nije izašao iz usta Račana nego Sardelića u suradnji svojih prijatelja, o čemu Račan nije imao pojma.

Predao oružje JNA

Račan je poznat i po tome što je zaslužan za predaju oružja hrvatske teritorijalne obrane prosrpskoj, a kasnije i potpuno velikosrpskoj Kadijevićevoj JNA i Miloševićevoj srpskoj vojsci. Naime, Ivica Račan je u trenutku predaje oružja hrvatske teritorijalne obrane 23. svibnja 1990. (samo osam dana prije okupljanja prvog demokratski izabranog Sabora?!) bio na mjestu hrvatskoga premijera! Predanim oružjem moglo se naoružati oko 200.000 hrvatskih vojnika, a oružje je bilo nabavljeno sredstvima hrvatskih poreznih obveznika! Isto se nije dogodilo u susjednoj Sloveniji, gdje je znatno manje oružja završilo u vojsci koja se spremala na velikosrpski pohod na Hrvatsku, BiH, kasnije Kosovo. Nešto će slično na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku učiniti tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, po zlu čuveni, Budimir Lončar, inzistiranjem pred UN-om na zabrani uvoza oružja u Jugoslaviju, kada je Hrvatska bila potpuno razoružana i kada joj je bila onemogućena obrana. Taj veleizdajnički čin nije bio preprekom da postane savjetnikom u vrhovima političke vlasti Republike Hrvatske.

Kada je preuzeo kormilo nad SDP-om okupio je oko sebe projugoslavenske kadrove, spretno odstranjujući hrvatske kadrove. Za prve demokratske izbore u novoj Hrvatskoj za nositelja izborne liste predlagao je admirala Branka Mamulu, a Gradskome komitetu Zagreba nametnuo je za sekretara Mirjanu Jakelić, blisku admiralovu prijateljicu, koja je s njim napustila Hrvatsku da bi se nastanila u Crnoj Gori. Slučajno, zar, ne? Ali tko je bio general Branko Mamula? U svojoj knjizi Hrvati pod KOS-ovim skutom – Završni rad Haaškog suda, Višnja Starešina, među inim, podsjeća nas kako je 1982. godine admiral Branko Mamula postao savezni sekretar za narodnu obranu. U toj je ulozi 1987. pokrenuo preustroj vojnih oblasti bivše Jugoslavije, pod vojnim planom nazvanim Jedinstvo. Tim je ustrojem Hrvatska rascijepljena: sjeverozapadni dio sa Slovenijom pripao je 5. vojnoj oblasti sa sjedištem u Zagrebu, a istočni dio 1. vojnoj oblasti sa sjedištem u Beogradu. Knin je postao sjedište 9. korpusa JNA s posebnim statusom, i bio je pod izravnom nadležnošću Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu. Dalmacija i Sjeverni Jadran izdvojeni su u posebnu Vojnu pomorsku oblast i odvojeni od Zagreba. Ovim preustrojem, još prije oružanih sukoba, Mamula je iscrtao zapadnu granicu planirane Velike Srbije: Karlobag – Karlovac – Virovitica. No rijetko se spominje njegova zločinačka epopeja iz svibnja 1945. godine kada je kao politički komesar Pomorski komande Sjevernog Jadrana, tada mladi pukovnik Mamula, operativno zapovijedao jedinicama JNA koje su sudjelovale u ubojstvima oko 3.500 njemačkih zarobljenika u Istri, Primorju pa sve do elafitskog otoka Makljena na kojem su ekshumirane njemačke žrtve, naravno, bez suda i suđenja. Tome možemo dodati njegovu borbu protiv hrvatske neovisnosti i očuvanja Miloševićeve Jugoslavije. Zašto je to Račan previdio?!

Evo što o Mamulinoj ulozi, u svojoj najnovijoj knjizi Rim, a ne Beograd, piše Darko Hudelist: Od 1982. nadalje srpski se nacionalizam (ili unitarizam) u SR Srbiji, ali i šire, odvijao (ili razvijao) na dvije linije ili razine. Jedna je bila politička ili partijska, a druga vojna (armijska) unutar JNA. Na političkoj (ili partijskoj) liniji njegov protagonist bio je Slobodan Milošević, koji je 1982. postao član Predsjedništva CK SK Srbije. S druge strane, njegov je glavni eksponent u JNA bio admiral Branko Mamula, od 1982. savezni sekretar za narodnu obranu SFRJ. (str. 719.)

Eto, to je trebao biti kadar po mjeri Ivice Račana!

Ivica Račan nije sudjelovao u izradi proglasa kojima se SKH odriče nedemokratske politike koja je brojnim ljudima donijela nesreću i patnju, ali i nedemokratske postupke prema, primjerice, Andriji Hebrangu, zagrebačkome nadbiskupu Alojziju Stepincu, uklanjanju spomenika banu Josipu Jelačiću, zločinačkoga postupanja prema brojnim ljudima, pa i progonima komunista i drugih – Goli otok i drugi Titovi logori i stratišta, Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, hrvatskom proljeću itd. Posebno je bio kivan kada je ondašnji Gradski komitet u Zagrebu objavio proglas u kojemu je nagovijestio da Hrvatska može biti samostalna država ako se za to opredijeli hrvatski narod i građani Hrvatske.

Protivnik Deklaracije o hrvatskoj samostalnosti

Ivica Račan predvodio je saborske zastupnike iz redova svoje partije na zasjedanju hrvatskoga Sabora pri izglasavanju Deklaracije o samostalnosti, u napuštanju Sabornice, (25. lipnja 1991.) jer nije usvojen njihov amandman kako bi se nakon razdruživanja ponovno pokrenula mogućnost ulaska u tu velikosrpsku tamnicu hrvatskog, ali i ostalih naroda koji su je sačinjavali. Nije se Račan mogao odreći za naš narod ove pogubne tvorevine. I to nakon tragičnih sedamdeset godina iskustava, jedne i druge antihrvatske tvorevine. Zašto?

Ivica Račan duboko je ostao na tragu modela tzv. balkanske integracije, ili Jugoslavije u novome tobožnjem demokratskom ruhu, koja bi se naslanjala na bivšu Titovu Jugoslaviju (bez Tuđmana i Miloševića), a s Hrvatskom kao njezinim dijelom. Nikada nije shvatio da bi to bio nastavak velikosrpske politike na čelu sa Srbijom i njezinom tzv. pijemontskom ulogom čega se mnogi nisu odrekli ni za vrijeme srpske agresije, tijekom Domovinskog rata, pa čak ni danas.

Ivica Račan ništa nije učinio na otklonu od karaktera bivše, u biti titoističko-staljinističke partije, a kamoli na koncipiranju nove hrvatske socijaldemokracije. Nije za početak ni promijenio naziv Partije u novi mogući: Hrvatska socijalnodemokratska stranka, što bi bilo u duhu očekivane promjene i tradicije hrvatske socijaldemokracije na našem tlu. O socijaldemokraciji kakva je danas u Europi i svijetu malo je što znao, a o tomu nije ni govorio. Vjerojatno iz svojega uskog partijskog kuta u kojemu je socijaldemokracija, sve do propasti ondašnje Partije, bila na zlu glasu kao puki prirepak buržoaskih stranaka i kao takva štetna za socijalistički poredak!? Da ne govorimo da o povijesti hrvatske socijaldemokracije od njezina nastanka 1894., propasti 1918. i integracije u KPJ, odnosno Treću (staljinističku Internacionalu) 1919. godine, kritički nije nikada progovorio ni riječi. Da je ozbiljno kanio stvarati hrvatsku socijaldemokraciju, tada bi trebao govoriti o pojedincima, poput nastradalih hrvatskih ljevičara u Moskvi 1937. godine, kerestinečkim žrtvama, kasnije Anti Ciligi, Milivoju Magdiću, hrvatskim reformistima iz hrvatskoga proljeća i drugima. No to je bilo jako daleko od Račanova titoističkoga obzora i vlastitoga neznanja i ostajanja na antihrvatskoj titoističkoj poziciji.

S Mesićem smjenjuje hrvatske generale

Stipe Mesić, uz podršku Račana, smjenjuje hrvatske generale nositelje otpora velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Naime dvanaest hrvatskih generala: J. Bobetko, D. Domazet-Lošo, I. Čermak, I. Basarac, K. Čorić, A. Gotovina, D. Krstičević, I. Kapular, M. Norac, M. Filipović, I. Korade i N. Marinković, uputilo je 28. rujna 2000. otvoreno pismo javnosti u kojemu su upozorili na kriminalizaciju Domovinskoga rata, vrijeđanje i omalovažavanje hrvatske vojske, stanje u Domovini… Mesić je to nazvao pučem, i dvojac je proveo pomor nad hrvatskim najvišim zapovjednicima, prozvavši ih da planiraju puč?! Dakle puč protiv države koju su oni stvorili? Dakako, Ivica Račan odšutio je ovo veleizdajničko djelo! Nije se izjasnio protiv toga. Ali ne samo on! Ne zaboravimo kakav je odnos s partnerima i pojedinim udrugama bio prema hrvatskim braniteljima i Domovinskome ratu!

Ukida rad saborske komisije za istraživanje komunističkih zločina

Godine 2000. Račan zamrzava rad Komisije za istraživanje komunističkih zločina. U veljači 2001. njegov, odnosno SDP-ovski zastupnik Nenad Stazić podnosi prijedlog Saboru za konačno ukidanje Komisije, a 22. svibnja 2002., u Saboru je izglasano njezino ukidanje. Da bi se narugao žrtvama i ljudima koji su se zalagali za istinu o zločinu i zločincima, Račan je daljnje istraživanje prenio u Ministarstvo znanosti! Njegovi sljedbenici na vlasti 2012. godine ukinuli su i Ured! Zaustavljeno je razotkrivanje zločina na koje nas kao državu obvezuju međunarodne pravne konvencije: Skupštine Vijeća Europe, Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, te Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj (1945. – 1990.)

Račan će biti zapamćen i po štetnome sporazumu god. 2001. s Janezom Drnovšekom, o morskoj granici s Republikom Slovenijom, što je bio temelj svim slovenskim kompromitacijama, do ove zadnje, tzv. arbitražne komisije. No tu je i pitanje Prevlake, o kojoj će biti riječi, a i tu je Račan imao svoje prste.

U Račanovo vrijeme predsjednikovanja Vladom izvršena je privatizacija INA Industrije nafte što je bio početak gubljenja suvereniteta u naftno-energetskome području, odnosno začetak svih turbulencija koje traju do dana današnjega.

Godine 2002. Račan nekim čudnim ugovorom daruje svu pravoslavnu imovinu u Hrvatskoj SPC-u uz bogati financijski ugovor kojim svake godine SPC-u ruke dolaze izdašna financijska sredstva.

U lovu na generala Gotovinu

Znamo da se 5. veljače 2003. godine Račan sastao s britanskim veleposlanikom u Zagrebu Nicholasom Jarroldom tražeći pomoć u lociranju i hvatanju generala Gotovine. Veleposlanik je u tom razgovoru istaknuo kako je Britanija spremna Hrvatskoj pružiti svu potrebnu pomoć u hvatanju hrvatskog heroja Domovinskog rata. U tu je svrhu Račan odabrao radnu skupinu za suradnju s britanskim vlastima, na čije je čelo stavio Ranka Ostojića.

Danas njegovi politički sljedbenici ističu njegove zasluge za tobožnju demokratizaciju Partije, čak tobožnju socijaldemokratizaciju, odvajanje SKH od SKJ na 14., zadnjem Kongresu Partije u Beogradu (a što je drugo mogao učiniti?!), politiku tolerancije i slično. Jedan uman čovjek rekao je da bi Ivica Račan i dalje sjedio u Sava centru čekajući rasplet da Slovenci nisu tada pružili otpor Miloševiću. No kada već neki u njegove zasluge svašta nabrajaju, zanemarujući i sramne strane lika i djela – kako se to znalo govoriti i za njegova idola, valja spomenuti i one činjenice koje su istinite, a koje, one dobre i manje dobre, prate svakoga od nas. Pa tako i Ivicu Račana. A povijest ne možemo promijeniti, još manje učiniti je boljom ili gorom, već jedino onakvom kakva je bila. A onda nas mora voditi jedino vjernost istini i samo istini. Ma kakva ona bila!

Naposljetku, pa po čemu Ivica Račan zaslužuje takvu pozornost da mu se i danas u različitim prigodama klanjaju njegovi korifeji? Koje su to njegove zasluge u borbi hrvatskoga naroda i građana Hrvatske za slobodu i neovisnost? Koje su to njegove zasluge za utvrđivanje istine i zločina počinjenih nad hrvatskim narodom tijekom 20. stoljeća, a napose tijekom komunističko-titoističkih vlasti sve do 90-ih godina? Pa i kadrova i ljudi koji su zastupali lijeve ideje, napose istinske socijaldemokratske! Ostat će zacijelo djela koja smo, u kratkim crtama, naveli u ovome tekstu. Na žalost, i ona i njihov promotor još uvijek imaju svoje poklonike! Stoga ne treba čuditi da je njegov sljednik SDP u biti i dalje bastard titoizma, komunizma, integralnoga jugoslavenstva, orjunaštva, različitih oblika antihrvatstva i protivnika, napose Katoličke Crkve i katoličke vjere. Partija u kojoj nema ni naznaka hrvatske socijaldemokracije, a ni „h“ od hrvatstva.

Mijo Ivurek/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo