Jure Vujić:Hoće li novi svjetski rat započeti u skoroj budućnosti?

Znanstvenici iz Ruske akademije vojnih znanosti predviđaju kako prema teoriji Kondratjevljevih ciklusa duga pauza mira čovječanstva između Hladnog i novog svjetskog rata završava upravo sada. Hoće li novi svjetski rat započeti u skoroj budućnosti?

Prvi svjetski rat podsjeća nas kako lokalni događaj može pokrenuti domino-efekt i lančane vojne saveze, kao i ireverzibilni slijed događaja na svjetskoj razini, koje je Carl von ­Clausewitz nazivao „mogućnošću apsolutnoga rata“. Premda je američka vojna intervencija u Siriji bila medijski popraćena apokaliptičnim naglascima, nije izazvala očekivanu lančanu reakciju niti je postala uvod u globalni rat. Kao i u slučaju svojedobne Bushove intervencije u Iraku, slični povod, casus belli, postojanja ili nepostojanja kemijskog oružja za masovno uništenje i sama tragedija brojnih civilnih žrtava u Dumi nisu poput Sarajevskog atentata 1914. na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanda potegnuli okidač svjetske ratne mašinerije.

Međutim, podupirući Asadov režim sama protiv svih, Putinova se Rusija izlaže riziku dalje eskalacije regionalnog sukoba, radikalizacije postojećega geopolitičkog suparništva sunitske osovine (Turska, Saudijska Arabija i Zapad) i šijitske osovine (Iran, Irak, Sirija i Rusija). Je li svijet, kako to papagajski ponavljaju mainstream-analitičari, na rubu trećega globalnog rata, je li ova geopolitička situacija nalik na ratoborni scenarij iz 30-ih godina prošlog stoljeća? Lome li se u Siriji koplja oko Putinova pokušaja globalne dominacije i rekonstrukcije sovjetskoga bloka kao velesile? Povijest se nastavlja ponekad u obliku blokovske geopolitike hladnoga rata, dok američka vojna intervencija u Siriji sa selektivnim bombardiranjem vojnoindustrijskih postrojenja jest demonstracija snage unutar rusko-američkoga nadmetanja u stjecanju statusa globalne sile.

Suparnički geopolitički interesi

Premda povijesne komparativne analize mogu biti intelektualno zadovoljavajuće za javnost koja se voli hraniti raznim redukcionističkim tezama koje graniče s teorijama zavjere, povijest se nikada ne događa u istom obliku i s istim uzročno-posljedičnih scenarijima. Naime, François Heisbourg, predsjednik International Institute for Strategic Studies, ističe: iako je danas rat globaliziran, to ne znači kako je na djelu svjetski rat onako kako je to bio slučaj u Prvome i Drugome svjetskom ratu. Ono što se u doktrini geopolitike i geostrategije naziva trećom ili četvrtom generacijom svjetskog rata jest plod akumulacije i proliferacije lokalnih i regionalnih oružanih sukoba, pri čemu su uključene, putem posredničkih (proxy) i hibridnih aktera, svjetske velesile sa suparničkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima.

Zanimljivo je također istaknuti da znanstvenici iz Ruske akademije vojnih znanosti predviđaju, u skladu s teorijom Kondratjevljevih ciklusa, da dugi svjetski mir između trećega (Hladnoga) i četvrtoga svjetskog rata završava upravo sada. Prema Sergeju Malkovu, profesoru sa Sveučilišta u Moskvi, novi svjetski rat mogao bi započeti u skoroj budućnosti. Nikolaj Dmitrijevič Kondratjev smatra da razdoblja gospodarskog razvoja modernih civilizacija traju od 40 do 60 godina te da je šest ciklusa unutar povijesnoga razdoblja između 1803. i 2060. Četvrti ciklus trajao je od kraja Drugoga svjetskog rata do prve polovice 80-ih godina prošloga stoljeća. Danas se nalazimo u petome ciklusu, koji prema Kondratjevu završava 2018.

Svaki je ciklus obilježen tehnološkim razvojem. Šesti bi ciklus trebao biti obilježen usponom nano- i biotehnologija, ali i umjetne inteligencije. No svaki ciklus tehnološkog razvoja varijabilno je popraćen krizama i ratovima. Kraj aktualnoga ciklusa i tranzicija prema novom ciklusu tehnološkog razvoja nastat će u kontekstu jake geopolitičke nestabilnosti ili novoga svjetskog rata. Takve su krize već na djelu: nuklearna prijetnja Sjeverne Koreje, posrednički i hibridni globalizirani ratovi na Bliskom istoku te nadmetanje Rusije i SAD-a oko globalnoga vodstva, a svi suparnički akteri i konkurenti SAD-u na području visokih tehnologija (Rusija, Kina, Japan) nalaze se na području Azije i Pacifika. Zbog opadanja statusa velesile, SAD će nastojati nadoknaditi taj proces slabljenja ulaganjem u konfliktnim zonama. Stoga sirijski sukob i upletanje velesila u njega jest lokalizirani regionalni kontrapunkt „četvrtoga svjetskog rata“.

Tijekom trećega svjetskog rata (Hladni rat), Sovjetski Savez i SAD nisu izravno intervenirali, nego su delegirali drugim regionalnim akterima vojne operacije. Pad Berlinskoga zida 1989. i napad 11. rujna 2001. otvaraju novo poglavlje četvrtoga svjetskog rata, asimetričnoga rata protiv nevidljivog islamskog neprijatelja, ali početak Bushova američkog unilateralizma i novoga svjetskog poretka obilježen je vojnim avanturama u Afganistanu i Iraku. Taj rat protiv terorizma, koji je pogodio 29 zemalja (suočenih s terorističkim napadima) mobilizira goleme ljudske, financijske i materijalne resurse i prouzročio je veliki broj žrtava. Premda ne nalikuje na klasični svjetski frontalni rat, poprima oblike četvrtoga svjetskog rata.

Od sama početka rata u Siriji, Rusija, Izrael i SAD intenziviraju raznolike hibridne operacije. Naime, u siječnju 2018. ruska zračna baza Hmeimim i pomorska baza Tartus bile su u središtu simultanih dronskih napada. Zašto SAD izaziva ruske baze u Siriji? Činjenica je da su te ruske baze smještene u pokrajini Latakia, uz mediteransku obalu, a vojni cilj SAD-a jest da dođe do Mediterana, u protivnome će područje biti zatvoreno i potpuno ovisno o kopnenim putovima kroz Tursku i Irak. Saudijski glavni dnevni list Asharq Al-Awsatizvijestio je kako se Trumpova administracija priprema za priznanje kurdistanske enklave u sjevernoj Siriji (području veličine Libanona). Cilj je stvoriti stalni i sigurni koridor za SAD i Izrael u strateškom, ekonomski samodostatnom Kurdistanu, gdje se susreću granice Turske, Iraka i Sirije, a koji bi se mogao čak proširiti na zapadnu granicu Irana sa sjevernim Irakom. Potrebno je stvoriti geopolitički i prometni pristup Mediteranu preko pokrajine Latakia.

Sirijsko je ratište za Rusiju i njezinu vojsku golemi kamp za uvježbavanje ljudstva i eksperimentiranje s materijalom i vojnom taktikom. Treba napomenuti da su Sjedinjene Države odlučile uspostaviti novu oružanu silu od 30.000 kurdskih vojnika u sjeveroistočnom dijelu Sirije, što Rusija doživljava kao prijetnju za podjelu Sirije. S obzirom na povratak Rusije na Bliski istok i probleme u Iraku i Afganistanu, SAD je odlučio okrenuti se tradicionalnim saveznicima, Izraelu i Saudijskoj Arabiji, a ne Turskoj, jer Amerikanci drže da je Erdoğan počinio nekoliko pogrešaka i približio se Kini i Rusiji. Stoga su se Sjedinjene Države oslonile na Kurde, koji su se pokazali dobrim borcima i vjerodostojnim saveznicima. Područja koja Kurdi smatraju svojima nalaze se u Iranu i Turskoj te se u očima SAD-a iskazuju kao veliki potencijal destabilizacije.

„Šijitska“ i „sunitska“ trasa plinovoda

Svi regionalni i globalni akteri u Siriji, a pogotovo Rusija i SAD, svjesni su koliko bi bilo pogubno kad bi hibridni „četvrti svjetski rat“ eskalirao u konvencionalni frontalni totalni rat. Time bi bili ugroženi geoekonomski, energetski i geopolitički interesi velikih sila. Naime, premda su SAD i prije tražile pokretanje vojne intervencije u Siriji zbog navodne odgovornosti Asadova režima za uporabu kemijskog oružja protiv pobunjenika i civila, stvarni geopolitički razlozi za vojnu intervenciju SAD-a nalaze se u nastojanju da se održi određena ravnoteža snaga na Bliskom istoku. Situacija ne smije prevagnuti isključivo u korist Rusije. To je SAD-u i zapadnim saveznicima od golema geoekonomskog značenja radi kontrole nad velikim zalihama nafte i plina na tom području, ali i radi geopolitičkoga zauzdavanja Irana i neutraliziranja osovine Damask–Teheran. U tom je smjeru Trumpova demonstracija snage prilikom posljednje vojne intervencije odgovor na geostrateške interese Rusije i Kine u regiji. Prisjetimo se kako je rat u Siriji započeo neposredno nakon što je Asadov režim prihvatio projekt izgradnje tzv. „šijitskog“ plinovoda i odbio katarski prijedlog „sunitske“ trase. Naime, Turska i Katar dogovorili su izgradnju plinovoda na smjeru Katar–Irak–Turska–Europa, a ta je trasa trebala zaobići plinovod Iran–Irak–Sirija. Rusija je podupirala projekt šijitskog plinovoda Iran–Irak–Sirija, koji bi mogao značiti alternativu plinovodu Nabucco, koji podupire SAD. U tom smjeru povezivanje šijitskog plinovoda s ruskim Južnim tokom na taj bi način oslabilo geostratešku poziciju SAD-a na Bliskom istoku.

Premda sirijsko ratište ostaje unutar donekle „kontroliranog“ vihora četvrtoga globaliziranog sukoba, buduća geopolitička karta Bliskog istoka, a pogotovo poslijeratne Sirije, velika je nepoznanica. Naime, današnje su granice Sirije i drugih država u regiji proizišle iz kolonijalnog laboratorija 1916, iz Sporazuma Sykes–Picot, kada su Britanci i Francuzi na ruševinama Otomanskoga Carstva podijelili područje od Sirije, preko Libanona do Jordana i Palestine. Zbog prisutnosti različitih asimetričnih, regionalnih i međunarodnih aktera i interesa danas nitko ne može predvidjeti kakvo će geopolitičko razrješenje biti ne samo za Siriju nego i za širu regiju.

Trumpov Telereality rat

Vojnu prisutnost Rusije i SAD-a u Siriji kao i zadnje američke napade treba sagledavati u kontekstu velikih napetosti između dva stara neprijatelja iz Hladnoga rata: posljednje izbacivanje desetaka diplomata, teške sankcije, afera bivšega ruskog špijuna Sergeja Skripala u Velikoj Britaniji, optužbe ruske ingerencije u zadnjim američkim predsjedničkim izborima 2016. S druge strane, prema mišljenju Borisa Toucasa (Center for Strategic and International Studies, CSIS), „impulzivni karakter“ američkoga predsjednika koji ad hocreagira onemogućuje „iščitavanje jasnih poruka i upozorenja“, a konfuzija takvih odluka pretvara se u međunarodnim odnosima u čimbenike nesigurnosti i neizvjesnosti koji su problematični u kontekstu posthladnoratovskoga međunarodnog poretka jer mogu postati plodno tlo za dodatni rizik od eskaliranja oružanog sukoba.

S obzirom na to da Rusija nije pokrenula odmazdu zbog američkih napada na Siriju, teško je očekivati da će Putinova administracija ući u potpunu konfrontaciju sa SAD-om, ali će vjerojatno iskoristiti priliku da učvrstiti svoj položaj na čelu osovine Rusija–Sirija–Iran u regiji. Time će pokazati Zapadu da ne popušta na pritiske. Moskva je jasno pokazala da se „crvena linija“ nalazi ponajprije u sigurnosti njezinih vojnih postrojbi raspoređenih skupa sa sirijskom vojskom u Siriji. Iz svega se toga može razabrati da je Sirija postala poligon za odmjeravanje snaga i suparništva između Rusije i SAD-a, a obje velesile imaju zajednički interes u borbi protiv terorizma. Stupanjem na vlast Donald Trump sukobio se s moćnim medijskim, političkim lobističkim mrežama establišmenta koje mu nisu naklonjene, a bombardirajući Siriju on na određeni način preokreće tu situaciju u svoju korist.

Mnogi analitičari s pravom ističu da su zračni napadi u Siriji bili zapravo operacija unutarnje politike koja je trebala popraviti imidž predsjednika suočena s nizom afera koje mu narušavaju ugled. Precizni napadi na vojne ciljeve na uzletištu Shayrata sa minimalnim žrtvama pokazuju Trumpovu odlučnost, ali i veliku i dobro promišljenu selektivnost bombardiranja. SAD pokazuje Rusiji da Sirija još nije casus belli s nepovratnim razvojem situacije.

Jure Vujić/Vjenac/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo