Sjećanje na vlč. Bubnja i žrtve komunista nad jamom Bezdan u Kostreni

U Kostreni se dan prije nastupa Marka Perkovića Thompsona odala počast žrtvama totalitarizma koje je Papa Ivan Pavao II svrstao u trijadu zla.

Hrvatska još uvijek strpljivo čeka da se zločini i zločinci nad Hrvatima i žrtvama komunizma pravomoćno osude i smjeste u povijesni kontekst oslobođeni falsifikata i straha. Nad jamom Bezdan u Kostreni 27. travnja 2018. obilježeno je sjećanje na smrt prvog župnika grada Sušaka (danas zapuštenog istočnog dijela Rijeke) i mnogih stradalih bez suđenja  uz spomen obilježje što je podignuto 2002. zahvaljujući uvelike Mili Biondiću i lokalnim braniteljima.

Nad jamom su službu riječi zajedno služila tri katolička svećenika – vlč. Siniša Vujčić iz Župe sv. Ćirila i Metoda, čiji je Martin Bubanj bio prvi župnik, vlč. Mario Zubak iz Trsata gdje je Bubanj služio prije no što je postao sušački župnik i vlč. Sanjin Francetić, župnik riječke župe Uznesenja Blažene djevice Marije rodom iz Kostrene.

Svjedočanstva o smrti omiljenog župnika grada Sušaka prvi put su objavljena tek nakon više od pola stoljeća od zločina, a mnoga su otišla u grob.

Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava za područja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisao je cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ih potom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučki ubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uz zapomagajući vrisak i jauke… Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije je minirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignuta prva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).
Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani, čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihove žrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba. Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć…« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

Mile Biondić, dugogodišnji predsjednik udruge riječkih dragovoljaca Domovinskog rata iznio je prijedlog da se imenom Martina Bubnja nazove ulica ili trg u Rijeci i Kostreni. Komemoraciji su bili nazočni i neki od vijećnika Općine Kostrena.

Sazrelo je vrijeme da  žrtve posljednjeg totalitarizma koji je poharao našu domovinu pronađu svoj mir.

Vedrana Spadoni/Hrvatsko nebo