Vesna Ujević RAZGOVOR S TINOM

Vučem se tako ulicom, zaokupljena rasutim teretom misli, podupirući se kišobranom. Kad bi se bar jedna zraka sunca probila iz sivilom zabetoniranh nebesa! Iz tromih mozganja trgne me gromki povik – Ujevušaaa! Uzgor glavu! – osmijeh mi ozari mrko lice, a kako i ne bi, jer tek što se okrenuh, Tin svečano izrecitira:

                                     Ispunjeni pesimizmom, a opet radosni na svoj način, mi u sebi ponavljamo, tiho, tiše od tišine:“ Možda smo i mi donekle mozak svijeta… I ako u svijetu ima poezije, mi smo nesumnjivo, uporedo sa radom i industrijom, ta Poezija Svijeta. O kako se, unutrašnjošću, duboko razumijemo…

Gledam ga ozarena. Danas je dobre volje, – nije mi neka utjeha biti Poezijom Svijeta – uzvraćam nasmiješeno. Dok idemo u istom smjeru, usklađenim koracima, on ne odustajući od svečanog tona nastavlja:

                                     Ufajmo se da je odanost idealu i u nesreći očeličila i prekalila naše Duše koje više nijesu one stare duše, no Duše strasti, Duše želje, Duše ljubavi, Duše Svetinje, Duše očekivanja. Patimo. Neka bude! Kroz etape naše patnje prolazimo ne kao kroz cikluse sižea („jer što je život tek? – Siže za jedan posve običan sonet“) nego kao heroj tragične stanice križnoga Puta, ali sa čvrstom vjerom u buduće glorije i Uskrse.

Čini mi se da smo preslabi, teško ćemo nešto promijeniti. Nemamo moć. Na to Tin zastane, mahne zatvorenim kišobranom, podižući visoko ruku, poput šiljka zabode crnu lumbrelu u sivilo neba :

                                   Ne skromnost naše odjeće ili naše obuće, ne pitanje samo, jesmo li beskućnici, bezgaćnici, no težnja da se prodre Duboko-Dublje, i Visoko-Više, bilježi ovaj broj godine,  koji pored tolikih nejasnoća lažnoga i truloga mira ostavlja izglede na čovječnije i božanskije sutrašnjice.

Brzinski obletim pogledom svoje i Tinovo ruho i postole. Hm! Nismo urešeni za modne naslovnice. Na nekim mjestima opet ne bi dobili kave. Ne mogu suzdržati smijeh. I on se malo zahahače. Tine, nisi se baš proslavio optimizmom, barem te malo tko doživljava u tom svijetlu, a hoćeš reći da će Duh pobijediti:

                                 No za moj račun, uvjeren sam da ima i nešto boljega od te tobožnje prejeftine sreće, pa ne cijenim samo blaga ovoga svijeta, „ona koja moljac troši“. Život duše, skupa sa umnim dobrima, predstavljaju za me stečevinu dostojnu najčišćega blagoslova. Ne samo, dakle, najbliža korist i lični probitak nego i religiozno shvaćena etika i oslobođenje čitavoga društva ukazuju se ciljevima trajne vrijednosti, dostojnima da u prvom redu prime pažnju mlađega naraštaja. Stvarati, dakle, dublju i čišću poeziju i umjetnost, društveniju i filozofskiju kulturu, ne zadržavajući se samo na putevima prošlosti nego koračajući smjelo i naprijed, bit će ambicija onih koji dolaze.

Ciljevi trajne vrijednosti? Mlađi naraštaj? Isuse!!! Tine, zar ne vidiš do koje su mjere površnost i relativizam diskvalificirali sposobnost razmišljanja u smjeru Dublje- dublje i Više-više. Ima li razmišljanja uopće? Prihvaćaju se samo servirana mišljenja. I Tin se na ovo uozbilji:

                             Atmosfera je tako nagruvana laži i obmanom, da će preporoditeljski djelovati oni koji nas prvi obavijeste o našim udesima slovom Pravde i Istine. Rutina se pokazuje isto tako rđava i kažnjiva kao i anarhija, do koje ona u ostalom dovodi. Samo novi duhovi sa novom, obnoviteljskom, osloboditeljskom voljom moći će da probiju led oko srdaca i grudi toplijim i jačim dahom.

 

 

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo